Božić i Bogojavljenje dva su blagdana koja se javljaju sredinom 4. st.: Božić na Zapadu a Bogojavljenje na Istoku. Oba su u počecima slavila isto otajstvo: rođenje/pojavak, utjelovljenog Božjeg Sina. Kada je Božić prešao na Istok, a Bogojavljenje na Zapad, dogodio se pomak. Na Zapadu se na Božić slavi Kristovo rođenje i poklon pastira a na Bogojavljenje poklon mudraca ali i Isusovo krštenje te čudo u Kani Galilejskoj. Na Istoku se na Božić slavi Kristovo rođenje, poklon pastira i poklon mudraca, a na Bogojavljenje isključivo Kristovo krštenje. Prikazat ćemo razvoj ovih blagdana te njihovu liturgijsko-teološku poruku.

1. Božić

a) Povijesni razvoj

Nije nam poznat dan Isusova rođenja. Evanđelja o tome ništa ne govore. Unatoč tome, prema svjedočenju Klementa Aleksandrijskog (+ 215.) na Istoku su neki slavili Kristovo rođenje 20. svibnja, drugi 20. travnja, a drugi opet 17. studenoga.[1] Isti pisac ironično napominje kako nekima, očito, nije dovoljno istraživati godinu kada je Gospodin rođen, nego, potaknuti prevelikom radoznalošću, žele otkriti i dan Isusova rođenja.[2] Anonimni autor iz 243. u djelcu De Pascha computus tvrdi da je Krist „Sunce pravde“ rođen 28. ožujka jer bi to bio četvrti dan stvaranja. Spis De solsticiis et equinociis (konac 3. ili sredina 4. st.) veli da je Krist začet 25. ožujka.[3] Ovi različiti datumi sugeriraju da u prvim stoljećima nije postojao sigurno fiksiran blagdan Kristova rođenja. U svakom slučaju, prva sigurna godina slavljenja Božića na dan 25. prosinca je iz 354. u spisu Depositio martyrum: „VIII kal. Ian. natus christus in Betleem Iudeae“. [4] Spis spominje slavlje Božića kao uhodanog blagdana, stoga se pretpostavlja da se počeo slaviti najkasnije za Julija I. (337.-352.) ili njegova nasljednika Liberija (352.-366.).[5] Ako i možemo okvirno utvrditi vrijeme kada se počeo slaviti Božić, nema jedinstvenog mišljenja zašto se Božić počeo slaviti upravo toga dana. Uglavnom su dvije teorije.

Prva teorija vezana je uz poganski blagdan zvan Dies natalis solis invicti ili kraće Natalis solis invicti, to jest Rođendan nepobjedivog sunca.[6] Naime, u Rimu se u 3. st. slavio istočnjački kult boga Mitre, Nepobjedivog sunca. Zabilježeno je da je car Aurelijan 274. podigao hram u čast bogu Mitri i dao ga posvetiti upravo 25. prosinca. Datum nije slučajan: toga dana je prema rimskom kalendaru bio zimski solsticij. Valja također dodati da je i među poganskim Slavenima i Germanima bio poznat određeni kult sunca, pa su o zimskom solsticiju bdjeli i palili obredne vatre, da bi „pomogli“ mladom suncu da se rodi.[7] Nije slučajno da se i danas hrvatski veli Badnjak (= noć bdjenja) a da se badnjacima nazivaju one oblice koje su se do nedavno stavljale na ognjište da gore cijelog Božića. Prema tome, odabir 25. prosinca kao dana Kristova rođenja bio bi izvrstan primjer inkulturacije. Crkva je raširenom i popularnom poganskom blagdanu Rođendana nepobjedivog sunca, počeli slaviti rođendan Krista koji je pravo sunce pravde, prema Mal 3,20: „A vama koji se Imena moga bojite sunce pravde će ogranuti“. Konačno, u Zaharijinu hvalospjevu čitamo: „Darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi mlado sunce s visine“ (Lk 1,78). Međutim, valja ipak priznati, o ovoj teoriji nemamo izravne potvrde u otaca toga vremena. U prilog ovoj teoriji može ići i činjenica da je „dies solis“ u tjednu postao „dies dominica“ – nedjelja.

Druga teorija se temelji na datumima i okruglim brojkama.[8] Već u 3. st. bilo je veoma rašireno mišljenje da je Krist umro 25. ožujka (proljetna ravnodnevnica). Iako je ovaj datum povijesno neodrživ, zasnovan je na astronomsko-alegorijskoj pretpostavci da je 25. ožujka stvoren svijet.[9] Krist, u kojega je sve savršeno, morao se utjeloviti istoga datuma kada je i svijet nastao – da se ispuni određeni broj cjelovitih godina. Prema tome, Krist se utjelovio 25. ožujka, istoga je datuma i umro (cjelovit broj godina!), pa je, prema tome, rođen 25. prosinca.[10] Duchesne za ovu teoriju nalazi potvrdu u povjesničara Sozomena koji svjedoči da su montanisti slavili Uskrs (Kristovu smrt), ali i utjelovljenje 6. travnja (umjesto 25. ožujka), pa onda i Kristovo rođenje, logično, 6. siječnja.

