U nedjelju Krista Kralja, trideset i četvrtu i posljednju u ovoj liturgijskoj godini C, s obzirom na Isusove riječi u sv. Evanđelju (Lk 23,35-43), susrećemo se tri puta s pojmom kralja i kraljevstva.
Podsjetimo se najprije na pojavu i vladavinu zemaljskih kraljeva, a potom promotrimo otkupiteljsku ulogu nebeskoga Kralja kojemu je papa Pio XI. u Jubilarnoj godini 1925., enciklikom Quas primas, od 11. prosinca, uveo svetkovinu. Nakon Drugoga vatikanskoga koncila s novim Rimskim misalom iz 1969. ta se svetkovina slavi posljednje nedjelje u liturgijskoj godini, prije došašća.
Zemaljski kraljevi. Kažu da hrvatska riječ kralj, kraljevati dolazi od Karla Velikoga, franačkoga kralja (okrunjen 800. god.). Usporedi u slavenskim jezicima: vladati – Vladimir. A od kralja dolazi i domaća riječ kralješnica, zvana i kičma ili hrptenjača, stožerni gibljivi stup ili najsloženiji dio kostura u ljudskom organizmu koji nas drži nauzgor, na nogama. Ono što je kralješnica u tijelu, to bi trebao biti kralj u društvenom tijelu ili kraljevstvu. Bilo ih je, a ima i takvih. Ali pojedini zemaljski kraljevi više puta znaju živjeti u svome kraljevskom dvoru, okruženi svitom dvorjanika. I pojedini se kraljevi više brinu za sebe, za svoju obitelj i osobito za nasljedstvo negoli za druge, za narod. Zato su im i sudbine različite. Navodimo što piše proučavatelj Guerdan o Bizantu ili Istočnom Rimskom Carstvu koje je postojalo više od tisuću godina: “Od 109 suverenâ dvadeset i tri bila su ubijena. Dvanaest ih je umrlo u samostanu ili zatvoru. Tri su umrla od gladi. Osamnaest ih je bilo osakaćeno kastriranjem, vađenjem očiju, ili rezanjem nosa ili ruku: a, osim trideset i četiri koji su umrli u svojim posteljama i osam poginulih u ratu ili nesreći, ostali su [njih 11] bili otrovani, zadavljeni, probodeni, bačeni s vrha nekoga stupa ili sramotno protjerani. Ukupno je u 1058 godina [395.-1453.] bilo 65 dvorskih, uličnih ili vojnih revolucija, te 65 svrgnuća s prijestolja”.[1] A sličnih intriga i prevrata nije nedostajalo, u određenoj mjeri, ni na drugim zemaljskim kraljevskim dvorovima svjetskih meridijana i paralela. Danas u svijetu od 195 suverenih država u njih 43 postoji kralj s različitim oblikom vladavine.
U hrvatskoj povijesti narodni su vladari nosili naslov kraljeva skoro 200 godina: od Tomislava 910. do Petra Svačića 1097. godine. A onda oko 900 godina, od 1102. nadalje, pojedine pokrajine hrvatskoga naroda bile su pod raznim dinastijama, kraljevima ili sličnim nazivima: pod Mađarima, Anžuvincima, Luksemburžanima, Austrijancima, Mlečanima, Turcima, Francuzima, Talijanima, Srbima.
Krist Kralj. Isus pred Pilatom jasno kaže: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta“ (Iv 19,36), poput rimskoga, sirskoga ili asirskoga. Njegovo je kraljevstvo nebeskoga izvira i uvira.
Vratimo se na prve dane Isusova propovijedanja: Sv. Marko u početku svoga Evanđelja piše da je Isus nastupio riječima: „Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ (1,14). Kada farizeji pitaju Isusa: Kada će to kraljevstvo doći, Gospodin im odgovara: „Ta evo – Kraljevstvo je Božje među vama“ (Lk 17,21). Njemu je, Isusu, Bog Otac povjerio svoje Kraljevstvo. On predstavlja to kraljevstvo!
