U Teatrinu Gradske knjižnice Solin, u utorak 31. svibnja, predstavljene su dvije knjige Zdenke Čorkalo „Betty iz Rijeke“ i „Druga orahova ljuska“. Knjige su izdane u nakladi imotskog ogranka Matice hrvatske, a uz autoricu su ih predstavili književnici Mladen Vuković i Ante Nadomir Tadić Šutra. Moderatorica programa bila je Jasminka Perić, a za glazbeni ugođaj pobrinuo se Špiro Boban uz klavirsku pratnju Rozarije Samodol.
Zdenka Čorkalo, umirovljena splitska liječnica, anesteziologinja s diplomom riječkog Medicinskog fakulteta široj je javnosti poznata i po svojem spisateljskom radu. Autorica je trinaest knjiga, romana i zbirki proze o Domovinskom ratu u kojem je s kolegama u sanitetu spašavala ranjenike prateći ih od prvih crta bojišnice, i djelujući u osam ratnih bolnica u Hrvatskoj i BiH. Ti su njezini esejistički zapisi zapravo sjećanja na događaje i ljude, uvijek stradalnike, u okolnostima rata.
Knjiga „Betty iz Rijeke“ najnovije je djelo Zdenke Čorkalo, glavni lik romana je ljudska dobrota te se radi o romanu autobiografskog karaktera koji je ispleten od niza gotovo samostalnih priča. Motiviran je dobrotom jedne starice, stanodavke, u čijem je stanu u potkrovlju riječke zgrade živjela Zdenka, studentica Medicinskoga fakulteta, u vrijeme burnih događaja tijekom hrvatskoga proljeća. Studentski život okvir je u kojem se, bez obzira na zbilju, nižu događaji prožeti dobrotom, a Betty je sudionik, svjedok ili pripovjedač nizanja te dobrote. Paralelno s događajima iz studentskoga života autorica gradi i drugu radnju iz aktualne sadašnjosti, motivirane od događaja i posljedica Domovinskoga rata pa sve do pandemije koronavirusa. U njemu se dotiče različitih tema od teoloških, intelektualnih, medicinskih, pa do novinarskih i političkih, primjerice: o mladim intelektualcima Synaksis u Rijeci, o katoličkoj novinarki Smiljani Rendić, o prof. dr. Ljubomiru Ribariću i dr.
Knjiga „Druga orahova ljuska“ priča je o tri naraštaja na jednom našem otoku i obali, a povezuje i sudbinu ljudi iseljene Hrvatske. Naslov ove knjige pun je simbolike. „Autorica ovim romanom poručuje da valja učiti na tom prirodnom procesu kojemu je cilj zaštita nejake jezgre koja raste, čemu bi trebala stremiti i ljudska vrsta, osobito u emocionalnom sazrijevanju djeteta kojima je uskraćivana 'emocionalna dostupnost' roditelja. Ta otočna priča je i kritika malih duša i surovih mentaliteta, posvađenih članova obitelji i susjeda kojima je teško pronaći onaj vidljivi i nevidljivi 'zarez' pravičnosti na vagi života, javnih i tajnih podmetanja nogu, s možda utješnom spoznajom da će ono Svevišnje oko kad-tad kazniti svaki bezumni čin, nemoral, neljubav. Iz retka u redak devetnaest poglavlja romana provlači se tiha molitva o potrebi ocjeljujuće ljubavi prema bližnjemu, jer će se svako njezino 'utopljavanje' višestruko vratiti srećom i zadovoljstvom, kako osobno tako i cijele zajednice“, kazao je Mladen Vuković dodavši da autorica ostaje vjerna svom prepoznatljivom proznom rukopisu darujući nam još jedan kratki i pitki roman sa suvremenom temom čija se radnja događa u malom dalmatinskom mjestu. Vukovića se posebno dira autoričin stil pisanja za koji kaže da je „natopljen lijepim poetskim slikama i metaforama, pa ćemo tako primijetiti i neuobičajene metafore poput 'zgužvane volje', 'paučinaste radosti', 'osmijehu koji odmara u kutku usana' ili 'neosunčane strane prijeke naravi'.“ „I ovim novim realističnim redcima Zdenka Čorkalo nastavlja graditi svoj most humanizma, domoljublja i čovjekoljublja, koji je spaja s čitateljima, i kojim valja kročiti“, poručio je između ostaloga, Vuković.
Književnik i skladatelj te umirovljeni časnik Hrvatske vojske Tadić Šutra je svoj govor o autorici započeo riječima: „Doktorica među književnicima, ili književnica među doktorima, ili sve u jednome, jer jedno drugo ne isključuje. Pače! Tko može vjerodostojnije pisati o događajima i doživljajima onih turbulentnih ratnih godina od onoga koji je tu povijest ne samo gledao izbliza, nego bio izravni sudionik i supatnik svim hrvatskim ranama.“ Detaljno iznoseći zanimljivost radnje i bogatstvo poruka iz knjiga doktorice i književnice Zdenke Čorkalo, Šutra je zaključio da su one pune oprosta te da očekuje njezine nove književne proplamsaje. Potom je krasnoslovio svoju pjesmu „Stina pradidova“.
Na kraju se nazočnima obratila sama autorica knjiga zahvalivši predstavljačima na lijepim riječima. Nazočne je uvela u sami nastanak knjiga koje su predstavljene i poruke koje u sebi nose te je za kraj poručila: „Dobrota je vertikala, moćna ljudska osobina. Svaki čovjek je najveća vrijednost koja je stvorena, ali nije otok, pa zato što ne živi sam, mora čuvati druge do sebe od sebe. Ne znači da ne treba različito živjeti, ali i drugi imaju pravo isto kao i on. Nema pravo uzeti što nije njegovo i što on nije stvorio. Gdje ugazi nogom, mora pustiti i drugima ugaziti. Ali uvijek uz odgovornost i poštovanje čije je što, u duhovnom i materijalnom smislu. A ljubav? Ljubav je zimogrozna, treba ju stalno utopljavati…“
Zdenka Čorkalo rođena je u Zagrebu, od djetinjstva živi u Splitu, studirala je u Rijeci. Supruga je i majka dvoje djece. Kao liječnica, dragovoljka, braniteljica sudjelovala je u Domovinskom ratu te ostavila duboki stručni, ljudski i dobrotvorni trag. Bavi se i književnim radom u kojem tematizira ratne i općeljudske priče. „Nadom nošeni“ emisija je koju vodi na Radio Mariji. Članica je Društva hrvatskih književnika Zagreb, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i Hrvatskoga društva katoličkih novinara.