Rekao bih da se ove dvije teorije mogu lako nadopuniti. Obje teorije polaze od proljetne ravnodnevnice (ekvinocija) i zimskog suncostaja (solsticija), s time da jedna naglašava poganske blagdane vezane uz zimski solsticij, dok druga za polazište uzima stvaranje svijeta i povezuje ih s Kristovim utjelovljenjem i smrću. Sunce koje se rađa u prosincu simbol je Krista, a početak godine o proljetnom ekvinociju simbol je stvaranja i novog stvaranja – otkupljenja. Kako god bilo, moramo priznati da je datum Božića sjajno izabran, jer i danas je on bez premca najomiljeniji kršćanski blagdan iako bi teološko-liturgijski prvenstvo trebalo imati Sveto trodnevlje…

b) Slavljenje Božića

Već nam Grgur Veliki (+ 604.) donosi svjedočanstvo o tri božićne mise. U počecima se na Božić slavila samo danja misa. Nakon Efeškog sabora (431.) na kojem je Marija proglašena Bogorodicom, sagrađena je u Rimu bazilika Svete Marije Velike, a u slijedećem je stoljeću uz nju sagrađen i oratorij u čast betlehemskih jaslica. Tako se došlo na pomisao da se u tom oratoriju u noći 24./25. prosinca slavi isto bogoslužje kao i u Betlehemu. Općenito obilježje palestinske liturgije u to vrijeme bilo je da su određena otajstva Kristova života slavili – naravno – uz određena mjesta. Tako su i Božić slavili u Betlehemu. Međutim, zašto baš u ponoć? Kršćanska je tradicija veoma rano upravo tako razumjela ovaj odlomak Knjige mudrosti:

Dok je mirna tišina svime vladala i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa, s kraljevskih prijestolja (Mudr 18,14-15).

Pri tome je „riječ“ iz navedenoga teksta shvaćena kao Riječ Božja, utjelovljeni Božji Sin koji je došao na svijet u trenutku kad je noć brzim tijekom stigla do sredine puta, tj. u ponoć. U svakom slučaju, tako je po uzoru na palestinsku liturgiju u Rimu, uz božićnu dnevnu misu nastala misa polnoćka. Osim toga u Rimu se 25. prosinca također slavila i sv. Anastazija u njezinoj bazilici. To je bio poseban blagdan za bizantske velikodostojnike (koji su tada bili predstavnici službenog vladara – bizantskog cara). Tako je papa, već od 5. st., da bi ih počastio, na Božić ujutro prvo išao slaviti misu u baziliku sv. Anastazije (Anastazija je bila srijemska mučenica, a njezino je štovanje iz Bizanta došlo u Rim). Tako je nastala božićna misa zornica, koja je ostala i kad se više nije posebno slavila sv. Anastazija. Molitve iz te mise nalazimo u Grgurovu sakramentaru. Prvo stoji odgovarajuća molitva (zborna, darovna, predslovlje i popričesna) za sv. Anastaziju, a onda alia, tj. kao druga molitva se donosi ona božićna. Te su molitve ušle u sve kasnije misale sve do 1969., i to kao druge molitve božićne mise zornice, s tim da se ispuštalo predslovlje o Anastaziji (koje donosi Grgurov sakramentar).[11] Četiri božićne mise su, dakle, bile ovako raspoređene:

• Misa predvečerja Božića u bazilici Marije Velike.[12]
• Noćna misa (ponoćka) u oratoriju jaslica uz baziliku Marije Velike.
• Misa zornica u bazilici sv. Anastazije i
• Božićna danja misa u bazilici sv. Petra.[13]

Kasnije se i dnevna misa slavila u Mariji Velikoj (jer je papi bilo prenaporno ići čak do bazilike sv. Petra), tako da je ta bazilika postala „božićna” bazilika.[14] Kad se rimska liturgija (ponajviše zaslugom Karla Velikoga) proširila po čitavom Zapadu, ove su se 4 mise počele slaviti i izvan Rima.[15]

