Knjiga “Appendinijeva Gramatika ilirskoga jezika, jezičnopovijesna studija s prijevodom i transkripcijom uz pretisak” autorice dr. sc. Ivane Lovrić Jović predstavljena je 1. rujna u svečanoj dvorani Biskupijske klasične gimnazije Ruđera Boškovića u Dubrovniku.
Uz autoricu knjigu su predstavili ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje dr. sc. Željko Jozić, voditeljica Odjela za povijest hrvatskoga jezika u istome Institutu i urednica knjige dr. sc. Marijana Horvat, povjesničarka knjige dr. sc. Vesna Čučić te povjesničar umjetnosti Ivan Viđen. Predstavljanje Appendinijeve gramatike u Dubrovniku organizirala je podružnica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje uz gostoprimstvo Dubrovačke biskupije.
Mjesto predstavljanja knjige nije slučajno odabrano. Zgrada današnje klasične gimnazije Ruđera Boškovića, nekadašnji znameniti dubrovački Kolegij, mjesto je gdje je pijarist Frano Marija Appendini (1768.-1837.) bio prefekt i profesor petorazredne gimnazije (Gimnasia Rhacusina), gdje je živio i radio, a to je po svemu sudeći i mjesto gdje su dijelovi ove gramatike i nastajali.
Podsjetimo, red pijarista (skolopa) koji su posvećeni obrazovanju mladeži osnovao je u Rimu 1621. godine sv. Josip Kalasancije pod imenom “Ordo Clericorum Regularium Pauperum Matris Dei Scholarum Piarum”. Nakon ukinuća isusovačkoga reda vlada Dubrovačke Republike pozvala je red pijarista (skolopa) da naslijedi isusovce u vođenju nastave u Kolegiju i odgoju dubrovačke mladeži. Pijaristi (skolopi) ostali su u Dubrovniku punih 77 godina, sve dok 1854. isusovci ponovno nisu preuzeli poduku. Stoga je razumijevanjem Dubrovačke biskupije i ravnatelja Klasične gimnazije don Josipa Leba ovo predstavljanje upriličeno upravo u ovoj zgradi.
Na početku predstavljanja ravnatelj Instituta Jozić podsjetio je na djelatnost Instituta oko istraživanja povijesti hrvatskoga jezika te izložio dosadašnji rad autorice na tom polju. Ona je dosad objavila nekoliko knjiga: godine 2014. “O starome dubrovačkome govoru nazbilj. Jezična analiza dubrovačkih frančezarija”, zatim iduće godine “Ja, Krsto Lučin, činim ovi testamenat. Jezična analiza dubrovačkih oporuka iz 17. i 18. stoljeća s transkripcijom i rječnikom” te 2018. godine “Mato Zamagna – Kolende. Transkripcija i studije (povijesna i jezična studija)” u suautorstvu s Jelenom Obradović Mojaš. Posebnu je pažnju privukla knjižica iz 2016. godine “Libro od svetoga Vlaha. Jezična studija s rječnikom” (objavljena u suautorstvu sa Željkom Jozićem) u kojoj se analiziraju dubrovački izrazi koji se koriste ili su povezani uz štovanje gradskoga zaštitnika sv. Vlaha. Nova autoričina knjiga koja se predstavljala, objavljena je u nakladi Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Nacionalne i sveučilišne knjižnice.
Urednica knjige Horvat govorila je primarno o strukturi knjige i jezikoslovnim obilježjima te dala pregled različitih faza rada na pripremi knjige. Povjesničarka Čučić u svome je izlaganju naglasila Appendinijev rad kao biografa i povjesničara dok je Ivan Viđen osvijetlio Appendinijevo djelovanje kao svećenika, pedagoga i profesora u gimnaziji.
Francesco Maria Appendini u Dubrovnik je došao kao mladi redovnik zajedno s bratom Urbanom (1877.-1834.) te je čitav život posvetio pedagoškome i znanstvenom radu. U svome dugogodišnjemu boravku u Dubrovniku (a pred kraj života i u Zadru) Appendini se našim jezikom zadivio i nazivao ga je dvostrukim superlativom – najsavršenijim. Ilirsku inačicu Svetoga pisma uzdizao je kao najvjerniju, najjednostavniju, najsvečaniju i najuzvišeniju.
Uz druga svoja povijesna djela, danas je među jezikoslovcima zapažen kao tvorac najopširnije dopreporodne sintakse. Gramatika koju je dovršio 1808. godine (“Gramatica della lingua illirica”) postala je predmet istraživanja autorice Lovrić Jović, više suradnice na IHJJ-u i voditeljice dubrovačke podružnice Instituta.
S obzirom na činjenicu da je Appendini opisao dubrovački jezik pisaca i dubrovački govor puka, ovaj se opsežni priručnik može, između ostaloga, danas smatrati gramatikom dubrovačkoga govora, a u sklopu ove gramatike se nalazi i rječnik. Sve je to dosad bilo moguće čitati samo govornicima talijanskoga (starijega) jezika budući da je ta Gramatika pisana na tome jeziku. Ova je knjiga sada po prvi put donijela cjelovit prijevod i detaljnu analizu gramatičke građe. Uz prijevod se nalazi i pretisak, tiskan usporedno, stranicu za stranicu.
