„Produbljujući svoju vjeru da činimo dio općinstva svetih, zajednice svetih koja je otajstveno tijelo Kristovo, sabrani smo večeras u molitvi za naše pokojne biskupe kojima je Božja providnost povjerila da budu pastiri stada. Znamo da je Isus rekao da će se od onih kojima je više dano i više tražiti. Zato molimo Gospodina da bude milosrdan sudac našim pokojnim biskupima, oslobodi ih svake spone grijeha i da uđu u punu radost Krsta Gospodina kojemu su čitavim životom i bićem htjeli pripadati i njemu služiti“, rekao je nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić, predvodeći u četvrtak, 3. studenoga u đakovačkoj katedrali večernju misu zadušnicu za pokojne biskupe Đakovačko-osječke nadbiskupije.
Uz nadbiskupa u miru Marina Srakića i pomoćnog biskupa Ivana Ćurića, suslavila su još petorica svećenika. Na kraju misnog slavlja, biskupi, svećenici, časne sestre, bogoslovi i ostali vjernici spustili su se u kriptu katedrale, gdje je nadbiskup Hranić predvodio molitvu te blagoslovio grobove pokojnih biskupa.
Biskup Antun Ćolnić – 300. obljetnica svećeničkog ređenja i 250. obljetnica smrti
U svojoj homiliji nadbiskup je okupljene vjernike pobliže upoznao sa životom i djelom posljednjeg bosanskog biskupa u Đakovu, Antuna Ćolnića, čije ime u Đakovu nosi osnovna škola i jedna ulica. Dana 14. veljače sljedeće godine navršit će se 250 godina od njegove smrti, a ove godine se navršilo i 300 godina od njegova svećeničkog ređenja i 270 godina od njegova biskupskog ređenja i dolaska u Đakovo. Najstariji je biskup sahranjen u đakovačkoj katedrali, čije je zemne ostatke na jučerašnji dan (2. studenoga) prije 140 godina u katedralu prenio biskup Strossmayer. Bio je posljednji biskup male bosanske ili đakovačke biskupije.
Biskup Antun Ćolnić rodio se 11. ožujka 1699. u Vivodini pokraj Jastrebarskog. Školovao se u Zagrebu, a potom je studij logike i fizike nastavio u Beču te metafizike i teologije u Rimu, gdje je 30. kolovoza 1722. godine bio zaređen za svećenika. Poslije svećeničkog ređenja bio je župni vikar u Varaždinu, Matijancu i Maruševcu, a potom je 1725. postao župnik u Brdovcu. No, samo 3 godine kasnije, 1728. godine postao je zagrebački kanonik i rektor Ugarsko-ilirskog Zavoda u Bologni (1728.-1732.). Godine 1733. vratio se u Zagreb i postao arhiđakon vrbovečki i dubički zapovjednik. Za vrijeme rata s Turcima u razdoblju od 1737. do 1739. bio je zapovjednik obrane Siska od Turaka. Po povratku u Zagreb 1739. godine postao je katedralni arhiđakon. Carica Marija Terezija imenovala ga je 30. srpnja 1751. đakovačkim ili bosanskim biskupom, a 20. ožujka 1752. imenovanje je potvrdila i Sveta Stolica, te je iste 1752. godine bio je zaređen za biskupa i došao u Đakovo.
Biskup Ćolnić u svojoj autobiografiji piše da su se prilikom njegova dolasku u Đakovo „jedva nazirali tragovi te nekad velike biskupije, koju je uništila otomanska sila“. „Činilo mi se da prije ulazim u pustinju, negoli u biskupsku rezidenciju. Sa zapadne, odnosno sa sjeverne strane našao sam nekoliko sobica od drveta, skromno namještenih, nagnutih i ruševnih.“ Zatekao je svega četiri župe: Đakovo, Gorjani, Vrpolje i Vrbicu, kojima su upravljali franjevci. Tri crkve bile su od pletera, a franjevačka u Đakovu bila je zidana opekom. Odlukom carskog dvora iz 1754. godine, franjevci su morali predati upravu župa svjetovnom svećenstvu. Iako se to nije ostvarilo u potpunosti, biskupu Ćolniću je tada omogućeno osnivanje novih župa. Najprije je 1754. osnovao župu u Semeljcima, a kasnije u Trnavi i Piškorevcima te 1767. u Punitovcima.
Odmah po dolasku obnavlja katedralu. U Đakovu osniva prvu javnu pučku školu. U Trnavi je kupio posjed na kojemu je zasadio nove vinograde i obnovio te proširio biskupsku ljetnu rezidenciju. Trajno se trudi oko unaprjeđenja biskupskoga vlastelinstva, krči šume i pretvara ih u naselja i obradive površine. Istodobno 1753. započinje i s izgradnjom današnjega biskupskoga dvora u Đakovu, istočno krilo kojega svakodnevno gledate sa Strossmayerovog trga. Nakon biskupa Bakića, koji je bio žestoke naravi i koji je dolazio u sukobe s podanicima na svome imanju, biskup Ćolnić je bio blage naravi i s podanicima je sklopio ugovor te im je plaćao njihovu pomoć i rad na izgradnji dvora.
Godine 1760 biskup piše: „Izgradio sam jedan podrum ispod srednjeg dijela zgrade dosta prostran, drugi manji koji se može produžiti pod kuhinjom; na gornjem katu (…) tri sobe (…) sa stropom u engleskom stilu, kom je dodana štukatura“. Tu su tri naša poznata salona. Onda nabraja sve druge sobe koje je izgradio te nadodaje: „Možda će se tko od gospode nasljednika čuditi što sam zamislio previše prostranu zgradu, ali budući da će prvi gospodin nasljednik ovu zgradurinu lakše dovršiti nego što sam je ja podigao, ako je možda zatekne nedovršenu, nadam se da će moje radove zahvalno primiti jer (…) i ‘Grad Rim nije bio izgrađen odjedamput’“. Biskupski dvor biskup Ćolnić je gradio osam godina (do 1761. godine). Započinje u to vrijeme i s izgradnjom novih crkava u biskupiji: u Mrzoviću (1760.), Đurđancima (1762.), Ivanovcima (1766.), Tomašancima (1769.), Starim Mikanovcima (1769.) i Piškorevcima (1769.). U Oštrcu kod Jastrebarskog je izgradio vlastelinski dvor svoje obitelji, koji je danas u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije. Veoma je zaslužan i za osnivanje gimnazije u Osijeku.
Dana 14. veljače 1773. godine biskup Čolnić je u Zagrebu za zagrebačkog biskupa zaredio Josipa Galjufa. No, tu se teško razbolio i nakon 3 dana je umro. Pokopao ga je novozaređeni biskup Galjuf na čistu srijedu 1773. godine.
Tekst i foto: Anica Banović