U današnjem misalu prva se božićna misa službeno zove misa bdjenja. Slavi se navečer 24. prosinca. Logika je jasna: kao što sve velike svetkovine (Uskrs, Petar i Pavao, Ivan Krstitelj, Velika Gospa) imaju svoju misu bdjenja,[16] tako i Božić, makar ima i misu ponoćku. U praksi je ova misa posljednjih godina postala tzv. „mala ponoćka“ za djecu i starije osobe kojima bi bilo prenaporno doći na ponoćku.[17] Svaka od četiri mise ima svoje obrasce molitava i čitanja.[18] Na polnoćki se čitaju prekrasna čitanja: Iz 9,1-3.5-6 (Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku“),[19] Tit 2,11-14 („Pojavila se milost Božja“) i Lk 2,1-14 („Izađe naredba cara Augusta…“.[20] Jutarnja božićna misa – zornica naziva se i pastirska jer se u njoj navješćuje evanđelje koje govori o poklonu pastira. U dnevnoj se misi čita Iz 52,7-10 (Glasonoša koji naviješta mir i sreću), Heb 1,1-6) („Više puta i na više načina…“) te Iv 1,1-18 („U početku bijaše Riječ“). Spomenimo još i to da danas na Božić nema spomena sv. Anastazije. U Rimskom martirologiju – i danas važećem – ona se, naravno, spominje na dan 25. prosinca. U Vlastitom misalu naše nadbiskupije njezin se spomen slavi 15. siječnja.

2. Bogojavljenje

Po prilici u isto vrijeme kada se na Zapadu javio Božić na Istoku se počelo slaviti Kristovo rođenje 6. siječnja, a taj je blagdan nazvan Epiphania – Bogojavljenje. Ovaj datum prvi spominje Klement Aleksandrijski. On govori o gnostičkoj sekti bazilidijanaca koji su toga dana slavili Isusovo rođenje i krštenje vjerujući da se tek prigodom krštenja sjedinila u Kristu ljudska i božanska narav. Po svoj prilici na Istoku se počelo slaviti Bogojavljenje po istom obrascu kako se na Zapadu počeo slaviti Božić. Prema egipatskom računanju zimski je solsticij bio 6. siječnja. Tako su u pogani u Egiptu, prema svjedočanstvu Epifana, bdjeli u čast djevice Kore koja rađa Heliosa – Boga sunca. Tom su prigodom uzimali vodu iz fontana ili iz Nila, pri čemu bi ta voda onda imala posebna svojstva. U svakom slučaju, u početku je na Istoku Bogojavljenje bio blagdan Kristova rođenja (pojavka). Međutim, u istom se stoljeću rimski blagdan Božića proširio i na Istok, gdje je odmah prihvaćen, vjerojatno kao ustuk arijanizmu. Nakon toga na Istoku se 25. prosinca slavilo Kristovo rođenje, poklon pastira i mudraca, a na Bogojavljenje isključivo Kristovo krštenje.[21] Zato su se na Istoku toga dana slavila krštenja odraslih, a blagoslov vode se zadržao i ona kada više nije bilo krštenja, kako je to u istočnim Crkvama i danas. Kad je blagdan Bogojavljenja došao na Zapad, ova se svetkovina počela slaviti kao dan pohoda mudraca novorođenom Kristu,[22] ali se u zapadnom bogoslužju uz pohod mudraca spominju još Kristovo krštenje i Isusovo čudo na svadbi u Kani Galilejskoj. Tako i danas antifona evanđeoskog hvalospjeva Večernje na svetkovinu Bogojavljenja veli: „Trima čudesima proslavljen blagdan slavimo: danas zvijezda mudrace privede k jaslama; danas posta vino iz vode na svadbi; danas na Jordanu Krist primi krst od Ivana da nas spasi.“[23] Valja spomenuti da i u našim krajevima Bogojavljenje – uz spomen pohoda mudraca – ima snažno krsno značenje: uoči Bogojavljenja u nas je uobičajen blagoslov vode, štoviše u našim se južnim krajevima ovaj blagdan i zove Vodokršće. Prvo svjedočanstvo o tome blagoslovu nalazimo u Ritualu Rimskom, što ga je na hrvatski preveo i uredio Bartol Kašić i izdao u Rimu 1640.[24] To je bila posebnost naših krajeva. Naime, iako se i u nekim drugim (npr. mletačkim) obrednicima nalazio blagoslov vode uoči Bogojavljenja,[25] za opću Crkvu je ovaj blagoslov odobren tek 1890. i to kao blagoslov pridržan biskupu ili njegovu delegatu. I u današnjem obredniku blagoslova, blagoslov vode uoči Bogojavljenja umetnut je kao naša posebnost (u tipskom izdanju ga nema).

