U nagovoru na općoj audijenciji 24. siječnja 2001., papa Ivan Pavao II. osvrnuo se na čitanje 1 Iv 2,12-14 te izrekao misli o zauzimanju za budućnost dostojnu čovjeka:
Bacimo li pogled na svijet i njegovu povijest, prvi je dojam da prevladava stijeg rata, nasilja, tlačenja, nepravde, moralnoga pada. (...)
Za razliku od Mojsija koji s vrha brda Neba promatra Obećanu zemlju ((usp. Pnz 34,1), mi se sučeljavamo s poremećenim svijetom u kojemu se kraljevstvo Božje naporno probija.
Stoga je potreban trajni napor obraćenja da ispravi put čovječanstva, kako bi slobodno izabralo slijediti "Božje umijeće", to jest njegov naum mira i ljubavi, istine i pravde.
To je ono umijeće koje se potpuno objavljuje u Kristu, i koje je obraćenik Pavao Nolanski usvojio s ovim dirljivim životnim programom: “Moje je jedino umijeće vjera a glazba je Krist"
(Carme XX, 32).
S vjerom Duh Sveti stavlja u čovjekovo srce također sjeme nade. (...) S vjerom u Krista i u kraljevstvo Božje nikada nismo izgubljeni, i nada vedre smirenosti ponovno se javlja na obzorju. I za budućnost dostojnu čovjeka nužno je da ponovno procvate djelotvorna vjera koja rađa nadu. O njoj je francuski pjesnik napisao: “Nada je uzdrhtalo očekivanje dobrog sijača, ona je čežnja onoga koji se je namijenio vječnosti. Nada je bezgranična ljubav” (Ch. Péguy, Pristup misteriju druge kreposti).
Ljubav prema čovječanstvu, njegovoj materijalnoj i duhovnoj dobrobiti, prema istinskom napretku, mora prožimati sve vjernike. Svaki čin za stvaranje bolje budućnosti, zemlje prikladnije za stanovanje i bratskije društvo sudjeluje, makar neizravno, u izgradnji kraljevstva Božjega.
Na tom putu pozvani smo ponajprije izbrisati strah od budućnosti. Ona često muči mlade naraštaje, navodeći ih uzvraćati ravnodušnošću, odustajanjem od životnih obveza, u samoponižavanju u drogi, u nasilju i beznađu. Stoga je potrebno isticati radost zbog svakog djeteta koje se rodi (usp. Iv 16,21), da bude prihvaćeno s ljubavlju i da mu se omogući rast u tijelu i duši. Tako se surađuje u samom Kristovu djelu, koji je tako odredio svoje poslanje: “Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,10).
Drugi vatikanski koncil ostavio nam je glede toga ovo sjajno razmišljanje: "S pravom možemo smatrati da je budućnost čovječanstva u rukama onih koji budu znali budućim pokoljenjima pružiti razloge života i nade" (Gaudium et spes, 31). (...)
“Ne moramo se bojati budućnosti. (...) U sebi imamo sposobnost mudrosti i snage. S tim darovima, i uz pomoć milosti Božje, možemo izgraditi u nadolazećem stoljeću i za sljedeće tisućljeće civilizaciju dostojnu ljudske osobe, pravu kulturu slobode.
Izvor: Put k suncu
