Prvi dan (24. srpnja): Koprivnica

U duhu uzbuđenja i znatiželje za ovogodišnji 27. Hod Franjevačke mladeži svi odlučni framaši hodaši su se pomalo okupljali u dvorani OŠ braće Radić. Nakon što je većina stigla, okrijepili smo se velikodušno pripravljenom hranom, a u 16 sati počeo je uvodni program koji smo započeli molitvom. Nacionalni duhovni asistent fra Ivica Janjić nam je na samom početku s nekoliko riječi nagovora približio kako je zamišljeno da ovogodišnji Hod izgleda, koji je naš cilj kao framašu i s kakvim stavom srca da krenemo prema tom cilju. Nakon uvodnih riječi nacionalnog asistenta i par savjeta i uputa koje su nam dali područni vijećnici, framaši su bili podijeljeni po grupama i imali grupni rad. Kroz njega su se upoznali i razradili neke zadatke. Nakon rada po grupama framaši su se uputili prema župnoj crkvi svetog Antuna Padovanskog na slavlje Svete Mise. Dan je priveden kraju večernjom molitvom časoslova i klanjanjem tijekom kojeg su se i izvlačile ovčice nad kojima će njihovi pastiri bdjeti na ovogodišnjem Hodu.

Mia Bagarić, Frama Zagreb – Kaptol

Drugi dan (25. srpnja): Novigrad Podravski

Prvi dan hodanja tradicionalno su započeli dečki buđenjem cura uz pjesmu. Poslije doručka i pakiranja uputili smo se prema Novigradu Podravskom. Na pola puta, u Koprivničkim Bregima, izmolili smo jutarnju molitvu časoslova te iza kraćeg odmora nastavili dalje. Nakon prijeđenih 18 km stigli smo na odredište sretni jer smo uspješno othodali prvi dan. Uslijedio je ručak i tuširanje, a posebno su nas razveselili mještani svojim gostoprimstvom i domaćim novigradskim medenjacima. Nakon kraćeg odmora fra Vjeran Lazić imao je katehezu na temu Nedjelja – Dan Gospodnji. U svojoj katehezi fra Vjeran je istaknuo kako smo svaku nedjelju pozvani posvećivati tako da je predamo Bogu te da kršenjem nedjeljnog odmora ne vrijeđamo samo sebe već i Boga i svoje bližnje. O toj temi razgovarali smo u radu po grupama, a vrhunac dana bila je Sveta Misa na kojoj smo proslavili blagdan svetoga Jakova apostola. Po završetku Svete Mise uputili smo se na večeru nakon koje smo dan završili klanjanjem pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.

Katarina Sarić, Frama Zagreb – Majka Božja Lurdska

Treći dan (26. srpnja): Bjelovar

Budući da je pred nama bila ruta duga 28 kilometara, drugi dan našega hodočašća vrlo smo se rano probudili da izbjegnemo hodanje na visokim temperaturama. No Bog je milosrdan i pun ljubavi, stoga je baš toga dana nad nas poslao oblake i olakšao nam hod. Nakon doručka iz Novigrada Podravskog krenuli smo prema Bjelovaru uz stanke u Donjim Mostima i Kapeli gdje smo molili Jutarnju i okrijepili se. U Bjelovar u učenički dom, u kojemu smo bili smješteni, stigli smo nešto poslije podneva. Koliko smo bili umorni, bilo je očito na temelju toga što nismo odmah pohrlili na tuširanje. Bilo je podosta ozljeda i žuljeva, ali vjerujemo da sva ta žrtva ima svoj smisao u Božjim očima. Ostatak dana proveli smo u franjevačkom samostanu i crkvi sv. Antuna Padovanskog. Fra David Sedlar, fratar svećenik na službi u spomenutoj župi koji je također bio na Hodu, održao je katehezu o svećeniku koji je in persona Christi, koji stoji i djeluje u osobi Krista. Nakon kateheze imali smo redoviti rad po grupama gdje smo razgovarali o čemu nas je fra David poučio. Navečer smo imali Euharistijsko slavlje, klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu i slobodno vrijeme. Bog nam je udijelio miran san nakon napornog dana.

Sara Botinčan, Frama Kloštar Ivanić

Četvrti dan (27. srpnja): Štefanje

Novo jutro je svanulo. Klasika, novo rano buđenje. Ne tako rano kao prethodnog dana, ali za većinu framaša ipak prerano. Kavaliri su ponovno budili ljepše spolove. Naziv pjesme koju su reinterpretirali ostat će poznat samo onima koji su je pjevali, a i onima čiji su se kapci otvorili uz zvukove predivne šansone. Šansona je ispraćena blijedim pljeskom, a nakon nje je, u vidu doručka i molitve, uslijedila prvo duhovna, a zatim i tjelesna okrjepa.