Spomenimo i jednu osobitost. U prijesaborskim misalima postojala je misa bdjenja Bogojavljenja što je dokinuto 1962. Te mise nema ni u tipskim misalima iz 1970. i 1975., pa tako ni u hrvatskim misalima iz 1969 i 1980. Međutim, tipsko izdanje iz 2002. ponovno donosi misu bdjenja Bogojavljenja, pri čemu donosi nove molitve (preuzete iz drevnih sakramentara) koje nisu bile u prethodnim misalima.[26] Međutim, ne donose se posebna čitanja, nego se upućuje na čitanja od mise dana Bogojavljenja.[27]

3. Liturgijsko-teološki sadržaj

Iz bogatog teološkog sadržaja molitvenih tekstova božićnoga vremena izdvojit ćemo četiri temeljne teme. Prva je tema svjetlost kao osnovna slika božićnoga otajstva: Božji Sin, vječna Božja Svjetlost, utjelovio se  da bi nas prosvijetlio i tako nas izbavio od vlasti tame i prenio u svjetlost svoga božanskoga života. Pri tome je, naravno, tema svjetlosti posebno prikladna upravo za Božić, o zimskom solsticiju, kada sunčana svjetlost počinje jačati. Drugo što ističemo u molitvama ovoga vremena jest pojam commercium – razmjena. Utjelovljenje sina Božjega predstavlja čudesnu razmjenu: Sin Božji od nas uzima našu ljudsku narav, da bi nas zaodjenuo svojim božanstvom. Treća tematika na zgusnuti način izvrsno prikazuje značenje našega spasenja: Bog nas je divno stvorio, na svoju sliku, kao svoje prijatelje, a nakon grijeha još nas je čudesnije obnovio, tako da nas čini dionicima božanstva svojega Sina. Time je naše sadašnje dostojanstvo veće od onoga prvotnoga po stvaranju. Posljednja tematika vezana je osobito uz Bogojavljenje, koje označava objavljivanje Sina Božjega svim pucima i narodima. U počecima je to značilo da se Krist objavio i drugim narodima izvan izabranog židovskog naroda. Danas naglašavamo upravo tu otvorenost evanđeoskog spasenja svim narodima, a na poseban način onim dalekima.

a) Svjetlost

Kakve god bile pretpostavke o nastanku Božića, ovaj blagdan, koji slavimo o zimskom solsticiju, nužno je blagdan svjetla. To je osnovni sadržaj zborne molitve mise polnoćke:

Bože, ti si ovu presvetu noć obasjao pravim svjetlom, Isusom Kristom.[28] Mi smo na zemlji upoznali otajstvo svjetla: daj nam u nebu uživati njegovu radost.[29]

Slično se i u prvom božićnom predslovlju veli:

… jer je po tajni utjelovljene Riječi očima naše duše sinula nova svjetlost tvoga sjaja.[30]

Otajstvo Kristova spasenja često se u Novom zavjetu izražava pojmom svjetla. Navedena je molitva nadahnuće našla u ivanovskim spisima: „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet“ (Iv 1,9).[31] Mi smo spašeni po tome što je vječna Božja riječ – koja je Svjetlost – došla da bismo i mi postali svjetlost. A to se inicijalno događa u krštenju. Zbog toga su u drevnoj Crkvi novokrštenike nazivali illuminati – prosvijetljeni. Isus, Svjetlost, došao je na svijet da nas prosvijetli; on, pravi Bog, došao je da nas učini dionicima svoje božanske naravi.

Valja uzeti u obzir i sljedeće. Istok i izlazeće sunce od početka su bili znak Krista uskrsloga, a zapad je bio znak tame i đavla. Ćiril Jeuzalemski tumači da se prije krštenja kandidati odriču sotone okrenuti prema zapadu, a ispovijedaju vjeru okrenuti prema istoku.

Prihvaćaš, dakle, da ispruženom rukom kao nazočnome kažeš: „Odričem te se, Satana.“ Želim – jer je nužno – reći zbog čega ste to izgovarajući, stajali prema zapadu. Budući da je zapad mjesto vidljive tmine, Satana u tami posjeduje moć ukoliko je tama. Radi toga ste se, slikovito gledajući na zapad, odrekli onoga mračnoga i tamnoga prvaka. Pošto se, dakle, odrekneš Satana pogazivši svaki savez s njime, razrješuješ drevne ugovore s hadom, a otvara ti se Božji raj. On ga je zasadio na istoku. Otuda je zbog prekršaja bio otjeran naš praotac. Tome je znamen to što si se sa Zapada okrenuo na istok, predio svjetla.[32]

Iako se u uskrsnoj noći pjeva uskrsnoj svijeći kao Kristu koji je raspršio tmine grijeha, ipak, u očima i srcima vjernika Božić kao blagdan svjetlosti ima posebno mjesto. Na misi polnoćki se crkve kupaju u svjetlu, odjekuju pjesmom i uvijek kao svećenici ili pak kao vjernici doživimo kako je ta duga zimska noć okupana svjetlošću i u doslovnom duhovnom smislu.

b) Admirabile commercium – čudesna razmjena

Evo jedne za molitvu neobične riječi: commercium, što znači razmjena, trampa, trgovina. Označava onaj primitivni način trgovine kada su ljudi bez novca razmjenjivali robu.[33] Ovdje se radi o čudesnoj razmjeni (admirabile commercium). Tako antifona prve Večernje svete Bogorodice Marije (Nova godina) veli:[34]