Isus je izgovorio mnoge parabole o Kraljevstvu nebeskomu, pune pouke, objave i otajstva: o zasijanu sjemenu, o gorušičinu zrnu, o kvascu u tijestu, o blagu sakrivenu u njivi, o biseru za kojim traga trgovac; o kralju i dužnicima, o deset djevica itd.
Krist nas je poučio molitvu od sedam zaziva Očenaša, a u drugom je zazivu „Dođi Kraljevstvo tvoje“! Tako se s tom molitvom obraćamo Bogu Ocu i u svetoj Misi kako nas je Gospodin naučio moliti.
Svake nedjelje u Slavi – osim adventa i korizme – pozdravljamo Isusa Krista naslovom: „Kralju nebeski“, kao što i u Vjerovanju ispovijedamo da „njegovu Kraljevstvu ne će biti kraja“. U Predslovlju Krista Kralja to se kraljevstvo tumači i otkupiteljski i eshatološki: Otac nebeski odlučuje i stvara svoj Plan, pokazuje svoju mudru i ljubaznu Volju, Sin to njegov izvršuje: On se u Djevici po Duhu utjelovljuje, Otac ga za Krista-Mesiju pomazuje i za vječnoga svećenika i kralja vasione određuje, na križu se na Golgoti do smrti žrtvuje, iz groba ustaje, u uskrslu se tijelu ukazuje, u uzašašću pred Ocem pojavljuje. A ono što je krvlju na Kalvariji zasađeno, postupno po Crkvi na zemlji napreduje do njegova Drugoga dolaska kada sva stvorenja svojoj vlasti podređuje te to „vječno i sveopće kraljevstvo“ Ocu nebeskomu predaje: „kraljevstvo istine i života, kraljevstvo milosti i svetosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira“. Upravo su to obilježja njegova kraljevstva: Istina i Život, Milost i Svetost, Pravda, Ljubav i Mir. I gdje toga ima, tu je njegovo kraljevstvo.
A rekosmo da se u današnjem evanđeoskom tekstu tri puta spominje Isusovo Kraljevstvo i Isus kao Kralj, koji je u službi otkupljenja svega čovječanstva.
Židovski svijet: Najprije na Gabati Pilat, koji je osudio Isusa na smrt na križu, naređuje da se napiše na pločicu koja će se pribiti na križ iznad Isusove glave, i to na latinskom, grčkom i hebrejskom: „Isus Nazarećanin, kralj židovski“ (Iv 19,20). Ili: „Ovo je kralj židovski“ (Lk 23,38). Glavari se svećenički, predstavnici židovskoga naroda, bune na taj naslov, jer žele da se istakne da Isus sam za sebe tvrdi da je on kralj židovski, da mu se do kraja narugaju. Hoće dakle da se napiše: „Ja sam kralj židovski.“ Ali Pilat – što napisa, napisa!
Rimski svijet: Drugi put naslov kralja, nakon Pilatova natpisa, pridaju Isusu Pilatovi rimski vojnici, predstavnici poganskoga svijeta, i to također u ruganju: „Ako si kralj židovski, spasi sam sebe!“ (Lk 23,37). Tako bezumno govoriti Njemu, Spasitelju svega ljudskoga roda, Glavi i kralješnici svega čovječanstva, i to u trenutku kada se događa božanski dar otkupljenja krvlju i smrću njegovom! Vidiš li da ne znaju što čine i što zbore!
Razbojnički svijet. Lijevi razbojnik ostaje u svome ruganju Isusu: „Ako si Krist, spasi sebe i nas“ (r. 39). Kao Lijevi, slično je govorio i napasnik u pustinji: „Ako si Sin Božji, reci da ovaj kamen postane kruhom“ (Lk 4,3), što Sin Božji odlučno odbija. Slično su na Golgoti govorili i glavari svećenički: „Druge je spasio, nek spasi sam sebe, ako je on Krist Božji, Izabranik“ (Lk 23,35). Na takvu nevjeru, porugu i cinizam Isus ne odgovara.
Desni razbojnik. On u određenu trenutku prekorava nepokajanoga: „Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom?“ (r. 40). I obraća se Isusu na križu zovući Raspetoga po imenu, da ga se sjeti.
