Na svetkovinu Svi Svetih u utorak, 1. studenoga, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Dražen Kutleša predvodio je euharistijsko slavlje na splitskom groblju Lovrinac. U koncelebraciji su bili: generalni vikar don Franjo Frankopan Velić, pastoralni vikar mons. Nediljko Ante Ančić, vikar za kler don Zvonimir Mijić i ostali svećenici.
Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Kutleša je naglasio da nas ova svetkovina poziva na zahvalu Bogu za sve one koji su proglašeni svetima ali možda još i više za one koji su živjeli pored nas svetim životom i ostavili dubok trag u ovoj Nadbiskupiji, a osobito u našim životima.
„Dok se zima bliži i lišće pada te sva priroda tiho ide prema zimskom snu i ljudska se duša osjeća prožeto tom nezaustavljivom prolaznošću života. U njoj se budi duboko upisana čežnja za vječnošću, želja i nada za životom punim svjetla i radosti, za proljećem koje nikad neće završiti. To je stav duha koji Crkva shvaća i razumije, a današnja svetkovina tu čežnju ljudske duše snažno stavlja u kontekst teološke kreposti nade i potiče na radost u istinskom kršćanskom zauzimanju u vremenu. Ništa ne povezuje današnju svetkovinu Svih svetih i Dušni dan kao kršćanska krepost nade“, kazao je splitski metropolit na početku svoje propovijedi dodavši da prava nada počinje i počiva na poštenju i iskrenosti, na istini koja je u službi ljubavi.
Istaknuo je zabrinutost zbog trenutnog stanja duha našeg naroda koji sve više gubi nadu u ono o čemu je u vjeri stoljećima poučavan. „Suočeni s mnogim izazovima sami sebi postavljamo različita pitanja i pritom osjećamo nemoć za iskorake koji bi nas učinili drukčijima u svijetu koji gubi kršćanske temelje. Kako osoba ili mala grupa ljudi može napraviti razliku? Kako možemo promijeniti i obnoviti stvari da naša djeca odrastaju u boljem svijetu? Kako živjeti u radosti i služiti općem dobru kao kvasac u kulturi koja više ne dijeli ono u što mi vjerujemo?“ upitao je mons. Kutleša dodavši da odgovori na ta pitanja proizlaze iz jednostavne povijesne činjenice Kristova uskrsnuća, događaj koji je zauvijek promijenio tijek povijesti, koijm je potvrđena Isusova pobjeda nad smrću i zlom. Iz ropstva grijeha i smrti oslobođeni su i živi i mrtvi.
„Isus je uskrsnuo od mrtvih da bismo se mi pridružili njemu u njegovoj pobjedi. Vjernici znaju da Isus nije bio pobjednik samo tada u Jeruzalemu i vjeruju da će također doći u kraljevskoj slavi na kraju vremena, kada će suditi živima i mrtvima. Kod Kristova drugog dolaska njegova će vladavina biti potpuna. Vrijeme u kojem se nalazimo je prolazno. Na dan Svih Svetih prisjećamo se velikih pobjeda našega Kralja: pobjede u prošlosti i pobjede koja će sigurno doći. U napetosti vremena između tih dviju pobjeda smješta se kršćanska krepost nade.“
Nada je način na koji mi kao Crkva i kao pojedini kršćani nastavljamo svoj put na zemlji kada se suočimo s preprekama i vlastitim nedostacima, kada smo suočeni s pitanjima na koja naizgled nema odgovora. Ali da bismo nadu uistinu doživjeli i živjeli kao krepost, moramo je ispravno razumjeti, kazao je nadbiskup upozorivši da o nadi najčešće govorimo u kontekstu iščekivanja nekog vremenitog dobra, dara ili promaknuća, nečega što nam je nadohvat ruke. Nerijetko se nadu svede na dobar osjećaj ili vrstu optimizma. Ipak, „prava kršćanska nada je plod vjere i milosno sjeme. To je dah života Duha Svetoga koji nas ispunjava kako bismo vjeru i ljubav održali živima. Prava nada ne ovisi o našim vlastitim naporima, već o milosti Stvoritelja punog ljubavi na kojeg se trebamo osloniti ako mu želimo služiti i graditi njegovo kraljevstvo u današnje vrijeme.“
