Veliku trodnevnu duhovnu obnovu za obitelji otoka Ugljana u Godini obitelji od 22. do 24. travnja predvodio je don Mihovil Kurkut, direktor nakladne kuće Salesiana.

Prvoga dana obnove u župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Preku okupili su se župljani Preka, Ugljana, Lukorana, Sutomišćice i Poljane, a drugog dana u župi sv. Lovre u Kalima okupili su se župljani Kali i Kukljice. Na nedjelju Božanskog milosrđa 24. travnja u preškoj župnoj crkvi Gospe od Ružarija don Mihovil je predvodio završni susret obitelji otoka Ugljana.

Svakog dana don Mihovil se susreo ponaosob s pojedinim vjerničkim skupinama u crkvi i održao im je prigodnu katehezu: s djecom, mladima, roditeljima i župljanima kao zajednicom. Potom je predvodio misno slavlje i euharistijsko klanjanje.

Šest župa na otoku Ugljanu vode trojica župnika, od kojih svaki ima po dvije župe: don Filip Kucelin, don Marko Dokoza i don Mario Akrap. Oni su u Godini obitelji željeli okupiti obitelji iz svojih župa i svakoj generaciji ponuditi katehezu primjerenu njihovim potrebama.

„U pastoralu su male zajednice jako važne, u malim zajednicama moguće je uspostaviti direktan kontakt i dopustiti ljudima da podijele nešto iz svoje intime, iz dubine srca pa možemo ponuditi adekvatniji odgovor. Zato je naša ideja da po različitim dobnim skupinama don Mihovil progovori o temi obitelji koja je toliko važna da joj je papa Franjo posvetio cijelu Godinu. Don Mihovila smo pozvali jer on kao salezijanac može dobro odgovoriti na potrebu obnove za obitelji. Više puta je ponovio da u odgoju djece, a to se može primijeniti i na odrasle i na svećenike kad propovijedamo – ne možemo ljudima jednostavno ‘uliti’ stvari u glavu ili ‘izliti’ iz glave djeci ono što ne valja, da bismo im stavili ono što mi mislimo da valja. Nego, odgoj je proces zajedničkog rasta u kojem primat imaju ljubav i strpljivost“ rekao je don Marko Dokoza.

Rodom Murterin, također otočanin, don Mihovil je rekao da mu je jako drago što je prvi put pohodio otok Ugljan. „Ima života na otocima. Otoci su milosni i prekrasni. Gdje ljudi vjeruju u život, život nastaje, ne nestaje. Postoje otoci koji su puni djece, kao što je Ugljan. Tu su lijepe zajednice gdje svećenici godinama intenzivno rade s ljudima i to se vidi i osjeća“ rekao je don Mihovil.

U katehezi roditeljima, don Mihovil je izrazio razumijevanje za činjenicu da roditelji nose puno briga i strahova. Jer, „čini se da su danas ne-vrijednosti postale vrijednosti, ono što je bilo nenormalno, postalo je normalno. A djeca kroz crtiće, filmove, Internet, društvo, slušaju, poprimaju. Roditeljima želim reći da je najbitnije biti dobro, živjeti dobar život i takav život svjedočiti djeci. Naša djeca žele svjedoke i roditelje koji neće samo pričati i propovijedati, nego će i živjeti ono što govore“ rekao je don Mihovil.

„Pokušajmo djeci dati smisao, nadu u svijetu punom beznađa i poteškoća. To je najveća zadaća i najveći dar koji im možemo dati. Ako im zapalimo srce, ako im oslobodimo duh, kada ne budu navezani na mnoge navezanosti, moći će se nositi s izazovima. Ako će biti ovisni o roditelju, odgojitelju, ako će biti slabići koji, kada žele neku potrebu i želju, odmah im bude zadovoljena, to nije dobro. Djeca traže neko zadovoljenje, ali djeca ne smiju biti zadovoljena“ upozorio je don Mihovil i pojasnio tu odgojnu potrebu koju bi roditelji trebali primijeniti u odnosu s djecom.

Sve nam je dostupno i nadohvat, i to odmah te se srce osobe navezuje na materijalno. Don Mihovil je upozorio kako u današnje vrijeme „djeca od pustih darova ne znaju što bi s tim. Djeci je danas dosadno. Trebaju nekoga da ih zabavlja, da se netko s njima igra, jer dijete se samo ne zna igrati, sa zemljom, cvijećem, u prirodi. Današnjoj djeci je dosadno. S puno mogućnosti, s puno darova, s puno poticaja, puno stimulansa, mi djeci ubijamo želju. Oni nemaju više što željeti. Njima se više ništa ne da. Naša djeca više nisu gladna ni željna budućnosti jer sve imaju, sve gledaju, sve znaju, sve mogu“ upozorio je don Mihovil.