O čudesne zamjene! Stvoritelj roda ljudskoga uzeo je tijelo i udostojao se roditi od Djevice; bez sjemena posta čovjekom i obdari nas svojim božanstvom![35]

To je čudesno otajstvo. Radi se o pravoj trgovini. Mi smo Sinu Božjem od vječnosti „dali“ svoje čovještvo, a on je nama za uzvrat dao svoje božanstvo. Tako smo u punom i pravom smislu „zajedničari božanske naravi“ (2 Pt 1,4). Darovna molitva mise ponoćke ide još dalje:

Neka ti omili, Gospodine, prinos ove svetkovine: po ovoj svetoj razmjeni darova i mi nađemo u Kristu Isusu u kojem je naša narav zauvijek s tobom.[36]

Rekli bismo da se odigrava dvostruko otajstvo i dvostruka razmjena. Mi prinosimo kruh i vino, a Bog nam uzvraća tijelom i Krvlju svoga Sina. I upravo po toj razmjeni, događa se i ona druga: mi postajemo dionici Kristova božanstva. Tu čudesnu stvarnost ovako preriče Leon Veliki:

(Sin Božji) došao je na ovaj svijet s neba kao bogati i milosrdni trgovac. Čudnom je trgovinom utanačio razmjenu. Uzeo je naše, a darovao svoje. Za pogrdu je dao čast, za boli zdravlje i život za smrt.[37]

Tu predivnu i velebnu tajnu našega spasenja drevne ikone izražavaju simbolikom boja: Krist se redovito slikao u plavoj haljini koja je, naravno znak neba, tj. njegove božanske naravi, a plašt kojim se zaogrnut crvene je boje (znak čovještva, znak zemlje). Hoće se reći da se Sin Božji zaodjenuo našim čovještvom. S duge strane, svi se sveci slikaju obratnim bojama: crvena haljina i plavi plašt: mi slabi ljudi zaogrnuti smo Kristovim božanstvom.

c) Mirabiliter condidisti, mirabilius reformasti
– divno sazdao, još divnije obnovio

Božićna liturgija ističe veliku istinu naše vjere: Kristovo spasiteljsko djelo nadvisuje djelo stvaranja. Po stvaranju je čovjek bio prijatelj Božji, a po Kristovu otkupljenju čovjek ulazi u Božju obitelj. Zborna molitva dnevne božićne mise to ovako sažima:

Bože, divno si sazdao ljudsko dostojanstvo, a još ga divnije obnovio (mirabiliter condidisti, et mirabilius reformasti): udijeli nam dioništvo u božanskoj naravi svoga Sina koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav.[38]

Slika je jasna: Bog je stvorio čovjeka kao svoga prijatelja, sebi slična. Kada je čovjek po grijehu izgubio svoje prijateljstvo s Bogom, Bog mu šalje svojega Sina koji ga uzdiže iznad prvotnog dostojanstva – čovjek postaje posinjeno Božje dijete, dionik božanske naravi Isusa Krista. Dakle, Bog nas je divno stvorio, a još divnije obnovio. Na sličan način progovara i početak jedne druge molitve:

Bože, koji ljudsku narav popravljaš iznad prvotnog dostojanstva…[39]

Tu velebnu stvarnost izriče Leon Veliki dirljivim riječima:

Naša poniznost nadasve u tome dijelu spoznaje koliko ju je cijenio njezin Stvoritelj koji je mnogo poklonio ljudskome početku. Stvorio nas je „na svoju sliku“ (Post 1,27). Ipak je kudikamo više udijelio našoj obnovi kad se sam Gospodin usko sjedinio sa „sluginim likom“ (Fil 2,7). Iz jedne te iste ljubavi dolazi što god Stvoritelj poklanja stvorenju. Unatoč tome, manje je čudesno kad se čovjek penje do božanskoga, nego ako se Bog spušta do ljudskoga.[40]

Slično kliče i Vazmeni hvalospjev govoreći o grijehu prvih ljudi i Kristovom otkupljenju:

O, zaista potrebna Adamova grijeha, što ga smrt Kristova uništi. O sretne li krivice (felix culpa) koja je zavrijedila takvog i tolikog otkupitelja.

Kao što smo vidjeli, to čudesno i nadspoznatljivo djelo Božjega spasenja po Isusu Kristu upravo se dirljivo izriče u drevnim molitvama Crkve.

d) Cunctis gentium – svim pucima

Bogoslužje Bogojavljenja posebno ističe otajstvo naše vjere da se novorođeni Spasitelj objavljuje svim narodima koje predstavljaju mudraci s istoka.

