U nedjelju, 6. studenoga vjernici župe sv. Josipa radnika u Galdovu proslavi su obljetnicu posvete crkve.

Svečano večernje euharistijsko predvodio u zajedništvu s domaćim župnikom i gvardijanom fra Ivanom Bradarićem i župnim vikarom fra Nikolom Šantekom predvodio je župni vikar župe sv. Antuna Padovanskoga iz Zagreba i magistar sjemeništaraca fra Zvonimir Pervan uz asistenciju sjemeništaraca i postulanata Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca.

„Najveća stvar, koja postoji na svijetu jest sveta Crkva; najveća stvar u Crkvi jest Misa, a u Misi pretvorba.“ Riječi su bl. Ivana Merza kojima je fra Pervan započeo propovijed.

Podsjećajući na pitanje koje je Isus uputio svojim učenicima „što vi kažete, tko sam ja“, naglasio je, kako se njima Isus obraća kao zajednici, ali istovremeno želi da se svatko ponaosob zapita i odgovori na to pitanje.

„Mi kršćani nadopunjujemo osobno iskustvo vjere s iskustvom vjere cijele zajednice. Vjera u kojoj smo kršteni uvijek ima te dvije dimenzije, koje su nerazdvojive“.

U duhu drugog čitanja, posvijestio je, kako je Crkva nerazdvojno povezana s Isusom Kristom, zaglavnim kamenom, jer „On je onaj koji povezuje i čuva strukturu stabilnu i bez kojega ništa ne opstaje, a mi smo ugrađeni u tu strukturu koja je prebivalište Božje. Crkva je nerazdvojivo povezana s Isusom Kristom. On je hram Božji, mjesto okupljanja, u njemu se susrećemo, rastemo, živimo i jesmo. Po njemu i svatko od nas postaje hram Duha Svetoga. Ta istina vjere, taj biblijski i teološki izričaj nadahnjivao je Crkvu tj. kršćanske zajednice koje su rasle po svijetu i koje su stoljećima izgrađivale čudesne građevine tj. crkve gdje su se okupljali. To su prava arhitektonska umjetnička djela koja odražavaju vjeru i živost zajednice“.

U nastavku propovijedi kratko se osvrnuo na dugogodišnji i ne baš lak put izgradnje ove crkve. Iako je sama župa osnovana 1968., tek 1980. godine je dobivena dozvola za gradnju crkve.

„No, unatoč tomu, ova vaša zajednica, vaši očevi i majke, bake i djedovi, nisu posustajali jer ih je Krist povezivao i okupljao. Dakle, ovoj crkvi je prethodila župna mjesna kršćanska zajednica koja je rasla i utvrđivala se u vjeri. Od 1980. imate crkvu, koja je tijekom 90-ih i početkom novog tisućljeća doživjela obnovu i proširenje, a onda je konačno, među ostalim zalaganjem i pok. fra Anđelka Sesara koji je ove godine preminuo, 2005. godine crkvu posvetio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i u oltar položio moći bl. Ivana Merza. Ovaj kratki povijesni prikaz pokazuje ne samo tijek izgradnje crkve nego i hod vaše zajednice u vjeri. Da bismo i mi danas sa svetim Petrom mogli reći „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ potrebno je hoditi u vjeri, sazrijevati u vjeri, i to sazrijevati ne samostalno nego u zajednici, rekao je propovjednik.

