Gospodine, Gospodine, k tebi vapim i ponavljam, donosim ti sav naš svijet. Želim li ja uopće ući u kraljevstvo nebesko ili mi je duša toliko upletena i priljepljena za ovo moje, malo, zemaljsko kraljevstvo koje gradim, u kojemu čuvam tek svoju sebičnost?
Nebo će zavladati kad činim, ne samo govorim i zazivam. Izvršiti ono što ti, Oče nebeski, hoćeš – to je put. Primijeniti, ostvariti tvoje riječi, Isuse, ravnati se i postupati prema njima – to je mudrost, to je život. Zato, daj mi sada da zašutim i tebe slušam!
Sišli su, evo, obilni divlji pljuskovi na tvoj narod, prolom oblaka. Izlijevaju se nabujale rijeke naše izmučenosti i bijesa, zapuhali vjetrovi strahova i raznih teorija, ideologija. Napadaju kuću mojega života. Zato još jednom podižem svoj vapaj: Gospodine, Gospodine, ti si do kraja izvršio volju Očevu, ti si Istina! Budi ti temelj ove moje zgrade, da je na tebi gradim! Moje riječi i moja djela samo su pijesak, prah koji se kroz prste prosipa i nestaje. Tvoj Križ i tvoj Uskrs to su velebni, čvrsti, stupovi koji se neće poljuljati.
Kad svoje srce posve na tebe oslonim, u tebi ga ukorijenim, onda sam kao mudrac, razuman, promišljen. Ne daj, Svemogući, da se samo na svoje riječi oslanjam! Ako ne izvršavam što mi govoriš, ako izgovaram tvoje sveto ime uzalud, onda ulazim u kraljevstvo ludosti, zavedeni sam podanik gluposti. Zato, čuvaj me, dobri Kralju nebeskoga kraljevstva!
Autor: p. Niko Bilić, SJ
Izvor: Biblijski portal
