Velik broj vjernika obiju đakovačkih župa: Svih svetih i Dobroga Pastira, okupio se na svetkovinu Svih svetih, 1. studenoga na ulazu u Gradsko groblje u Đakovu, gdje je svečano misno slavlje predvodio pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić. Uz nadbiskupa Đuru Hranića, koncelebrirali su đakovački župnici Ivan Lenić i Ilija Dogan, dok je uz asistenciju ministranata Župe Svih svetih posluživao đakon Antonio Ihaz. Slavlje su pjevanjem pratili članovi Katedralnog zbora, uz voditelja mo. Ivana Andrića.

„Kako lijepo želimo označiti današnju veliku svetkovinu slaveći ovu Euharistiju! Činimo to ovdje, u „predvorju“ ovog lijepo uređena i njegovana đakovačkog groblja, odazivajući se posebnom pozivu župnika Ivana da baš ovdje rasprostremo euharistijski stol, koji u zajedništvu s našim nadbiskupom na današnju svetkovinu ovdje u gradu Đakovu danas izvanredno postaje najsvečaniji „katedralni“ oltar, ujedno i mjesto našeg pobožnog bogoslužja kojim se pridružujemo već stotinama naraštaja Đakovčana u slavlju crkvenoga goda“, rekao je na početku svoje propovijedi biskup Ivan, spominjući povezanost župe svečarice s drugom đakovačkom župom Dobroga Pastira.

Nadalje je biskup u propovijedi razmatrao nekoliko važnih oznaka kršćanske svetosti, a kao prvu je izdvojio univerzalni, sveopći poziv na svetost. Podsjetio je na prvo čitanje iz Knjige otkrivenja koje govori o velikom mnoštvu naroda, koji „Dođoše iz nevolje velike i opraše haljine svoje i ubijeliše ih u krvi Jaganjčevoj“. „Tko su ti što tvore taj nepregledni, veliki narod? Sveti – zapravo, svi koji su postigli blaženstvo, trajno spasenje, konačno i savršeno zajedništvo s Bogom. Među njima u nadi spasenja prepoznajemo i svoje bližnje, sve koji su po Kristu i zajedništvu s njim prispjeli proslavljenoj Crkvi, nebeskoj zajednici svetih“, rekao je biskup Ivan, nastavljajući kako biblijska riječ pokazuje da je poziv na svetost upućen svim ljudima i da je iskrivljeno mišljenje kako je svetost pridržana tek malom broju izabranih. Pritom je podsjetio kako je papa sv. Ivan Pavao II. u Osijeku 2003. g. okupljenima kazao da je došao „podsjetiti vas, u Gospodinovo ime, da ste pozvani na svetost već sada ovdje na zemlji, u svakome životnom razdoblju“, od proljeća mladosti do zrele dobi i starosti, sve do „trenutka smrti i nakon nje, u posljednjemu čišćenju, što ga je pripravila milosrdna Božja ljubav“.

Druga oznaka kršćanske svetosti jest da svetost raste iz dara spasenja, kazao je biskup Ivan, naglasivši kako je važno živjeti svijest da smo Božji, da nas Bog želi i da nas ljubi: „Zato svetost najprije doživljavamo kao Božji dar, kad svoje živote prihvaćamo i gradimo u svjetlu istine da smo Božji sinovi i kćeri. To svjedoče sveci – da je spasenje po Kristu jače od svakoga zla; da ih u životu najviše vodi i usmjerava iskustvo povjerenja u Božju ljubav – ona im je najdublja sigurnost. To ih iskustvo uvijek ispunja nadom, u svim mijenama života, unatoč žalostima, pa i osobnim padovima i grijesima, jer Božja ljubav uvijek vodi k spasenju, poziva na obraćenje i daruje milost oproštenja.“

Svetost uvijek živi od uskrsne radosti, rekao je biskup Ivan, označavajući rečeno kao treću oznaku kršćanske svetosti, te podsjećajući na naviješteno evanđelje o blaženstvima, u kojima je izrečen temeljni Kristov nauk, program ostvarenja Božjega kraljevstva. „U njima je, unatoč „paradoksu“ prvoga dojma, toliko životne istinitosti i realizma. Na površini to možda ne vidimo, ali čim pogledamo malo dubljim, ‘mudrijim’ okom, uočavamo kako su upravo blaženstva pravi životni put, osoban i konkretan, dostupan svima, ali i svima jednako zahtjevan. Kad malo bolje pogledamo, bez ‘siromaštva duhom’, bez ‘milosrđa’, ‘mirotvorstva’ i ‘čistoće srca’ na koje Isus poziva sve se tako lako izobliči i uruši, na planu osobnog i zajedničkog života. Brzo se izgubi povjerenje, zahlade odnosi i prestajemo biti oslonac jedni drugima, a raste nepovjerenje, nastaju neprijateljstva, na mnogo strana sukobi i ratovi“, rekao je propovjednik.

Biskup je na kraju homilije pozvao vjernike: „Ponesimo s ovoga susreta poruku da se pitanje svetosti tiče i Neba i Zemlje. Zato Gospodinu danas uzdižemo molitve – za nas koji smo još na Zemlji i za našu pokojnu braću i sestre. Čvrsto se nadamo uskrsnuću. I dok sada živimo u ovom prolaznom vremenu, nismo u strahu, već ispunjeni „radosnom nadom“ u Kristu, koji je pobijedio okove grijeha i smrti i otvorio nam vrata punine života – besmrtnoga i vječnoga.“

Na kraju mise uslijedio je ophod do središnjeg Križa na ulazu u groblje te „molitva odrješenja“ za sve pokojne.

Tekst i foto: Anica Banović; Đakovačko-osječka nadbiskupija