Knjiga je nastala kao rezultat projekata Odjela za povijest hrvatskoga jezika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Istraživanje je dovršeno u okviru projekta Retrogram što ga financira Hrvatska zaklada za znanost.
Ova knjiga sadržava tri dijela. Prvi dio čini studija posvećena gramatici Frana Marije Appendinija naslovljenoj Gramatica della lingua illirica iz 1808. godine. Drugi dio čini hrvatski prijevod talijanskoga izvornika u kojemu su izvorni hrvatski dijelovi transkribirani, dok treći dio čini pretisak same Gramatike (360 str.).
U praktičnome dijelu priručnika, Appendini opisuje ponajviše dubrovačku jekavštinu proširujući je mjestimice na dalmatinsko-bosanski, odnosno na štokavsku ikavicu. Stoga u njoj doznajemo o dubrovačkome jeziku višerazinski, detaljno i na jednome mjestu.
U opsežnome uvodu Appendini je predstavio i slovopis te opisao hrvatski izgovor veoma detaljno, uhom Talijana. Appendinijevo tumačenje slovopisnih pitanja bilo je relevantno znajući da je bio na čelu povjerenstva koje je imalo za zadatak urediti slovopisno pitanje, a sastavljeno je na poticaj tadašnje austrijske dalmatinske pokrajinske vlade 1820. godine u Zadru. U ovoj se knjizi nalazi i rukopis zapisnika s toga sastanka.
Praktični poticaj za nastanak Appendinijeve Gramatike dao je francuski maršal Auguste Marmont (1774.-1852.), poznat po svojoj zlosretnoj ulozi prilikom ukidanja Dubrovačke Republike 1808. godine, ali i po promicanju uvođenja hrvatskoga jezika u škole.
S obzirom na to da Appendini za svaki primjer uporabe hrvatskoga elementa daje i talijanski prijevod, ovaj se opsežni priručnik može držati i usporedbenim – talijansko-hrvatskim – podrazumijevajući i usputnu uključenost dvojezičnoga rječnika.
U svojemu je uvodu Appendini ustvrdio kako „ima jedna velika stvar koja nedostaje dalmatinsko-ilirskome dijalektu, a to je gramatika koja bi istovremeno ustanovila prava i postojana pravila pisanja i tvorbe za same govornike, ali bi i strance upoznala s ovim jezikom. Time bi pridonijela prepoznatljivosti i slavi njegovih pisaca i njegova naroda.”
Appendini hrvatski jezik u nekim aspektima čak smatra boljim od latinskoga (navodeći detaljno razloge), a u cijeloj gramatici ne bježi od kvalitativnoga isticanja i opisivanja “ilirskoga jezika” kao najboljega na svijetu. Činjenica je to koja je nekim njegovim suvremenicima poslužila da se šale na njegov račun budući da je, kao rođeni Talijan, toliko srčano zavolio jezik zemlje u koju je došao. U skladu sa šaljivim mentalitetom i kulturom Grada u kojemu je stvarao, nije izbjegao simpatičnu porugu od kolega. Pjesnik i prevoditelj Đuro Hidža (1752.-1833.) šaljivo mu je poručio: „Tvrdit ćeš nam da se i vrag našim jezikom služio, kad je ono u raju zemaljskome napastovao Evu!”
Francesco Maria Appendini (Frano Marija Appendini) rođen je 1768. godine u Italiji, u mjestu Poirino, pokraj Torina. Postavši punoljetnim, stupio je u Rimu 1787. godine u Red pijarista. U Rimu je studirao filozofiju, književnost, teologiju i govorništvo. Na nagovor jednoga od svojih profesora Marka Faustina Galjufa (1765.-1834.), dubrovačkoga pjesnika, došao je u Dubrovnik 1791. godine. Za svećenika je zaređen u crkvi sv. Ignacija 1792. godine te je postao profesorom retorike na pijarističkom Collegiumu Rhagusinumu gdje u istome Kolegiju od 1795. predaje i njegov brat Urban. Frano Marija Appendini 1808. postaje upraviteljem novoosnovanoga Liceja koje su osnovale francuske vlasti kako bi zamijenile dotadašnju staru dubrovačku gimnaziju. Licej je nakon dolaska austrijske vlasti (1815.) pretvoren u gimnaziju, a Appendini postaje njenim perfektom te profesorom geografije i povijesti. Pune četrdeset i četiri godine živio je i djelovao u Dubrovniku te se isticao svestranom kulturnom i znanstvenom djelatnošću. Organizirao je školske literarne akademije, sudjelovao je u radu Prosvjetiteljskog društva, pisao je prigodne pjesme na talijanskome i latinskome jeziku, održavao bliske odnose s kulturnim djelatnicima i znanstvenicima u Gradu i inozemstvu, a bio je poznat i kao vrstan pedagog i govornik.
Izvor: Dubrovačka biskupija