Krenuli smo veselo, ako se ne varam, oko 8. Dojma sam kako je atmosfera svakog dana bila sve „užarenija“. Što smo duže bili skupa i što umorniji, to je raspoloženje bilo bolje. Veća žrtva, veća milost, reklo bi se. A milostan je bio i put od Bjelovara do Štefanja. Kao i svakog dana, razdragane prolaznike pozdravljali bismo poklikom „Mir i dobro!“. To smo činili i onima koji su bili manje razdragani. Mir i dobro svima. Uvijek! Ruta nije bila prezahtjevna, bar ne za nas koji nismo bili članovi čuvene „prometne“. Oni su se dobrano namučili jer smo dobar dio rute prohodali cestama bez nogostupa koje su, uz to, bile još i poprilično prometne.

Svoje umorne noge odmorili smo u mjestu simpatičnog toponima – Narta. Do tamo smo hodali nekih 13 km, a nakon što smo izmolili jutarnju i okrijepili svoje želuce, prehodali smo i preostalih sedam. Stigavši u „malo naše“ Štefanje, smjestili smo se u prostorije lokalne vatrogasne zajednice. Nakon ručka i tuširanja, zaputili smo se u obližnju crkvu sv. Stjepana. Tamo je nagovor, na temu žrtvenog karaktera euharistije, održao fra Franjo Vuk. No, prije nagovora, svoje pozdrave nam je uputio i župnik crkve sv. Stjepana.

Izrazio nam je srdačnu dobrodošlicu, a njegove riječi nisu bile samo isprazni skup slova. Na licu mu se očitovala radost zbog našeg prisustva, kao da mu je lice progovaralo u ime cijele župe. Župe koja vjerojatno, kao i sve hrvatske župe, vapi za mladima. Ne poznajem demografsku sliku te male općine, ali neću puno pogriješiti ako pretpostavim da je ekvivalent demografskoj slici Hrvatske. Mladih je sve manje, a naročito u Crkvi.

Fra Vuk je imao predivan nagovor. Bio je iznimno britak i gorljiv, točno kakav i je, Bogom nadaren propovjednik. Ne samo da je grmio tonalitetom svog glasa, grmio je i svojom revnošću za Kristom. Potaknuo je i nas da budemo revni. Da shvatimo kako ljepšeg od Krista i euharistije jednostavno nema. Ama baš nigdje. I da se uvijek sjetimo jedne činjenice: Ništa bez križa i ništa bez žrtve. To je pravi i istinski smisao ljubavi.

Završetkom nagovora smo, uobičajeno, započeli još jedan rad po grupama. Zatim je uslijedila molitva krunice, Sveta Misa te večernji objed. Sve to spremilo nas je na sljedeću kreposnu aktivnost. Ulična evangelizacija. Okupili smo se u blizini lokalne crkve u centru samog Štefanja. Oformili smo veliki krug i krenuli slaviti. Onako kako to framaši najbolje rade. Pjesmom, plesom i neizostavnim zezancijama. Bio je to doista jedan lijep prizor i znak čvrstog zajedništva. Zajedništva građenog tek treći dan. Tako je to kad imaš dobrog Graditelja. Blago nama s Njim.

Prekrasan dan završen je euharistijskim klanjanjem koje je, također, predvodio fra Franjo Vuk.

Leo Marković, Frama Koprivnica

Peti dan (28. srpnja): Čazma

Četvrtak, naš četvrti dan Hoda po Lijepoj Našoj započeo je ustajanjem oko 6:30 u Vatrogasnom centru Štefanje. Kao i prethodnih dana na Hodu to jutro su nas probudili naši dečki framaši zanimljivom pjesmom. Nakon doručka, polaskom u 8 sati zaputili smo se na našu najkraću rutu ove godine, bilo je to lakših 16 km, taj dan cilj nam je bio stići do Čazme. Prije pauze smo putem pjevali, razgovarali, upoznavali se. Stigli smo u Bojanu gdje smo izmolili jutarnju molitvu časoslova te se kratko okrijepili te nastavili dalje kroz molitvu, pjesmu. Taj dan dok smo hodali smo imali i kratku osamu tijekom hodanja koju je premolio fra Josip Ivkić. Kada smo stigli u Čazmu, svi smo jedva dočekali hladni tuš i ručak. Imali smo kratki odmor pa smo poslušali katehezu fra Marina Kuzminskog koji nam je govorio o nedostojnom blagovanju Tijela i Krvi Kristove te o ispovijedi. Tu katehezu završili smo radom po skupinama nakon kojih smo imali pokorničko bogoslužje, Euharistijsko slavlje pa večeru. Poslije večere imali smo i klanjanje na kojem smo prinosili zrno tamjana kao svoju molitvu pred Isusa. Večer je završila u veselom duhu skečeva u kojima nas ni ove godine nisu razočarali naše fratri i časne sestre. Punih srca i dobro nasmijani krenuli smo na počinak oko 23 sata kako bi mogli sutradan prehodati i zadnju rutu našeg ovogodišnjeg Hoda u Hrvatskoj.