Nadalje je podsjetio na razorni potres koji je ovaj kraj pogodio prije dvije godine. „Zasigurno događaj koji ostaje zapisan u kolektivnoj svijesti vas stanovnika ovog sisačkog i petrinjskog kraja, ali i svih Hrvata. No taj događaj vama i svima nama u Hrvatskoj i svim Hrvatima je prilika da razmislimo o onome bitnom. Potres koji se zbio oštetio je ili pak uništio brojne obiteljske kuće, zgrade, crkve, institucije. Bogu hvala pokazalo se veliko srce Hrvata i brojnih drugih ljudi i institucija koji su dolazili pomagati ili su slali svoju pomoć.“ Govoreći o važnosti obnove, fra Pervan je rekao „motiv izgradnje, obnove i svega što činimo u životu ne treba biti (ili da budem još direktniji, ne smije biti) isključivo materijalne naravi. Materijalno je prolazno! Jest važno, ali prolazno i ako nije učvršćeno nekom dubljom motivacijom nema budućnosti. Nećemo, dakle, imati puno koristi ako samo obnovimo i sagradimo građevine. Ako u njima neće biti čovjeka ostaju beživotne, ostaju ruševine. Ako je čovjek taj koji daje vrijednost jednoj građevini onda znamo da je pravi problem ako nestane toga čovjeka, ako se čovjek otuđi ili još gore ako se moralno uruši. Zato je potrebno moliti za čovjeka ovog kraja, za svakoga od vas, a osobito za mlade i činiti sve da im se omogući živjeti, ne životariti nego doista živjeti u ovom kraju i regiji. Zato je potrebno obnavljati čovjeka, ulagati u čovjeka, ulagati u međuljudske odnose, ulagati u zajedništvo. Činjenica da se borite i da želite obnoviti ono što je porušeno pokazuje tu iskru nade i želju za životom koja je u vama“.

Nadalje, je posvijestio kako je „crkva hram gdje Bog prebiva, gdje je Isus danonoćno u prisutan i gdje mu se dolazimo moliti. No, ona nije samo hram nego očituje živu Crkvu. To znači da je taj prostor neodvojiv od zajednice. Crkva kao zajednica i crkva građevina su usko povezane. Kršćanska zajednica ima potrebu za jednim prostorom koji isto tako postaje dio duhovnog iskustva i ulazi u osobnu povijest svakoga čovjeka, svakoga od vas ovdje prisutnih. U zajednici se stvaraju bratski odnosi i upravo u tom zajedništvu Bog se uprisutnjuje. Zato je potrebno ulagati u zajednicu, obnavljati zajednicu, davati se zajednici, a onda tako zdrava zajednica neće zapustiti svoju crkvu i u takvoj zajednici crkva će biti doista dom, dom molitve i slavlja gdje su svi dobrodošli.“

Vi ste zajedno sa svojim fratrima koji ovdje već godinama služe, ohrabreni poticajima Duha Božjega, htjeli crkvu, ne samo običnu građevinu niti samo crkvu kao hram nego crkvu koja je okupljalište, koja je dom molitve kako kaže današnje prvo čitanje, crkvu koja je ognjište. Htjeli ste mjesto susreta s Bogom i s braćom i sestrama, živo mjesto. Mjesto za Boga i za čovjeka“.

Posvijestio je, kako dan posvete crkve je proslava zajedništva utemeljenog u Kristu, te taj dan ne smije proći neopaženo, nego se treba proslaviti okupljeni svi zajedno, sve obitelji i pojedinci iz župe i drugi koji ovdje dolaze. Ujedno, ovaj dan je jedan od tri važna datuma za župu, uz dan osnivanja župne zajednice i dan zaštitnika.

Na kraju propovijedi je podsjetio, kako iste godine kada je ova crkva posvećena u vječnu domovinu preselio se papa Ivan Pavao II. U tom kontekstu je ponovio njegove riječi upućene Crkvi Božjoj na početku pontifikata: „Ne bojte se! Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu.“ Otvoriti širom vrata Kristu znači imati otvoreno srce jedni za druge, dopustiti Isusu da djeluje u vama, u našim obiteljima, u našoj župnoj zajednici. Otvoriti vrata Kristu znači doći ovdje u ovu crkvu, dopustiti da u mom srcu ova crkva bude moj dom i oaza susreta s braćom i sestrama. Samo tako, surađujući s Kristom, moći ćete doista biti autentični kršćani i autentična kršćanska zajednica. Neka vas na tom putu prati zagovor BDM, sv. Josipa, bl. Ivana Merza i svih svetih, riječi su kojima je fra Pervan zaključio propovijed.

Na misi se okupio velik broj vjernika, među kojima su se posebno isticali oni u narodnim nošnjama. Slavlje je pjevanjem animirao domaći Zbor mladih.