„Roditelji, pazite da nekad s previše ljubavi i pažnje, s previše mogućnosti, jer kažete, ‘Ja nisam imao, ja nisam mogao, pa neka može i ima moje dijete’, činite loše djeci. Želje su predivne, jer želja pokreće, motivira. Ali, djeca ne znaju što će, jer više nemaju želja. Pun nam je frižider svega, a kažemo da nemamo što jesti. Pazite da ne bismo, želeći činiti dobro, činili loše, zbog nerazmišljanja i jer odgajamo iz neslobode. Tako vodimo djecu u krivo“ upozorio je don Mihovil.

Loša navika je da imamo isti trenutak ono što poželimo, jer život tako ne funkcionira. „Kad nešto želimo, to želimo odmah. Takva su naša djeca. Moramo ih učiti da ne mogu imati sve i da ne mogu imati odmah. Nije dobro da imaju sve“ poručio je don Mihovil. To osobito dolazi do izražaja u gradovima. Na otoku još ima zemlje, a od zemlje se može puno naučiti, jer da izraste plod, treba vremena. I uloga roditelja je da sije, a za vidjeti plod treba strpljenja.

„Hrvatska riječ strpljenje znači s-trpljenjem. Biti strpljiv znači činiti s trpljenjem. Strpljiv je onaj koji ljubi. Onaj tko ljubi, zna čekati. Potičem vas da znate čekati vremena svoje djece“ potaknuo je don Mihovil roditelje. U kontekstu strpljivosti u odnosu s djecom, don Mihovil je ukazao na lošu sklonost roditelja i odgajatelja kada misle da nešto loše djeci moraju „izbaciti iz glave“.

„Djeca nisu strojevi u koje ti nešto izbacuješ ili ubacuješ. Koliko ima ljudi koji rade na djetetu? Svi ti ljudi pokušavaju nešto promijeniti, dodati. Nastavnik, svećenik, trener, odgojitelj… Dijete se onda treba braniti od svega toga jer uvijek mu netko nešto želi nametnuti, usaditi u glavu. Djeca tako ne funkcioniraju. Djeca imaju dušu. Roditelji, odgojitelji, društvo, puno se brinemo o materijalnom i intelektualnom dobru djece, da imaju sve moguće uvjete, aktivnosti, uče jezike, prebacujemo ih iz jednog u drugi svijet. Roditelji postaju taxi služba, prevoze dijete s jedne aktivnosti na drugu. Misle, mi to nismo mogli i imali, pa neka oni imaju. I djeca postaju zasićena“ upozorio je don Mihovil.

Naveo je primjer osmaša koji je na želju don Mihovila da s njim popriča, kada je pogledao u svoj raspored, taj dječak rekao: „Imam taj jedan dan 45 minuta za Vas“.

„U cijelom tjednu taj dječak je imao 45 minuta za razgovor sa mnom. Kako dijete od 14 godina ima 45 minuta slobode i odlučio je tih 45 minuta meni pokloniti? Kako dijete može ne imati slobodnog vremena da čini što želi“ upitao je don Mihovil.

Upozorio je i na činjenicu da mnogi roditelji svoje neostvarene ambicije prenose na djecu i opterećuju ih brojnim aktivnostima. „Često krećemo u odgoju iz naših rana, iz stvari koje smo mi živjeli. Zato namećemo našoj djeci ono što mi nismo imali. Često želimo ispuniti djeci vrijeme s previše sadržaja, pa djeca postaju robovi tih sadržaja. Nabacamo im puno stvari za izvršiti, izprogiramirani su, postanu zasićeni, jer to su ambicije i želje roditelja. Roditelji često puno žele i očekuju od svoga djeteta“ upozorio je don Mihovil.

„Naša djeca ne pripadaju nama. Djeca su nama povjerena, ali mi njima ne smijemo upravljati. Naša djeca su dar za koji imamo odgovornost, ali oni imaju svoj put. Njihov put je ići od naše kuće. Supružnici trebaju biti zajedno, provoditi vrijeme zajedno. Supružnici moraju naći vrijeme za sebe, da obnavljaju svoj odnos. Nije dobro ako se sve vrši oko prehranjivanja obitelji, oko djece, ako između muža i žene stoji dijete. Osvježite vaše veze, obnovite vaše saveze. Kada dođu djeca, izgubimo se. Mjesto djece je bitno, ali djeca ne mogu biti kraljevi koji zapovijedaju“ poručio je don Mihovil, potaknuvši neka se dopusti djeci nekada i da padnu, da pogriješe, jer i to iskustvo će ih naučiti nekoj lekciji. Djeca imaju pravo na pogreške.

Don Mihovil je upozorio i kako se odgojem u djecu stavljaju znanja, informacije, ono što trebaju znati, škola daje podatke, činjenice, ali, treba govoriti o vrijednostima i onome što osobi vrijednosno koristi u životu.