Nadbiskup Kutleša je podsjetio da Katekizam Katoličke Crkve nadu opisuje je kao „teološku krepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga” (KKC 1817). U tom je svjetlu kazao da se nada ne može svesti na doživljaj radosti ili na puki optimizam jer, kako reče R. Neuhaus, „optimizam je jednostavno stvar optike, vidjeti ono što želimo vidjeti, a ne vidjeti ono što ne želimo vidjeti. Nada je samo nada kada je širom otvorenih očiju za sve ono što ju izaziva.“ Ako se nadamo vječnoj sreći, onda već na zemlji trebamo živjeti za vječnost. Nada je, nastavio je propovjednik, „poput vještine koja se postiže vježbom i omogućuje nam postići nešto što na početku nismo mogli ili nismo ni znali da možemo. Kao teološka krepost, ona je dar Duha Svetoga koji nam omogućuje da činimo ono što sami ne bismo mogli; počiva na Božjoj snazi i istini o Isusu Kristu. Inače bi bila uzaludna.“
Nada nadalje preusmjerava naš pogled s prolaznih užitaka, novca, moći, slave i bogatstva na vječni život s Bogom; pokazuje nam što nas čini istinski sretnima i pomaže nam da želimo tu dublju sreću umjesto brojnih drugih stvari za koje nam svijet i društvo govore da će nas usrećiti. „Kada se nadamo, usklađujemo svoje želje i svoju volju onako kako je Božja volja. U stanju smo pravilno voljeti stvari svijeta umjesto da se sebično držimo za njih (usp. KKC 1819). U mogućnosti smo raditi za kraljevstvo Božje, a ne za svoju slavu, jer smo uvjereni da naša konačna sreća leži u jedinstvu s Bogom i da će se to sjedinjenje ostvariti snagom Duha Svetoga i Isusa Krista, pobjednika nad smrću. Vjerovanje da nas Bog voli i da nas je učinio svojom djecom, i nada da ćemo ga vidjeti kakav jest, pročišćava naša srca i umove (usp. 1Iv 3,2-3).“
Nadbiskup Kutleša u nastavku ističe kako se nada povezuje s drugim teološkim krepostima, vjerom i ljubavlju. „Prvo vjerujemo u Isusa Krista i istinu o njemu a onda dolazimo do želje za nasljedovanjem i sjedinjenjem s njime. Konačno, Bog nam daje svoju ljubav koja nam omogućuje da i sada sudjelujemo u zajedništvu Boga koji je ljubav. Budući da je Bog milostiv, nada nam obećava da će se ta ljubav i ostvariti. Prema tome, nada je vjera usmjerena u budućnost.“ Naglasio je da su oni koji su svoj život utemeljili na Kristu u vjeri i nadi doživjeli novu slobodu. „Što su se više oslanjali na Isusa, to su više mogli živjeti i slijediti ga radosno. Vidimo to u životima svetaca čiji spomen danas slavimo. Nadamo se istoj slavi u vječnosti i za naše drage pokojne za koje ovih dana molimo. Osjetimo to u životima žena i muškaraca koji su se u ovoj putujućoj Crkvi Kristu posvetili autentično živeći obveze svoga zvanja i poziva. Po računici svijeta, svatko tko Kristu služi često se doima ludim. Ali onaj tko promatra očima vjere i nade savršeno razumije njihovu žrtvu. Ovi muškarci i žene žive u uvjerenju onoga čemu se nadaju; ispunjeni su uvjerenjem u ono što još ne vide (usp. Heb 11,1).“