Mirjam Horvat, Frama Virovitica

Šesti dan (29. srpnja): Kloštar Ivanić

Gospodin nam daje još jedno jutro koje je početak danu bliže k Asizu. Framaši se bude, gužva uz umivaonike, peru se zubi, oblači se ugodna odjeća za hodanje, ulazi se u tenisice, a kuhinja sprema doručak.

Ruta kreće, prometna viče „priiiiiikljuuuuučiiiii“, a (ne)hodači bolno gledaju kolonu ispunjenu radošću i pjesmom.

Sve je to klasičan početak dana jednog framaškog Hoda, a zadnji dan hodanja uvijek je poseban jer shvaćaš koliko si blizu potpunom oprostu.

Jedna od posebnijih međupostaja bila je zadnjeg dana hodanja jer su nakon molitve Jutarnje naši fratri zapjevali pjesme našoj Majci. Nakon okrepe nastavilo se dalje uz pjesmu i molitvu.

Iz perspektive jednog (ne)hodača mogu posvjedočiti kolika je radost i koliki ponos budi vidjeti braću i sestre koja su izdržala cijelu rutu bez prigovaranja, a zadnjih nekoliko metara hodanja pokazuje žar koji imaju.

Mještani Kloštar Ivanića dočekali su nas otvorenih ruku i radosnih lica, a naši branitelji pripremili su nam ukusan gulaš.

Fra Matej Jovanovac nam je držao nagovor o malenosti kroz prizmu Euharistije što nam je bilo potrebno na kraju hodanja kako bismo i dalje svoj pogled uprli k Euharistijskom Isusu koji je toliko ponizan i veličanstven da se skriva u obličju malenoga Kruha. Kruna dana bila je Euharistija koju je predslavio biskup Vlado Košić. Taj dan bio je blagdan svete Marte, Kristove vjerne učenice pa se biskup u svojoj homiliji osvrnuo na nju i njezinu sestru Mariju. Velika je bila radost vidjeti kako nas jedan pastir Crkve podupire u našim nastojanjima da se približimo Kristu po primjeru Serafskoga oca. Nakon Euharistije, župljani i mjesni framaši su nam pripremili večeru, a nakon toga je uslijedio kviz koji nam je pripremio mjesni OFS.

Bogu hvala na još jednom mjestu u kojem smo bili prekrasno dočekani, na svakom dobročinitelju i svakoj obitelji koja nam je omogućila mjesto za tuširanje!

Mihaela Dodić, Frama Zagreb – Sveti Mihael

Sedmi dan (30. srpnja): Put u Italiju – La Verna

Unatoč dugačkom putu, rano smo se ustali. Negdje oko 2:30 smo se probudili kako bi se spremili i krenuli za Asiz. U 3:30 smo se konačno smjestili u autobuse. U ranu noć prošli smo pored Rijeke, pa onda kroz Sloveniju u Italiju. Naše prvo odredište bila je La Verna do koje smo stigli oko 17:00 sati. Bio je to moj prvi posjet La Verni, mjestu gdje je sveti Franjo dobio stigme. Prvo što sam primijetio je tišinu koja je prevladavala na cijelom brdu unatoč velikom broju posjetitelja. Ispred crkve smo se okupili u krug, otkrili naše ovčice i kratko se podružili uz predivan pogled na prirodu središnje Italije. Imali smo sveto Misno slavlje, a poslije smo obišli cijelu La Vernu. Imali smo priliku vidjeti mjesta gdje je sveti Franjo molio, spavao i gdje mu se Isus ukazao. Nakon razgledavanja La Verne, uputili smo se prema dvorani gdje smo spavali i družili se s ostalim područnim bratstvima Frame u Hrvatskoj.

Moj posjet La Verni bio je uistinu poseban. Nisam bio svjestan da sam konačno došao na mjesto gdje je sveti Franjo dobio Kristove rane i ondje prebivao u tišini i molitvi. Ovakav dojam je, po mom mišljenju, težak za prepričati i opisati, ovakvo mjesto se mora doživjeti.

