Osim Božje milosti, koja ga je pratila, Pavao od Križa nastojao je oko što veće duhovne izobrazbe. Mnogo je čitao i razmatrao Sveto pismo, zatim djela sv. Franje Saleškoga, sv. Terezije Avilske, sv. Ivana od Križa i Taulera. U Tauleru je našao duhovnoga pisca koji mu je po duhu bio najsrodniji. U njegovim je spisima nalazio najbolje opisano ono što je sam doživljavao. Čitao je rado i djela svetih Otaca te povijest Crkve, razne teološke i asketsko–mističke rasprave i osobito marno živote svetaca. Dakako da ga je sve to veoma obogatilo pa nije čudo da iz njega govori čovjek koji je pun Duha Božjega, ali i načitan te izobražen. Bio je prijatelj kulture pa je i od svojih redovnika tražio studij. U filozofiji i teologiji želio je da im učitelj bude sv. Toma Akvinski.

Otac Zoffoli smatra da je Sv. Pavao od Križa, unatoč neizbježivim slabostima i ograničenostima svakog smrtnika, jedna od najpotpunijih ličnosti kršćanske hagiografije. On je u sebi uz Božju milost ostvario ideal potpunog čovjeka. Da barem nešto okusimo iz njegove bogate duhovne trpeze, navest ćemo izvadak iz jednoga njegova pisma u kojem snažno naglašava propovijedanje Krista raspetoga.

»Odlično je i nadasve sveto razmišljati o Gospodinovoj muci i uvijek o njoj razmatrati jer se tim putem dopire do svetog sjedinjenja s Bogom. U toj najsvetijoj školi učimo pravi nauk. Tu su ga izučili svi sveci. Kad pak križ našeg blagog Isusa u vašem srcu pruži dublje korijenje, tad ćete pjevati: ’Trpjeti i ne umrijeti’ odnosno: ’Ili trpjeti ili umrijeti’; još bolje: ’Niti trpjeti niti umrijeti, već savršeno obraćenje Božjoj volji.

Ljubav je krepost koja sjedinjuje i patnje ljubljenog. Dobra posvojuje. Ta vatra prodire do nutrine; ljubitelja mijenja u ljubljenoga. Kad se ljubav izmiješa na jedan viši način s boli, nastaje neka vrsta spoja ljubavi i boli i to je tako vezano da više nije dopušteno lučiti ljubav od boli niti bol od ljubavi. Zbog toga duša koja ljubi veseli se u svojoj patnji i klikće od veselja u svojoj ljubavi koja trpi.

Budite stoga ustrajni u vršenju svih kreposti, posebice u nasljedovanju blagog Isusa koji trpi, jer je to vršak čiste ljubavi. Tako radite da bude svima poznato kako vi nosite ne samo iznutra već i naizvan lik raspetog Krista koji je primjer svake blagosti i smjernosti. Tko je, naime, iznutra sjedinjen sa Sinom Božjim, također izvana nosi njegov lik kad trajno ostvaruje herojsku krepost, posebice kreposno strpljenje koje se ne tuži ni potajno ni javno. Sakrijte se dakle u raspetoga Isusa i drugo ne želite osim u svemu sve obratiti u njegovu volju.
Postavši tako istinski ljubitelji Raspetoga, uvijek ćete slaviti blagdan križa u nutarnjem hramu, šutke podnoseći i ne oslanjajući se ni na jedno stvorenje. Budući da blagdane valja slaviti u radosti, oni koji ljube Raspetoga tiho podnoseći, slavit će blagdan križa veselim i vedrim licem, da bi za ljude bilo skrovito i jedino najvišem Dobru poznato. Za taj je blagdan gozba uvijek svečana: za hranu služi, po primjeru naše raspete ljubavi, božanska volja.«

Izvor: sveci.net