Bože, ti si na današnji dan po zvijezdi prethodnici narodima (gentibus) objavio svoga Jedinorođenca.[41]

Primi, molimo Gospodine, naše darove koje prikazujemo o pojavku tvojega Sina prvini naroda (primitiis gentium dicata)…[42]

Bože, osvjetlitelju svih naroda (illuminator omnium gentium)…[43]

U latinskom populus/plebs (grčki laos) znači narod, dok se gens (grčki ethnos) obično prevodi kao puk. U Bibliji je jasna razlika: populus/plebs je Božji narod, a gentes su (oni drugi) narodi, pogani, dakle, ne-židovi.[44] U ovim se molitvama svjesno uzima riječ gentes što se odnosi na sve narode, prema onome što reče Isus: „I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem“ (Lk 13,29). Spasenje je otvoreno ne samo Židovima, nego i svim drugim narodima. Prvine tih naroda su upravo mudraci s istoka, nepoznata roda. Važna je o poruka za nas. Dok se ponosimo time da su naši očevi od gens postali populus, trebamo imati na umu da i danas Bog upravlja svoje spasenje i onima koji se nama čine daleko po bilo kojoj osnovi. To je poziv na radost, ali i na prostodušnost i poniznost, da bismo imali Božje, otvoreno srce za svakog čovjeka, osobito onoga rubnoga i dalekoga.

4. Poruka

Što na koncu staviti kao zaključak i poruku u ovome vremenu nadiruće sekularizacije i komercijalizacije svega, pa i najvećih naših svetinja? Dani kada slavimo ovo velebno otajstvo naše vjere, kada je Sin Božji uzeo našu ljudsku narav i ponizio se da je postao „Božić“, ti veliki dani u javnom govoru postaju tek „praznici“, ispražnjeni od svakog vjerskog sadržaja. Sveprisutna globalizacija i amerikanizacija htjela bi od Božića načiniti dan potrošnje, konzumizma i kupovanja poklona. Uza sve to, mi slavimo ovo veliko otajstvo u svjetlu vjere, u radosti i prostodušnosti srca. Zato mi se za kraj čini osobito prikladnim ono što reče Leon Veliki na Božić davne 440. godine:

Upoznaj, kršćanine, svoje dostojanstvo! Postao si „dionik božanske naravi“ (2 Pt 1,4). Ne padaj nedostojnim življenjem u staru niskost. Sjeti se kojoj si Glavi i kojemu tijelu ud. Spomeni se da si odvojen iz vlasti tame i prenesen u Božje svjetlo i kraljevstvo. Po krsnome si otajstvu postao hram Duha Svetoga.[45]

Tekst je objavljen u: VĐONSB-u, 12/2014.

Autor teksta: Dr. Zvonko Pažin

Izvor: Vjera i djela - Portal katoličkih teologa

[1] Za povijest ove svetkovine usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica,2. L’anno liturgico nella storia, nella messa – nell’ufficio, Ancora, Milano, 1969. (fototipsko izdanje 1998.), str. 65-72; B. BOTTE, Les origines de la Noël et de l’Epiphanie, Louvain, 1963.; V. ZAGORAC, Krist, posvetitelj vremena, KS, Zagreb, 1996., str. 173-175.; D. KNIEWALD, Liturgika, Zagreb, 1937., str. 141.

[2] Sunt autem qui curiosius natali Domini non solum annum, sed etiam diem addunt, quem dicunt XXVIII anni Augusti, in XXV Pachon: Stromata I., 21, 145, u: PG 8,885.887.

[3] Conceptus est ergo Dominus noster octavo calendas aprilis mense martio, qui est dies Paschae, passionis Domini et conceptionis eius, u: B. BOTTE, Nav. dj., str. 99 Appendix.

[4] Spis se nalazi u jednom starom kalendaru, tzv. Kronografu: T. MOMMSEN (prir), Chronica minora saec. IV. V. VI. VII., Vol I, Berolini apud Weidmannos, MDCCCXCIV (1894.), str. 71.

[5] Podsjećamo da je upravo papa Liberije dao sagraditi baziliku Svete Matije Velike uz koju je usko vezano slavljenje Božića.

[6] Najpoznatiji zastupnik ove teorije jest B. Botte, vidi nav. dj.

[7] Kao zanimljivost spomenimo i poznatu bajku Ivane Brlić-Mažuranić (očito nastalu na osnovu drevnih mitova) „Sunce djever i Neva Nevičica“ gdje se za mitsku baku Mokoš veli da je cijelu zimu u močvarama „bajlila i tetošila nejako Sunašce, dok se ne bi o Koledama pomladilo i nanovo prosinulo“.

[8] Najpoznatiji zastupnik ove teorije je Duchessne, vidi: L. DUCHESNE, Origines du culte chrétien: étude sur la liturgie latine avant Charlemagne, Paris 1889.