Živjeti kršćanski život zahtijeva žrtvu i samoodricanje, kazao je dodavši da te žrtve vode do veće ljubavi i radosti nego što su mnogi u svijetu ikada poznavali. „Kršćanska nas nada tjera da budemo vjerni svojim supružnicima i brinemo se za svoju djecu, da hranimo gladne, posjećujemo zatvorenike i sjedimo uz umiruće upravo sada.“
Nadbiskup Kutleša je upozorio da postoje i drugi putovi kojima možemo odgovoriti na pitanja sadašnjeg trenutka a to su očaj i preuzetnost. „Dok je nada ukorijenjena u vjeri i rađa ljubav, očaj i preuzetnost ukorijenjeni su u oholosti. Kad se kršćanski nadamo, uzdamo se u Boga. Kada očajavamo ili kad smo preuzetni, odlučujemo vjerovati samima sebi. Možemo vidjeti kako izgleda očaj kada pogledamo našu širu kulturu. Postali smo narod očaja bježeći od stvarnih problema koji nas okružuju. Tako često, kada smo suočeni s nasiljem, podjelama u vlastitoj zemlji i raspadom obitelji i susjedstva, naš je odgovor okrenuti se prema sebi. Većina nas postavlja ograde oko svoga srca. Umjesto da pomažemo siromašnima radije idemo u kupovinu. Umjesto da provodimo smisleno vrijeme sa svojim obiteljima i prijateljima, tražimo videozapise na internetu. Učahurili smo se u mrežu narkotika, od zabave preko gurua za samopomoć do kemikalija. Zamotamo se u jeftine udobnosti i prazna obećanja, a kako ih nikad dosta, stalno tražimo sve više i više. Uživamo se ljutiti zbog problema koje ne možemo riješiti, a ne vidimo ljude oko sebe kojima možemo pomoći. Ako očaj anticipira neuspjeh nade, onda preuzetnost na jednako nastran način predviđa njezino ispunjenje. Dok očaj govori: 'Nikako ne mogu biti bolji', preuzetnost kaže: 'Prilično sam dobar takav kakav jesam, mogu se spasiti i bez Boga.' Preuzetnost može poprimiti oblik i neopravdanog pouzdanja u milosrđe Božje, onda kada se nada oproštenju bez potrebe obraćanja i slavi spašenih bez ikakva truda oko dobra.“
Naše djelovanje i suradnja su bitni i nezaobilazni ako ne želimo upasti u očaj ili preuzetnost, ali Božje kraljevstvo, u konačnici je dar. To nije naš projekt; ono pripada Gospodinu. Ta bi nam činjenica trebala biti golem izvor utjehe, kazao je mons. Kutleša istaknuvši da kršćanska nada ne dopušta očajavati jer je utemeljena na vjeri u uskrsnuće i u milosrđe Božje. „Zato je očaj uskraćivanje milosti i pravde Božje a time i mogućnosti otkupljenja. Ovo je, u konačnici, naš kršćanski poziv: objaviti Krista u svijetu. Svjedočiti nadu koja ispunjava naša srca. Raditi za Božju pravdu u našem narodu, poštujući sve što u njemu ostaje lijepo i dobro. I uvijek to činiti znajući da smo na putovanju u našu konačnu domovinu. Čežnja za tim životom neka nas nadahnjuje na tom putu i neka nas prati zagovor svih svetih u zajedništvu s Marijom u kojoj Crkva gleda pouzdano ostvarenje Božjih obećanja.“
Nakon misnoga slavlja za križem u procesiji išli su brojni vjernici, ministranti, časne sestre, bogoslovi, pjevači sastavljeni od dva splitska župna zbora Gospe od Zdravlja i Svetoga Dujma pod vodstvom fra Stipice Grgata i više od trideset svećenika, do središnjega križa “obgrljena” svijećama gdje je nadbiskup Dražen Kutleša izmolio blagoslovnu molitvu za sve vjerne mrtve. Potom se nadbiskup sa svećenicima i bogoslovima pomolio kod svećeničke grobnice za one koji su svojom ljubavlju i predanošću zadužili Crkvu.
