OSIJEK (TU) – Veliki broj vjernika okupio se na misi 16. lipnja 2022. u Župi sv. Petra i Pavla – konkatedrali, na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Predslavitelj je bio nadbiskup đakovački-osječki Đuro Hranić u koncelebraciji sa domaćim župnikom Adamom Bernatovićem, tajnikom Nadbiskupskog ordinarijata Domagojem Lackovićem te župnim vikarom Blažom Jokićem.
Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup Hranić pozdravio je okupljene na misi i tijelovskoj procesiji te blagoslovu euharistijskim otajstvom kojim će se završiti ovo slavlje.
„Evanđelje nam stavlja pred oči zgodu s čudesnim umnoženjem kruhova koja se odigrala na obali Galilejskog jezera. Isus govori tisućama ljudi i čini ozdravljenja. Kad se približila večer učenici pristupaju Gospodinu i govore mu: ‘Otpusti svijet, neka pođu po okolnim selima i zaseocima da se sklone i nabave hranu.’ Isus to vidi i odgovara: ‘Podajte im vi jesti!’ Te riječi izazivaju čuđenje kod učenika. Isus, međutim, poziva svoje učenike da se u njima dogodi istinski zaokret s logike ‘svatko za sebe’ na logiku dijeljenja, počevši od onoga što nam Providnost stavlja na raspolaganje”, rekao je nadbiskup započinjući svoju propovijed. „I odmah jasno pokazuje što želi učiniti. Uzima u ruke pet kruhova i dvije ribe, obraća se nebeskom Ocu i izgovara molitvu blagoslova. Zatim počinje lomiti kruhove, dijeliti ribe i davati ih učenicima koji ih dijele mnoštvu. I hrane nije ponestalo sve dok se nisu svi nasitili”, rekao je nadbiskup.
Istaknuo je nadalje, kako ovo čudo pokazuje snagu Mesije i, istodobno, njegovu samilost: Isus suosjeća s ljudima te ovo čudo već naviješta Euharistiju, sakrament njegova Tijela i njegove Krvi darovanih za spasenje svijeta.
Govoreći o svetoj pričesti kao prvom izrazu euharistijske vjere Božjeg naroda, nadbiskup Hranić je naglasio kako primanje čestica nije samo tjelesno blagovanje nego prožimanje osoba. „Živi Gospodin se daruje meni, stupa u mene i poziva me da mu se potpuno predam, tako da odsada vrijedi ‘Živim, ali ne živim više ja, nego u meni živi Krist’. Posljedica blagovanja je vječni život koji se ostvaruje već sada i u budućnosti. Između njega i onoga tko blaguje njegovo tijelo stvara se intimna životna veza, slična onoj koja postoji između Njega i Oca.”
U drugom obliku štovanja Isusa Krista u kojem se ostvaruje zajedništvo s Njim, otac nadbiskup je govorio o važnosti euharistijskog klanjanja, adoracije, molitve pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. „U toj adoraciji i kroz molitvu pred Euharistijskim otajstvom mi ponovno susrećemo Isusa i sjedinjujemo se s njime; usvajamo njegove vrednote, njegov nauk i primjer ljubavi do kraja, odvajamo vrijeme u kojemu dopuštamo Isusu da nas on prožme i oblikuje, kako bismo svoju svakodnevicu i sve svoje poslove, zadaće, bračne i obiteljske odnose živjeli poistovjećeni i sjedinjeni s njime. Po riječima pape Franje: ‘Klanjajući se otkrivamo da je kršćanski život priča ljubavi s Bogom'”, rekao je nadbiskup.
Sve to može voditi u bijeg od svijeta ako ostanemo samo unutar zidova naših lijepih crkava, liturgije i klanjanja, objasnio je otac nadbiskup Đuro te podsjetio kako nas je Isus „…poslao da idemo po cijelom svijetu, a ne samo da sjedimo u polutami poluprazne crkve i da se osjećamo dobro. Naša je zadaća oformiti procesiju i izaći u javnost koja ne dijeli naše mišljenje, niti naše stavove i pogled na život. Javnost koja naš govor o križu smatra glupošću, a poziv na žrtvu s podsmjehom odbacuje. Javnost koja niječe uskrsnuće i život, a promiče kulturu smrti.” Zatim je nastavio: „Potrebno je biti Isusov nositelj i donositelj u javni život te njegov svjedok. I zato uz ostalu liturgiju imamo kao izvanredan i poseban oblik molitve – euharistijske procesije kao svjedočanstvo, poziv i poticaj. Po samoj svojoj definiciji procesija je prvenstveno molitva i služi zato da nas podsjeti da nema niti jednog mjesta na ovoj zemlji na kojemu ne bi bilo prikladno moliti. Procesija pokazuje ne samo da je cijeli svijet Božji, nego da i Bog pripada ovome svijetu te svakom području ljudskoga života i djelovanja te da se Crkvu i kršćane ne može i ne smije zatvoriti samo u Crkve, nego da Bog, Crkva i kršćani trebaju društvu, da ih se ne može ušutkati niti da si Crkva i kršćani smiju dopustiti da budu ušutkani ili neprepoznatljivi i nevidljivi u javnosti”, zaključio je otac nadbiskup Đuro.
Misno slavlje i tijelovsku procesiju animirao je Mješoviti konkatedralni zbor pod ravnanjem sestre Branke Čutura i orguljsku pratnju Dalibora Ratića.
Po završetku misnog slavlja, nadbiskup je u pratnji svećenika i svih ostalih sudionika slavlja, na Trg Pape Ivana Pavla II., ispred konkatedrale, iznio Presveti Oltarski Sakrament te je svaki od četiri koncelebranta predvodio molitvu uz blagoslov na jednoj od postaja – sjenica, na uglovima konkatedrale.
Mladi, djeca i ovogodišnji prvopričesnici nosili su košarice s laticama koje su posipali ispred Presvetog. Sjenice su pravili: Mladi župe pod vodstvom Karle Vojedilov; Skupljači milostinje i Pazitelji katedrale pod vodstvom Renata Vojedilova; Veliki zbor – voditeljica Marija Krpan; Molitvene skupine – voditeljica Mirjana Eržić. Potrebne grane kojima se pokrivaju sjenice donijeli su Renato Vojedilov i Antun Kovačić. ‘Nebo’ su nosili: Hrvoje Barabaš, Denis Karnaš, Petar Žuljević i Antun Kovačić. M. Grgić
