Danas se spominjemo đakona i mučenika sv. Demetrija Srijemskog čiji nam život, kao i životi brojnih odvažnih kršćana ranog doba, svjedoči o snazi Duha i Kristove ljubavi u srcima vjernih.
Prva Crkva bila je posebno svetoga života. Mnogi kršćani bili su neposredni svjedoci Kristova djela otkupljenja, a ono što su činili apostoli i prva kršćanska zajednica bitno je utjecalo na osnaženje vjere prvih nekoliko stoljeća. Tako čitamo u Djelima apostolskim da je prva kršćanska zajednica živjela iskreno zajedništvo, da su se redovito sastajali na molitvu i lomljenje kruha, da im je sve bilo zajedničko, da su se brinuli za siromašne, udovice i sve koji su na neki način ugroženi, odnosno da su bili puni Duha Svetoga. Na takav su način svojim djelovanjem polako oplemenjivali antičku kulturu, koja je do tada u moralnom smislu nerijetko bila daleko od evanđeoskih vrijednosti.
Antika je pojam koji dolazi od lat. pridjeva anticuus, što znači star, a u povijesnim se okvirima odnosi na vrijeme stare Grčke i staroga Rima. S obzirom da je u Kristovo vrijeme Grčko carstvo već propalo, govor o antičkim vremenima Crkve isključivo se odnosi na razdoblje Rimskoga carstva, i to od vremena Krista, odnosno osnivanja kršćanskih zajednica, pa do pada Zapadnog rimskog carstva 476. godine. Povijesni događaji pokazuju kako su kršćani toj kulturi dali poseban pečat koji je bitno utjecao na daljnji razvoj Europe sve do naših dana.
Nakon Kristova uskrsnuća i uzašašća na nebo, prvi su se kršćani okupljali oko apostola i Blažene Djevice Marije, a s obzirom na vjerski život još je jedno vrijeme potrajala veza sa židovstvom. Naime, oni su subotom odlazili na molitvu u sinagogu, a nedjeljom ujutro, kao na spomen Kristova uskrsnuća, sastajali su se na euharistiju. Međutim, židovskim je vlastima smetalo što su prvi kršćani govorili o Kristovu uskrsnuću i što su javno svjedočili da je Krist onaj dugoiščekivani Mesija kojega su Židovi odbacili, pa su zbog toga počeli progoni. Tako je prvi mučeničku smrt podnio sveti Stjepan, đakon, i to tako što su ga kamenovali. Sveto pismo spominje da su njegove haljine odložili do nogu mladića koji se zvao Savao, odnosno kasnije nazvan Pavao, što znači da je on odobravao Stjepanovo mučeništvo, ali je i sam, nakon viđenja koje je imao dok je išao na put u Damask s ciljem da dovede okovane kršćane u Jeruzalem, postao najvažniji pronositelj evanđeoske istine.
Bježanjem pred židovskim progonima, prvi su se kršćani razbježali po okolnim i drugim krajevima, a posebno je bila značajna zajednica u Antiohiji, gdje su se i prozvali kršćanima, odnosno onima koji su Kristovi, koji pripadaju Kristu. Zbog progona koji su uslijedili raspršili su se svuda po Rimskom carstvu, a u svemu tome posebnu je ulogu odigrao obraćeni sveti Pavao, koji je tijekom svoja tri misijska putovanja osnovao mnoge kršćanske zajednice, o čemu nam do danas svjedoče i njegove poslanice.
Međutim, i ondje su ih uskoro počeli progoniti, a posebno su u tom smislu bili snažni progoni trojice rimskih careva: Nerona, Decija i Dioklecijana. Car Neron je, prema predaji, započeo progon kršćana zato što je njegovom krivnjom izbio i proširio se požar, ali je on krivnju svalio na kršćane. Bilo je to 64. godine, kada su u Rimu podnijeli mučeničku smrt sveti Petar i sveti Pavao. Sveti Petar je razapet na križ naopačke, a svetom Pavlu su mačem odrubili glavu. Car Decije je također provodio posebno brutalne progone kršćana, a bilo je to godine 249. Ipak, najduža i najbrutalnija mučeništva zbivala su se za vrijeme cara Dioklecijana, i to od 284. do 305. godine, kada su i mnogi kršćani iz naših krajeva podnijeli mučeničku smrt. Između ostalih, u tom se smislu mogu spomenuti npr. srijemski mučenici: sveti Irenej, sveti Demetrije, sveta Anastazija, sveti Euzebije i Polion i drugi, zatim solinski mučenici sveti Venancije i sveti Dujam, kao i npr. sveti Mavro, koji se časti kao istarski mučenik, ili sv. Kvirin, sisački mučenik i zaštitnik Sisačke biskupije.
