„Želio sam isklesati njegov autentični lik, podići spomenik čovjeku koji je spasio od sramote naše stoljeće.“
Tako piše fra Ivon Ćuk, odnosno Yves Ivonides, na početku njegove knjige o sv. Maksimilijanu. Dok ju je on pisao, Maksimilijan Kolbe još nije bio proglašen svetim. Od svih rečenica i misli, ta mi se misao najviše od svih iz knjige urezala u sjećanje. Čovjek koji je spasio 20. stoljeće od sramote totalitarističkih režima. A kako?
Mi o svecima obično zapamtimo samo pokoju rečenicu. Mnogi znaju da je sveti Maksimilijan franjevac konventualac koji je u nacističkom logoru u Oswiecima ponudio svoj život za život nekog čovjeka koji je imao ženu i djecu. A mnogi znaju i za zgodu iz Maksimilijanova djetinjstva kada mu se ukazala Blažena Djevica Marija i rekla mu da izabere između dvije krune – bijele i crvene. A on je odabrao obje krune – djevičanstvo i mučeništvo, premda možda tog tada nije bio svjestan. Ali to se ispunilo – umro je i kao djevac i kao mučenik.
Ali sveti Maksimilijan bio je puno više od toga. On je bio novinar, urednik, misionar u Aziji, pravi redovnik koji je želio obnovu svog reda. Bio je u srcu vojnik, ali ne zemaljske vojske, nego vojnik koji se borio protiv zla ovoga svijeta. Ljubio je Bezgrešnu, kako je zvao Mariju, svim svojim srcem. Bio je veliki vizionar, vjerojatno su ga smatrali luđakom. A ono što je za sveca najvažnije – bio je blizak Bogu. Toliko Mu je bio blizu da ga ni užasi logora nisu prodrmali. Nacisti su možda htjeli ubiti duh i dušu ljudi, pogotovo svećenika, ali s Maksimilijanom su se gadno prevarili – oni su u logor doveli ispovjednika i duhovnika, čovjeka koji je duhovno bio kao kuća izgrađena na stijeni. On, misionar i neuništivi sanjar, u logoru je vidio priliku za evangelizaciju. Nije mu bilo teško odreći se logorske hrane (iako je ona bila vrlo oskudna) i dati ju drugome. Dok neki u logoru, jer im je duh slomljen, postanu slični divljacima koji se bezumno bore za preživljavanje, on je postao još više čovjekom. On je čovjek koji je u logor došao i iz njega otišao – pjesmom. A takav se čovjek ne postaje preko noći.
Maksimilijan je bio čovjek koji nije bio sretan s prosječnim, pogotovo ne kod sebe. Uvijek se borio da on bude bliže svom Gospodinu i da tako privuče mnoge duše k njemu. A kakvi smo mi? Čitamo li mi životopise svetaca, nadahnjujemo li se mi njihovim životima? Ili tražimo odgovore svećenika po portalima – je li grijeh čitati ovo ili gledati ono? Moram li ovo ili ono ispovjediti? A zašto ne bismo, umjesto da na vjeru gledamo kao na neka pravila koja moramo ispuniti, čitali kako su živjeli ljudi koji su bili blizu Bogu?
Čovjekov život ne može se prepričati u jednoj rečenici. Ni u jednom tekstu. Pa čak ih ni knjiga ne može savršeno prikazati. No, svejedno je dobro čitati o svecima. Zašto mi razmišljamo o tome je li grijeh gledati neki film ili seriju kada možemo čitati knjige iz kojih možemo toliko dobroga naučiti? Uvjeravam vas da nije grijeh pročitati knjigu Yvesa Ivonidesa o sv. Maksimilijanu. Čak je i vrlo poželjno. Ako ćete vjerovati meni koja sam pročitala knjigu, knjiga me natjerala da se malo usporedim sa sv. Maksimilijanu i vidim neke svoje mane. Potakla me da se počnem mijenjati. Zapravo, ne knjiga, nego sveti Maksimilijan. Sveci, osim što nas prate svojim molitvama, služe nam kao uzor.
A ja bih mogla još puno o knjizi pisati, ali onda bi ovaj tekst bio predug. Više se isplati pročitati knjigu nego da vam odam sve što u njoj piše. Zato ću zaključiti s citatom svetog Maksimilijana Kolbea:
„Ljudska duša uistinu je tajna. U njoj se najednom, nenadano, dogode nagle promjene. Zato treba uvijek biti budan i na oprezu. I dobro radeći – možemo se izgubiti. Uz to treba mnogo htjeti, da bi se barem nešto ostvarilo. Biti zanesenjak svoga poziva.“
Tekst i naslovna fotografija: Laura Lazić, Frama Zagreb – Sveti Duh
Izvor: Frama portal