Evanđeosko se poimanje kralja Isusa, Sina Božjega, očituje u kraljevskom daru oproštenja, i to dva puta s križa.
Prvi put: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23,34). Oproštenje je otkupljenje, vrhunac objave, očitovanje božanske volje i sveopćega plana spasenja.
Drugi put Isus na križu daje oproštenje konkretnu čovjeku. Nakon vapaja Ocu da oprosti nazočnim uvrjediteljima i svemu čovječanstvu, koje ne zna što čini, vidljiv je primjer Isusova dara oproštenja raskajanu razbojniku na desnoj strani. Na riječi: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje“ – to je treći spomen kralja ili kraljevstva Isusova na Kalvariji – raskajani razbojnik očekuje barem Kristovo „sjećanje“. A Isus mu velikodušno odgovara: „Zaista, tebi kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23,42-43). Ova molitva raskajanoga na križu, prema nekim bibličarima, podsjeća na one intervente osoba bliskih Isusu koje izražavaju ali ne nameću svoje želje: majka Marija samo obavješćuje Isusa da oni zaručnici nemaju vina na svadbenoj gozbi (Iv 2,3). One sestre Marta i Marija samo šalju poruku Isusu da im je brat bolestan (Iv 11,21-22). Isus je i u Kani galilejskoj i u Betaniji judejskoj pa tako i na Kalvariji jeruzalemskoj takvim osobama kudikamo više dao nego što su one i poželjele. Raskajanu razbojniku obećava i daje da će istoga dana biti s njim “u raju”, za stolom s Ocem nebeskim. To je jedino mjesto gdje se Isus služi izrazom „raj“. Raskajani vjeruje, a Isus mu obećava i daje spasenje. Prvi plod otkupljenja. Prvi proglašeni svetac. Isus ga kanonizirao. Na Kalvariji. S križa.
Kako se Desnomu tako posrećilo da čudesno zadobije oproštenje krivnje i oprost i od vječne i vremenite kazne, ne znamo. Ima domišljatih legendi i fantazija izvan svetih Evanđelja, ali na to se ne možemo oslanjati. Ali moglo bi se ovako doumljivati. Kada je čuo riječi Isusove: Oče, oprosti im…, možda se dao na razmišljanje u sebi kroz ona dva-tri sata: „Dizma, ovo ti je jedina prilika. A vidiš li da ima života i izvan ove patnje. Ovdje si na zemlji ionako nastradao, što ako nastradaš i svu vječnost na onome svijetu. Obrati se Isusu, onako izdaljega. Da vidiš kakve su šanse.“ I uspio. Sveti Augustin duhovito reče za raskajana lopova: Čitava je svoga života krao, krao, i evo uspio je i raj „ukrasti“!
Zaključak. Oproštenje je dakle svima načelno i otkupiteljski ponuđeno. Lijek je pripremljen. Svi su potrebni lijeka. Tko ga želi uzeti, u vjeri i kajanju, dat će mu se u preobilju: Isus mu obećava Kraljevstvo nebesko, Kraljevstvo istine i života… Samo je pitanje tko će slobodno uzeti i okoristiti se tim ponuđenim božanskim darom milosrđa: u sakramentnoj iskrenoj i potpunoj ispovijedi, u skrušenosti zbog tolikih grješnih trenutaka života. Uskrsli je Gospodin na sam dan Uskrsa ovlastio apostole da budu djelitelji oproštenja svima raskajanima.
Nismo li, dakle, i mi, u svome promjenljivu životu, jednom buntovni razbojnici, ojađeni, osamljeni, osramoćeni, ogorčeni, a drugi put raskajani, puni pouzdanja, povjerenja i predanja Bogu, ispunjeni ljubavlju i nadom?
Tko odgovorno u slobodi želi, Krist mu Kralj daje oproštenje: kraljevstvo ljubavi i mira!
Tko u slobodi ne želi, Isus mu odgovara božanskom – šutnjom!
Tekst: Msgr. dr. Ratko Perić
Izvor: Vjera i djela