Razlozi zašto su prvi kršćani bili mučeni bili su raznoliki, a posebno su značajna ova tri: nisu htjeli priznavati cara božanstvom i njemu se klanjati, nego su se isključivo klanjali Bogu, zatim optuživali su ih da su ljudožderi, jer se pročulo da prvi kršćani nešto jedu na svojim sastancima, a kako nisu znali da je riječ o blagovanju Kristova Tijela i Njegove Krvi pod prilikama Kruha i Vina, zaključili su da jedu malu djecu, te konačno zato što su ih optuživali da preziru život, s obzirom da su bez otpora odlazili u smrt, slijedeći primjer svoga Spasitelja. Prvi kršćani su bivali na različite načine mučeni, a jedan od poznatijih oblika je i to što su ih bacali lavovima u arene. Kroz sve to vrijeme progona, kršćani su živjeli u katakombama, podzemnim hodnicima u kojima su imali svoje sastanke, groblja i organizirali cjelokupan život. O tome svjedoče do danas sačuvane i otkrivene rimske katakombe na više lokacija.
Upravo takav način svjedočenja vjere mnoge je oduševljavao pa su mnogi postajali kršćani. U tom smislu, sačuvana je i čuvena rečenica ranokršćanskog mislioca Tertulijana: “Krv mučenika – sjeme novih kršćana.” U tom vremenu nastao je i najstariji simbol kršćanstva, a to je riba. Ona im je bila znak prepoznavanja, odnosno crtajući ribu jedni drugima bi otkrivali da su kršćani. Tako bi netko u tajnosti nacrtao gornju liniju, a netko drugi donju i time oblikovali ribu, što je oboma značilo da su kršćani i da se ne moraju bojati progona, nego da zajednički mogu slaviti Boga i, ako već nisu, pridružiti se kršćanskoj zajednici. Razlog zašto je riba bila prvi simbol leži u činjenici da se riba na grčkom jeziku piše ἰχθύς (ihthis), a od te su riječi onda stvorili akronim koji na grčkom glasi: Ἰησοῦς Χριστός Θεοῦ Yἱός Σωτήρ (Iēsoûs Christós Theoû Hyiós Sōtér), odnosno u prijevodu: Isus Krist Božji Sin Spasitelj.
U ono je vrijeme bio vrlo značajan i katekumenat, tj. pouka i duhovna priprava odraslih za krštenje (sakramente inicijacije). Naime, nakon što bi se netko obratio na kršćanstvo, nije tek tako olako postajao član kršćanske zajednice nego je morao proći višegodišnju pripravu, a kroz to se vrijeme pratilo koliko je napredovao u vjerskom i moralnom smislu. Tek kada bi doista bio spreman, a to su morali drugi posvjedočiti, bivao je kršten. Krštenje se redovito slavilo u noći Vazmenoga bdjenja, a što je simboliziralo umiranje grijehu i rađanje na novi život, kao što je Krist svojom smrću pobijedio grijeh i uskrsnućem darovao Novi Život.
S dolaskom cara Konstantina Velikoga na vlast, polako prestaju progoni kršćana, a oni su potpuno prestali njegovim Milanskim ediktom 313. god., kada je, zajedno sa svojim suvladarom Licinijem, dao kršćanima slobodu i odredio da ih više nitko ne smije progoniti. Tada je kršćanima vraćena oteta imovina, dozvoljeno im je da slobodno smiju ispovijedati svoju vjeru, dozvoljeno im je da grade crkve i druga posvećena mjesta itd., a posebno je značajnu ulogu u tome odigrala majka cara Konstantina – sveta Jelena, koja je sama postala kršćanka i prednjačila u dobroti i plemenitosti. Iako je i nakon zadobivanja slobode bilo sporadičnih progona, napose od strane Licinija, ipak su oni načelno utihnuli, a kršćani su se mogli okrenuti slobodnom širenju vjere.