[9] Prisjetimo se da je u starini – još u Rimljana! – godina započinjala mjesecom ožujkom (početak proljeća!), tako da i danas septembar doslovno znači „sedmi“, oktobar „osmi“, novembar „deveti“, a decembar „deseti“ mjesec, što znači da je godina počinjala ožujkom.

[10] Tu tezu potvrđuje još Hipolit Rimski početkom 3. st.

[11] Na toj misi je poslije svake božićne molitve (zborne, darovne i popričesne) slijedila i molitva svetoj Anastaziji.

[12] Naravno da se ova misa „bdjenja” do reforme slavila ujutro, 24. XII.

[13] Prema Comesu iz Würzburga, na ponoćki su se čitala čitanja Iz 9,2-7; Rim 1,1-6 i Tit 2,11-15; na zornici Iz 62,1-12; Tit 3,4-7; a na dnevnoj misi Iz 52,6-10; Heb 1,1-12. Usp. Revue Bénédictine 27(1910) str. 41-74, ovdje: 46.

[14] Valja imati na umu da je papa do 13. st. stolovao u Lateranu (koji je razmjerno blizu bazilike sv. Marije Velike), a bazilika sv. Petra je razmjerno daleko, s druge strane Tibera.

[15] Budući da se ova prva, „misa bdjenja” slavila 24. XII. ujutro, praktički se govorilo o tri božićne mise.

[16] Da se prisjetimo: po svom postanku bdjenje se slavi cijelu noć. Međutim, u navedenim slučajevima se praktički radi tek o tzv. „misi uočnici“.

[17] Osim toga, budući da su za polnoćku gotovo sve crkve pretijesne, ova „mala ponoćka” dobro dođe da se sama ponoćka odtereti.

[18] Međutim, u važećem lekcionaru prije mise polnoćke stoji napomena: „U misama koje se slave na Božić rabe se sljedeći obrasci, no iz pastoralnih se razloga mogu izabrati tekstovi iz jedne od triju misa koje pojedinačnoj zajednici bolje odgovaraju“. Šteta da se ova opaska ne odnosi i na misu bdjenja, jer je i to božićna misa.

[19] Tužno je slušati kako čitač krivo čita prvi redak: „Onima što mrkli kraj smrti obitavahu…“ Hoće se reći da je narod boravio u kraju (pokrajini) smrti, a ne govori se da su boravili kraj smrti (tj. uz smrt).

[20] Drugo čitanje i evanđelje se i prije reforme čitalo na ovoj misi.

[21] Usp. B. BOTTE, Nav. dj., str. 69ss.

[22] Tako svjedoči Augustin. Usp. AUGUSTIN, Govori 1, (Preveo M. MANDAC), Služba Božja, Makarska, 1990., str.161-175 (= Govori 199-204). Jednako tako Leon Veliki i Gelazijev Sakramentar.

[23] Časoslov 1, KS, Zagreb, 1984., str. 402. Ista je antifona na istome mjestu bila i u prethodnom Časoslovu: „Tribus miraculis ornatum diem sanctum colimus: hodie stella Magos duxit ad praesepium: hodie vinum ex aqua factum est ad nuptias: hodie in Iordane a Ioanne Christus baptizari voluit, ut salvaret nos.“ – Breviarium Romanum, Editio princeps (1568.) – fototipsko izdanje, Libreria editrice Vaticana, 1999., str., 228, br. 1217.

[24] Nakon što je već napisao „svarha“ (kraj), on dodaje obred koji se ne nalazi u tipskom izdanju: Blagossov od vodae, kojise cinij u nadvecerye od Vodokaerscta. Vidi: Rituale Romanum Urbani VIII Pont. Max. iussu editum, illyrica lingua. Romae ex Typographia Sac. Congreg. de Propag. fide, MDCXL (1640). Reprint izdanje priredila Kršćanska sadašnjost i Zavod za hrvatski jezik Hrvatskog filološkog instituta, Zagreb, 1992., str. 395-422.

[25] Usp. Obrednik izdan u Veneciji 1700.

[26] To je još jedan razlog da se čudimo kako još uvijek, nakon dvanaest godina, nema na pomolu hrvatskog prijevoda ovoga misala.

[27] To je, naravno, nelogično. Naime, mise bdjenja sv. Ivana Krstitelja, sv. Petra i Pavla, Velike Gospe imaju i posebne molitve i posebna čitanja. međutim, misal iz 2002. i za Spasovo donosi posebne molite, ali ne i čitanja. Ostaje dojam kao da priređivači ovoga misal nisu bili koordinirani.

[28] U latinskom originalu nema „Isusom Kristom“, jer se to iz konteksta pretpostavlja.