Juraj Cesar, Frama Čakovec

Osmi dan (31. srpnja): Asiz

Dan smo započeli jutarnjom molitvom časoslova i doručkom nakon kojeg smo se zaputili u najljepši i najdraži grad svih framaša, Asiz. Tamo smo posjetili crkvu svetog Rufina ispred kojeg je sveti Franjo pokazao svoju poniznost skinući odjeću sa sebe. Posjetili smo crkvu Santa Maria Maggiore gdje smo vidjeli neraspadnuto tijelo blaženog Carla Acutisa. Posjetili smo crkvu svetog Damjana gdje smo vidjeli repliku križa svetog Damjana kroz kojeg je Krist progovorio Franji da popravi Njegovu crkvu. Potom smo posjetili crkvu svete Klare gdje smo vidjeli sačuvani križ svetog Damjana te kriptu svete Klare. Također smo posjetili i baziliku svetog Franje u kojoj se nalazi grob svetog Franje. Nakon boravka u Asizu otišli smo u Domus Pacis na ručak te zajedno blagovali. Uslijedio je bio kratki nagovor i molitva krunice nakon koje je slijedila Sveta Misa. Kasnije smo imali slobodno vrijeme u kojem su framaši otišli na sladoled, razgledavali, molili, prošetali gradom ili izmolili potpuni oprost u Porcijunkuli, crkvi svete Marije Anđeoske.

Mia Habek, Frama Varaždin

Deveti dan (1. kolovoza): Greccio i Fonte Colombo

1. kolovoza 2022., deveti dan našeg Hoda i dan prije potpunog oprosta, započeli smo jutarnjom molitvom i doručkom. Nakon spremanja zaputili smo se autobusima u dobro poznato mjesto svim članovima franjevačke obitelji – Greccio. Malo ljudi je upoznato s činjenicom da je upravo sveti Franjo glavni „krivac“ zašto za Božić tradicionalno ispod bora kitimo i jaslice. Sveti Franjo, očaran otajstvom Božića, prvi je postavio 1223. godine žive jaslice upravo u Grecciu. U Grecciu smo slavili Misu polnoćku i uprizorili jaslice. Nakon ručka i slobodnog vremena zaputili smo se u Fonte Colombo. Kao i svako mjesto koje je naš Serafski otac birao za molitvu, svetište Fonte Colombo okruženo je prirodom. Sveti Franjo je, upravo tamo, napisao prvo Pravilo Reda. Nakon slobodnog vremena za razgledavanje svetišta, dobili smo priliku za osamu. Osamu smo proveli u razmatranjima i molitvi, osluškujući Gospodina u prirodi. Nakon osame i tišine uputili smo se natrag u dvoranu i dan završili molitvom večernje i večerom.

Nina Vicić, Frama Bjelovar

Deseti dan (2. kolovoza): POTPUNI OPOROST!

Zadnji dan… navodno vrhunac Hoda, koji je vrhunac framaškog života – znači vrhunac vrhunaca?

Dan je započeo kao i svaki drugi – jutarnjom molitvom časoslova i doručkom – samo što nas je sve udarila ta realnost da se vraćamo svojim kućama. Slavili smo Svetu Misu u koju je predslavio fra Ante Bešlić u predivnoj bazilici sv. Klare. Nakon Svete Mise imali smo slobodno vrijeme da potrošimo još malo novaca što nam je ostalo u Asizu, te ručak u hotelu Domus Pacis.

Nakon toga smo se svi zajedno okupili ispred bazilike Gospe od Anđela. Bili smo malo odvojeni od ostalih skupina ljudi što su hodočastili, poljubili zemlju, te, držeći se za ruke, došli pred Porcijunkulu, ušli unutra i kleknuli pred Gospodina, primajući potpuni oprost.

Ljudi su bili preplavljeni emocijama, svi su se grlili i čestitali si. Trenutak radosti i mira. Trenutak za koji smo hodali sve te kilometre. Trenutak koji će mi ostati u sjećanju zauvijek.

Nakon potpunog oprosta svaka skupina hodočasnika pjevala je svoju himnu i plesala, mi smo pjevali Framu i uživali u sljedećih par sati. Imali smo večeru u dvorani gdje smo spavali i vrlo brzo je došlo vrijeme za polazak.
U busu osim sna i molitve dijelili smo svoja iskustva s Hodu i dalje se zbližavali kao braća i sestre. Nezaboravni dani uz ljude koje volim, jedva čekam sljedeću godinu! 🙂

Kristijan Lulić, Frama Zagreb – Leopold Bogdan Mandić

Izvor: Frama portal