Još više su to mogli učiniti kad je car Teodozije 380. god. (prema nekima 391.) uzdigao kršćanstvo na državnu religiju. Međutim, koliko god je taj čin bio pozitivan s obzirom na slobodno naviještanje Evanđelja, pokazao se negativnim u smislu da su mnogi prešli na kršćanstvo iz straha od progona, a da se pri tom nisu stvarno obratili. Tako su se počele graditi velebne crkve, razvijale su se liturgija i kultura, ali se događalo da mnogi nisu svim srcem prihvatili vjeru u Krista, niti su se trudili živjeti uzornim kršćanskim životom, što je sve pridonijelo razvodnjavanju kršćanstva. Poznata je u tom smislu rečenica svetoga Jeronima, koji je živio u to vrijeme: “Otkad je Crkva dobila kršćanske vladare, postala je bez sumnje moćnija i bogatija, ali je – svima je to očito – izgubila dosadašnju moralnu snagu.”
Uz to, javljale su se i druge nepovoljne okolnosti, a tiču se prije svega nastanka različitih hereza. Tako su npr. nastali arijanizam, učenje svećenika Arija da Krist nije pravi Bog nego samo čovjek, zatim nestorijanizam, učenje carigradskog patrijarha Nestorija da u Kristu postoje dvije Osobe – božanska i ljudska, a Blažena Djevica Marija nije Bogorodica, nego samo Kristorodica, tj. ona koja je rodila čovjeka Krista, potom npr. doketizam, tvrdnja da je Krist samo prividno trpio na križu, monofizitizam, učenje da je u Kristu samo jedna narav, itd. Iz tih razloga Crkva je sazivala svoje sabore, a posebno su značajna prva četiri: u Niceji (325.), Carigradu (381.), Efezu (431.) i Kalcedonu (451.), kada je definirala svoje učenje, a krivovjerja osudila.
To vrijeme karakterizira i svojevrstan odgovor pred općim slabljenjem snage Crkve, a tiče se prije svega nastanka monaštva. Naime, neki su se kršćani još za vrijeme progona sakrili u pustinje, a sada su se neki povlačili ondje kako bi na miru i u dubokoj sabranosti mogli živjeti svoju prisnost s Kristom i suživljavati se s njegovim patnjama. Među takvima treba posebno spomenuti svetoga Pahomija, svetoga Pavla Pustinjaka i svetoga Antuna Pustinjaka, a njih su slijedili i drugi, koji su živjeli, prema našim današnjim kriterijima, pomalo neobičnim životom. Ti su monasi imali veliku duhovnu snagu, a kao takvi oduševljavali su mnoge da im se obraćaju za savjet. U tom su smislu u svoje vrijeme odigrali vrlo značajnu ulogu. Ipak, nešto vremena poslije češće dolazi do napuštanja takvog oblika samačkog života i osnivanja redovničkih zajednica.
Sve u svemu, vrijeme antike bilo je vrijeme kada je Crkva bila najsnažnija u duhovnom smislu, ali i vrijeme kada se jasno pokazalo koliko i kako na njezin život mogu negativno utjecati različiti oblici pogodovanja. To će posebno doći do izražaja nakon pada Zapadnoga rimskoga carstva 476. godine i nastanka ranoga srednjega vijeka, kada će se Crkva morati uhvatiti ukoštac s nekim novim poteškoćama. Ipak, iako su pred nju tada stavljeni neki novi izazovi i iako ona na njih nije uvijek odgovorila najboljim rješenjima, ipak je iz cjelokupne povijesti Crkve itekako jasno da ju Duh Sveti vodi i uvijek u vremenima kada zamire njezin duhovni život podiže velikane koji će joj dati novi polet i osnaživati vjeru.
Tekst preuzet iz članka "Crkva u vrijeme antike – svjedočenje mučeništvom"
Izvor: Vjera i djela
Foto: By Konstantin Flavitsky - http://www.art-catalog.ru/picture.php?id_picture=11222, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=586378By Konstantin Flavitsky - http://www.art-catalog.ru/picture.php?id_picture=11222, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=586378