Na Međunarodni dan ljudskih prava, u subotu 10. prosinca 2022. godine, na zagrebačkom groblju Mirogoj pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško predvodio je molitvu za katoličke vjernike na oskvrnjenim grobovima hrvatskih vojnika poginulih u razdoblju između 1941. i 1945. godine. Biskupov uvod u molitvu prenosimo u cijelosti:
Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački
Uvod u molitvu
na polju s oskvrnutim grobovima hrvatskih vojnika
na gradskome groblju 'Mirogoj' u Zagrebu
na Međunarodni dan ljudskih prava
Subota, 10. prosinca 2022., u 11 sati
1. Ponekad tijekom godine dođem na ovo mjesto,
kada – naizgled – nema nikoga.
Ali i tada vidim vas, dragi prijatelji, braćo i sestre.
Gledajući u duhu vas vidim one
radi kojih na današnji dan dolazimo ovamo
moleći od Gospodina milosrđe i pokoj preminulima;
moleći mrvicu ljudskosti za ovdje pokopane hrvatske vojnike
i njihovu rodbinu, potomke i prijatelje.
I vidim našu hrvatsku domovinu s puno pitanja,
jer ovdje smo i radi nje.
2. Nadali smo se, premda poučeni prijašnjim iskustvima izigravanja i prijevara nismo isključivali nova razočaranja; nadali smo se da ćemo danas biti okruženi grobnim znamenjem s imenima ljudi čiji glas čujemo i koji nam ostavljaju zalog jedne poniženosti njihovih grobova, da bismo se ponašali drukčije, da bismo živjeli mirnije i radosnije te da ne previđamo kako djela u prolaznosti imaju povezanost koja seže dalje od smrtnosti naših života.
Taj glas iz onostranosti pokušavamo pretočiti u vidljivost i čujnost svojim kratkim dolaskom i danas, koji govori: Nismo vas zaboravili! Vi za nas postojite; vaši životi nisu nestali, nego – zajedno s ovim grobljem – ostaju živim govorom o otajstvu života.
3. Ovdje se pokušalo prekinuti niti spomena, ali su mnogi pazili da se one ne izgube, a onda ste ih vi ponovno povezali. Povezati spomen-niti znači vratiti lica, osobne povijesti, dostojanstvo ljudi koji su izgledali zauvijek ugušeni spiralom nasilja prošlosti, zaboravljajući da se, s divljenjem, u svakome vremenu može otkriti procvat ljudskosti i u najvećim neprilikama i stradanjima. S tim se nježnim spomen-nitima možemo i danas povezati, osobito u okolnostima u kojima iznova moramo učiti pojmove kao što su: sloboda, odgovornost, žrtva, ljubav, milosrđe.
4. Dragi prijatelji, mogao se dobiti dojam da naš glas čistoće molitava i nakana proteklih godina nije bio dovoljno jak i da odgovorni nisu upoznati s onim što se ovdje dogodilo i što se još uvijek događa. Međutim, nakon što nam je uskraćeno korištenje razglasa, što se može zaključiti, osim da smo preglasni i da smetamo?
U raspravama o ovim grobovima moglo se čuti i da je sramota to što želimo ostvariti, da je i samo ovo polje sramotno. Zvuči kao uvrjeda (vjerojatno je takvim duhom sročena), ali – čitano drukčije – ovo je uistinu 'polje hrvatske sramote', odnosno polje sramote hrvatskih zagrebačkih gradskih i državnih vlasti koje se ideološki obračunavaju i s mrtvima. Imaju sva potrebna sredstva da vrate ljudskost, ali to ne žele učiniti. Time je sve rečeno.
Dok je ovako, ovo je rana 'Mirogoja' i Zagreba; ovo je rana Hrvatske, ovo je rana na našoj budućnosti.
5. Braćo i sestre, nema dvojbe: grobni križevi i nišani već su ovdje; zahvaljujući svima vama, a poglavito vama, cijenjeni članovi žrtvoslovnih udruga, podignuti su od najčvršćega materijala – od ljubavi koja se spominje.
U više sam prigoda naglasio da je u kajkavskome govoru ostao sačuvan glagol i imenica: 'spominati se', 'spomenek', koji znače: 'razgovarati', 'razgovor'. Predivna je ta hrvatska jezična osobitost, jer za nas spomenik nije nejasan ostatak prošlosti, nego živi razgovor, susret, duhovno sjedinjenje, osluškivanje i komuniciranje života koji premošćuju vrijeme.
Grobovima se ne može nametnuti šutnja sve dok ima ljudi koji se spominju.
Upravo zbog toga znamo da će i križevi i nišani biti isklesani, oblikovani u nekome, očima vidljivijem, dodiru opipljivijem materijalu. Ali, ta su znamenja već ovdje! A oni koji ih još ne vide, morat će izoštriti pogled duše i u sebi se obračunati sa sramotom koju nameću svojim zlosiljem.
6. Niti jedno djelo koje je tražilo dobro i koje je čovjek započeo moleći Božju pomoć nije ostalo bez plodova dobra. To možemo potvrditi iskustvima u svojim osobnim životima, ali i u povijesti hrvatskoga naroda.
Sva postignuća, sve pobjede rođene su iz ponizne ustrajnosti i ustrajne poniznosti.
Tako će biti i s ovim djelom. Na ljudima je izbor hoće li biti dionici toga dobra ili promicatelji sramote.
I, na kraju: Ne želimo da naš govor prekrije plodonosnu šutnju ovoga mjesta koja nije samo tišina. „Tišina ponekad označuje šutnju, ali šutnja je uvijek slušanje… Šutnja nije bijeg nego naša sabranost u otvorenomu Božjem prostoru.“ (M. Delbrêl)
To smo došli podijeliti jedni s drugima i biti ojačani u dobru.
FOTO: Marko Krznarić
