Križevci, stari kraljevski grad podno Kalnika, rodno su mjesto svetoga Marka Križevčanina. Sveti Marko Križevčanin, zaštitnik grada Križevaca i Bjelovarsko-križevačke biskupije, rodio se 1589. g. i punim se imenom zvao Marko Stjepan Krizin. Za svećenički se poziv odlučio u svojim najranijim danima. Školovao se na Isusovačkom kolegiju u Grazu gdje mu je profesor bio Petar Pázmány, kasniji nadbiskup i kardinal. Studij je od 1611. do 1615. godine nastavio u Rimu, a za to je vrijeme boravio u Papinskome zavodu »Germanicum et Hungaricum«. Na jednom se dokumentu, koji se čuva u arhivu toga Zavoda, i danas može pročitati Markov potpis s dodatkom »Croata – Hrvat«. Kao student odlikovao se bistrinom uma i krjeposnim životom. Nakon završetka studija zaređen je za svećenika, vratio se u domovinu i neko je vrijeme djelovao u svojoj Zagrebačkoj biskupiji.
Uskoro ga je kardinal Pázmány pozvao u Ugarsku, povjerio mu službu ravnatelja sjemeništa u Trnavi i imenovao ga ostrogonskim kanonikom. Poslije mu je povjerio i upravu benediktinske opatije Széplak pokraj Košica, koja je tada bila pod upravom ostrogonskoga kaptola. Košice su u to doba bile utvrda ugarskoga kalvinizma. Kako bi ojačao položaj malobrojnih katolika, gradski je upravitelj, namjesnik kralja Matije II., Andrija Dóczi u Košice pozvao dvojicu isusovaca: Poljaka Melhiora Grodzieckoga i Mađara Stjepana Pongrácza. Njihov je plodonosni rad ojačao svijest katolika, ali i izazvao bijes kalvina koji su potaknuli narod na
bunu, lažno optuživši katolike da su 13. srpnja 1619. izazvali požar u gradu. U to je vrijeme u Košicama s isusovcima bio i naš Marko Križevčanin. Sveti Marko Križevčanin, svećenik i mučenik(Križevci, 1589. – Košice, 7. rujna 1619.)
Te teške trenutke njih su trojica živjeli predani brizi i skrbi za katolike u gradu. No, kad je zapovjednik kalvinske vojske Juraj Rákóczi 3. rujna 1619. godine sa svojim vojnicima ušao u grad, odmah je u tamnicu zatvorio svu trojicu katoličkih svećenika. Marko, Melhior i Stjepan nagovarani su da se odreknu vjernosti Petrovu nasljedniku, da više ne budu »papisti« te postanu kalvini. Tri dana nisu im dali ni jesti ni piti. Vojni je zapovjednik obećao Marku darovati crkveno imanje ako se odrekne katoličanstva i postane kalvin. Marko je to odlučno odbio. Zatim su sva trojica okrutno mučena. Glave su im odrubljene 7. rujna 1619. godine. Knez Bethlen najprije nije dopuštao dostojan pokop košičkih mučenika. Tek nakon šest mjeseci to je, ipak s kneževim dopuštenjem, učinila grofica Katalina Pálffy. Danas
se ostaci njihovih tijela čuvaju u uršulinskoj crkvi u Trnavi. Vijest o njihovu svjedočanstvu vjere i mučeništvu proširila se među vjernicima. Spomenuti kardinal Pázmány poveo je kanonsku istragu o mučeništvu,
prikupio je potrebna svjedočanstva i zatražio od pape Urbana VIII. da ih proglasi svetima. Postupak se oduljio. Tek je papa Pio X., u Rimu 15. siječnja 1905., svu trojicu košičkih mučenika proglasio blaženima. Svetima ih je u Košicama, tijekom svojega pastoralnog pohoda Slovačkoj, proglasio papa Ivan Pavao II. 2. srpnja 1995. godine.
Iz životopisa svetoga Marka vidljivo je da je bio uzorno odgojen, nadaren i marljiv, da je stekao takvo znanje i krepost da ga je nekadašnji njegov profesor kardinal Pázmány pozvao u svoju Ostrogonsku nadbiskupiju u Mađarskoj te mu povjerio vrlo odgovorne službe – upravu sjemeništa i odgoj budućih svećenika. Marko je svoje službe obavljao predano i odgovorno, živeći svoj svećenički poziv. Premda je bio duboko osviješten u pripadnosti hrvatskomu narodu, hrvatstvo nije smetalo da na poziv ostrogonskog nadbiskupa pođe u Mađarsku i stavi se u službu Crkve i naroda u toj zemlji. Sveti Marko Križevčanin, svećenik i mučenik (Križevci, 1589. – Košice, 7. rujna 1619.)
A kad je poslan u Trnavu, u Slovačkoj, opet je povjerene službe spremno prihvatio i marno vršio, prepoznajući čitavu Crkvu svojim domom i mjestom svoga služenja. Marko je, dakle, u raznim krajevima i narodima
živio i radio kao da je među svojima. Sve je ljude smatrao braćom, a zajedništvo vjere i pripadnost Katoličkoj Crkvi bili su za njega poveznica s narodima u kojima je vjerno služio. Bio je uistinu pravi Europljanin. Zagreb i Rim, Ostrogon i Trnava za njega su bili jedno polje apostolskoga djelovanja i pastoralnoga rada. Ljude nije dijelio ni po nacionalnoj pripadnosti niti po vjerskom uvjerenju. Postoje, naime, mnoga svjedočanstva da je i s kalvinima, od kojih su se mnogi zgražali nad Markovom okrutnim pogubljenjem, bio u dobrim odnosima. On u kalvinima nije gledao neprijatelje, nego braću u Kristu s kojom treba zajednički živjeti u Kristovoj ljubavi. Ljubav i dijalog poruke su svetoga Marka, kojega Katolička Crkva kao mučenika slavi 7. rujna.
Foto: By Mihovilhrgovic - Own work, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=19936304
