U utorak 28. lipnja navršilo se 22 godine od smrti riječko-senjskog nadbiskupa i metropolita mons. dr. Antona Tamaruta. Tim povodom u katedrali sv. Vida, gdje počivaju njegovi zemni ostaci, služena je sv. Misa koju je predvodio riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić u zajedništvu s riječkim nadbiskupom mons. Ivanom Devčićem, generalnim vikarom vlč. Mariom Tomljanovićem i drugim svećenicima.
Uz 22. obljetnicu smrti blagopokojnoga nadbiskupa Tamaruta, ova godina osobito je važna jer je ujedno i 90. godišnjica njegova rođenja te 65. obljetnica svećeničkog ređenja, rekao je mons. Uzinić dodajući da će se navedene obljetnice svečanije obilježiti u prosincu kada je 90. godišnjica od rođenja mons. Tamaruta. Osvrčući se na liturgijska čitanja toga dana (Am 3,1-8; 4,11-12; Ps 5,4b-8; Mt 8,23-27), a osobito Knjigu proroka Amosa o proročkoj službi, poručio je kako bi biskupska služba, između ostaloga, trebala biti obilježena proročkim značajem. Vjerujem da je ono bilo obilježje službe blagopokojnog nadbiskupa Tamaruta, kazao je propovjednik. Iz prvog čitanja citirao je zadnje retke: „Stog ću, Izraele, ovako s tobom postupiti, i jer ću tako s tobom postupiti, pripravi se, Izraele, da susretneš Boga svoga!“, pojasnivši kako je nakon proročkog razdoblja, kada je Bog govorio proroku, a prorok drugima, u navedenom tekstu najavljuje se trenutak izravnog susreta s Bogom. To je ono što kao odjek pokazuje evanđeoski ulomak u kojemu su učenici na lađi koja je u oluji iz koje ih Isus spašava. Zaprijetio je vjetrovima i moru i nastala je utjeha. Tu dolazi pitanje koje je zapravo odgovor o čemu je prorok Amos govorio – tko je onaj kojemu se vjetrovi i more pokoravaju? Ta lađa simbol je Crkve koja je zajednica apostola koja plovi kroz povijest. Ta zajednica je sveopća Crkva, ali može se prepoznati i u svakoj partikularnoj crkvi, a time i Riječkoj nadbiskupiji.
Važno je zapamtiti i primijetiti da Krist kao da ‘spava’. Poznat nam je osjećaj da Krista ponekad u našim životnim okolnostima nema ili nije zainteresiran za ono što nam se događa. No, on je trajno prisutan. Vjerujemo u Krista Isusa koji je živ. Naša vjera polazi od Kristova uskrsnuća u kojemu je postala moguća njegova trajna prisutnost. On je prisutan na različite načine, rekao je mons. Uzinić te govoreći o biskupskoj službi dodao kao što je Isusa poslao Otac, tako i on šalje apostole. Njih je posvetio predajući im Duha Svetoga da ga slave na zemlji i spašavaju ljude, na izgradnju Kristova tijela. Biskupi postavljeni od Duha Svetoga dolaze na mjesta apostola kao pastiri duša i s Papom su poslani nastaviti Kristovo djelo kao vječnog pastira. Oni nastavljaju ulogu proroka iz Starog zavjeta, pojasnio je mons. Uzinić. Naveo je sadržaj dekreta kojega (nad)biskupi primaju i u kojemu, između ostaloga, stoji da su biskupi po Duhu Svetom koji im je dan, postali pravi i vjerodostojni naučitelji vjere, svećenici i pastiri. Tu zadaću ispunjavaju pojedinačno s obzirom na dodijeljeni im dio povjerenog mu stada i tu službu je vršio blagopokojni nadbiskup Tamarut. To je ta lađa na kojoj je vršio svoje poslanje, a sada mi biskupi, u suradnji s vama vjernicima, moramo nastaviti vršiti to poslanje u ovom vremenu, poručio je mons. Uzinić.
U nastavku je govorio o okolnostima u kojima je djelovao mons. Tamarut istaknuvši kako je to bilo vrijeme rata i poraća. U Riječku nadbiskupiju došao je u prosincu 1987. kao riječko-senjski nadbiskup koadjutor, ali je nadbiskupiju preuzeo 1990. i službu vršio do iznenadne smrti 2000. godine. To razdoblje obilježio je Domovinski rat koji je, iako Rijeka nije bila ratna zona, uključio veliki dio tadašnje Riječko-senjske nadbiskupije. Tu sliku rata možemo prenijeti u naše vrijeme u kojemu se događa rat koji prijeti cijelome svijetu. U tom kontekstu, nadbiskup Uzinić je poručio da je nadbiskup Tamarut vršio svoju službu suosjećajući patnju onih koji su trpjeli, ali svjestan opasnosti koja može proizići iz mržnje. Najgore je na mržnju odgovoriti mržnjom i zato je njegovo propovijedanje bilo obilježeno ljubavlju. Naveo je riječi blagopokojnog nadbiskupa iz 1993. godine da je ljubav najjača energija kojom ćemo moći obnoviti domovinu. Propovijedao je ljubav i to je pomoglo da tadašnja nadbiskupija se obnovi ne samo materijalno, nego da se obnovi kršćanski duh koji nije i nikada ne smije biti duh osvete i mržnje, nego ljubavi.
Podsjetio je na važnu povijesnu činjenicu podjele Riječko-senjske nadbiskupije na Riječku nadbiskupiju i Gospićko-senjsku biskupiju, a u čemu je sudjelovao mons. Tamarut. Shvaćao je da su potrebe Crkava takve da se ne smije gledati egoistično samo na svoje interese, nego na dobro Crkve koja nije institucija, nego ljudi i njihove potrebe. Ovom podjelom je riječki nadbiskup dobio priliku biti bliže vjernicima u nadbiskupiji, rekao je propovjednik. Zaključujući homiliju izdvojio je još jednu osobinu blagopokojnog nadbiskupa. Njegovo naučavanje i propovijedanje bilo je kristocentrično. Bio je usmjeren na Krista i samo tako mogao je vjernicima kojima je bio postavljen za pastira, biti okrepa i snaga u trenucima koji su bili povoljni, ali i onim nepovoljnim. U svim trenucima mogao je kao pastir usmjeravati prema Isusu i pomagati onima koji su mu bili povjereni, da na pitanje: Tko je onaj kojemu se vjetrovi i more pokoravaju?, odgovoriti: Krist, Sin Boga živoga. Neka to bude i naš odgovor kako bismo zahvalni za našeg nadbiskupa, u riječkoj Crkvi mogli nastaviti i usmjeravati na Isusa i biti njegovi svjedoci, zaključio je mons. Uzinić.
Po završetku liturgijskog slavlja mons. Uzinić predvodio je molitvu kod groba mons. Antona Tamaruta.
Tekst i foto: ri-nadbiskupija