[29] Latinski: „Deus, qui hanc sacratissimam noctem veri luminis fecisti illustratione clarescere, da, quaesumus, ut, cuius in terra mysteria lucis agnovimus, eius quoque gaudiis perfruamur in caelo.“

[30] Tako naš prijevod iz prvog hrvatskog misala, što je točnije, je u sadašnjem izdanju netočno stoji „nova svjetlost tvoje slave“. Usp. lat.: „nova mentis nostrae oculis lux claritatis infulsit“.

[31] Usp. još: „Tama prolazi, svjetlost istinita već svijetli“ (1 Iv 2,8); „Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane (Iv 12,46).

[32] ĆIRIL JERUZALEMSKI, (preveo, napisao uvod i bilješke M. Mandac), Mistagoške kateheze I,4, Služba Božja, Makarska, 2005., str. 195.198. I u današnjem redu krštenja u bizantskom obredu sačuvan je običaj da se katekumen okrene zapadu dok se odriče sotone, a zatim se okrene prema istoku ispovijedajući vjeru u Krista kao „cara i Boga“. Usp. Veliki trebnik, Ćelije, 1958. (reprint: Prizren, 1993.), str. 12-13

[33] Kao što smo mi kao djeca davali jaje za sladoled.

[34] U dosadašnjem Brevijaru uzimala se osim na Božić još na Bogojavljenje i na Svijećnicu

[35] Latinski: „O admirabile commercium! Creator generis humani, animatum corpus sumens, de Virgine nasci dignatus est: et procedens homo sine semine, largitus est nobis suam Deitatem.“ Inače, pojam commercium u ovome smislu prvi puta susrećemo kod Ireneja Lionskoga, a kasnije kod Augustina, a osobito kod Leona velikoga.

[36] Hrvatski sam prijevod nastojao bolje sročiti kombinirajući sadašnji i prethodni hrvatski Misal. Latinski: Grata tibi sit, Domine, quaesumus, hodiernae festivitatis oblatio, ut, per haec sacrosancta commercia, in illius inveniamur forma, in quo tecum est nostra substantia.

[37] LEON VELIKI (prir. M. MANDAC), Govori, 54,4 (Cvjetnica, 5. 4. 442.), Služba Božja, Makarska, 1993., str. 349. Latinski: „Venerat enim min hunc mundum dives adque misericors negotiator e caelis, et communicatione mirabili inierat commercium salutare, nostra accipiens, et sua tribuens, pro contumeliis honorem, pro doloribus salutem, pro morte dans vitam“ (= PL 54,321).

[38] Ova je molitva uvrštena u misal tek 1970. Latinski: Deus, qui humanae substantiae dignitatem et mirabiliter condidisti, et mirabilius reformasti, da, quaesumus, nobis eius divinitatis esse consortes, qui humanitatis nostrae fieri dignatus est particeps (preuzeta je iz Grgurovog sakramentara br. 59).

[39] Zborna četvrtka poslije 4. vazmene nedjelje. Latinski: Deus, qui humanam naturam supra primae originis reparas dignitatem…

[40] LEON VELIKI, Govor 24,2 ( Božić 442.), Služba Božja, Makarska, 1993., str. 252. Latinski: „In hoc praecipue Dei opere humilitas nostra cognoscit, quanti eam suus condiutor aestimaret. Qui cum origini humanae multum dederit, quod nos ad imaginem suam fecit, reparationi9s nostrae longe amplius tribuit, qui cum servili formae ipse dominum coaptavit.. Quamvis enim ex una eademque pietate sit, quidquid creaturae Creator impendit, minus tamen mirum est hominem ad divina proficere, quam Deum ad humana descendere“ (= PL 54,204C). Za patrtističke izvore usp. također: C. JOHNSON – A. WARD, Fontes liturgici. The sources of the Roman Missal (1975). Advent, Christmas, Rome 1986, str. 603-608. 618-620.

[41] Zborna danje mise Bogojavljenja. Latinski: Deus, qui hodierna die Unigenitum tuum gentibus stella duce revelasti…

[42] Darovna mise bdjenja Bogojavljenja. Latinski: Suscipe, quaesumus, Domine, munera nostra pro apparitione Unigeniti Filii tui et primitiis gentium dicata…

[43] Zborna srijede poslije Bogojavljenja.

[44] Evo jasnog primjera u Lk 2,32: „Svjetlost na prosvjetljenje naroda (ethnôn, gentium) i slavu puka (laou – plebis) svoga izraelskoga“.

[45] LEON VELIKI, Govor 21,3, Služba Božja, Makarska, 1993., str. 243. Latinski: Agnosce, o Christiane, dignitatem tuam, et divine consors factus naturae, noli in veterem vilitatem degeneri converstione redire. Memento cuius capitis et cuius corporis sis membrum. Reminescere quia eruptus de potestate tenebrarum, translatus es in Dei lumen et regnum. Per baptismatis sacramentum Spiritus Sancti factus es templum: LEON VELIKI, Sermo 21,3, PL 54, 192C-193A