„Često ne znamo pokazati čovjeku što je dobro, a što ne. Nekada ne znamo kako reagirati“ rekao je don Mihovil. U tom kontekstu, podsjetio je kako su svojevremeno u njegovoj mladenačkoj generaciji, od 30 mladića, svi osim njih petorice imali kontakta s drogom. Ostali su nastradali. Roditelji su se sramili tih devijacija i nisu htjeli o tome razgovarati. Djecu se uči informativno o drogi, ali ne znamo oko toga odgojiti, da vrijednosno spoznaju štetnost droge. Ako roditelji to ne znaju, djeci daju sposobnosti i oružje u ruke od kojega stradavaju.

„Što više nekoga voliš, što si više duhom prisutan u onome koga voliš, neke stvari ti ne mogu pobjeći. Zato se pitam kako se nekim roditeljima može dogoditi da su se dogodile značajne promjene u ponašanju njihove djece, a da oni to nisu primijetili“ rekao je don Mihovil.

Istaknuo je i potrebu da „očevi trebaju učiti sinove kako se postaje muškarac. Ne na grubijanski način, nego kako se ophoditi prema ženi na lijepi način, dostojanstveno. Danas imamo problem s muškošću. Muškost je danas jako ugrožena“ upozorio je Kurkut.

Mladima je poželio da budu strpljivi, da paze na svoj pogled, da ne gledaju samo na ono što ne valja, u sebi ni oko sebe, i da paze koga će slušati. „Trebaju slušati one koji ih vole, u njih se trebaju pouzdati. Puno ljudi prodaje, priča, govori, nudi, ali treba vjerovati onima koji su spremni za tebe dati život. A to je najbolji primjer Isusa, primjer roditelja koji se žrtvuju i daju najbolje od sebe, iako nisu savršeni. Primjer odgojitelja i prijatelja koji vole njihovo dobro i njih, a ne sebe“ rekao je don Mihovil, istaknuvši da ne postoji ideal obitelji.

„Radim 30 godina s mladima i s obiteljima, i još nisam našao savršenu obitelj. Ona ne postoji, postoje konkretne obitelji koje jesu. Naša je zadaća da pazimo jedni na druge. Muževi, pazite na svoje žene, žene, pazite na svoje muževe. Djeca su dar koji smo primili i koji trebaju otići od kuće. A muž i žena ostaju cijeloga života“ potaknuo je Kurkut.

S don Mihovilom je na obnovu došao i animator Toni te su se obojica igrali s djecom kao dijelom salezijanske odgojne duhovnosti. „Rado se svaki put poigram s djecom, jer to je način kako doprijeti do njih. Kada ti njima daš svoje srce, kad se otvoriš kakav jesi, djeca te prihvate i s njima se igraš. Počinješ od onoga što oni vole, što se njima sviđa, što oni nabolje razumiju. A onda možeš govoriti njihovom srcu. Njihovom srcu sam govorio kako su puni darova, milosti koje im je Bog dao. Ali imati dar i onda ga zakopati, ne služi ničemu“ rekao je don Mihovil, potaknuvši djecu da prepoznaju vlastite darove i koriste ih.

Podsjetio je kako je don Bosco koji nije imao oca, umro je u njegovoj ranoj dobi, postao otac mnogima koji su potrebni oca. „To je pouka kako nisu uvijek negativne one stvari koje te žuljaju, koje su teške, koje te bole. Često se iza toga krije dosta dobrih stvari“ rekao je don Mihovil.

Istaknuvši da je vrijeme korone dodatno povećalo odgojne izazove, ozbiljnost i specifičnosti situacije pandemije don Mihovil je ilustrirao pitanjem koje mu je postavila njegova baka: „Mihovile, kakvo je ovo vrijeme? Prošla sam i fašiste, i komuniste, i staru Jugoslaviju, ali nikad se nije dogodilo da nisam išla na misu. Ja to nikad nisam doživjela. I ratove sam prošla, ali nikad se nije dogodilo da nisam išla na misu. Kako to?“.

„Zaista smo se pogubili u koroni. Podijelili smo se u zajednicama na svim razinama, djeca su postala žrtve. Nisu smjeli izlaziti vani, u školu. Često su mladi bili i krivci za širenje pandemije, da se ponašaju neodgovorno. Društvo je otvoreno reklo da su mladi odgovorni i krivi. I mladi su nosili taj teret. Kao društvo nismo se snašli“ rekao je don Mihovil.

Ipak, u svim tim nevoljama, čovjek nije sam. „Nismo prepušteni sami sebi. Neka kršćanske zajednice postanu svjesne da je odgoj problem svih nas. Tragično je vidjeti kako se djeca gube kroz odrastanje, odlaze u svijet u kojem se ne znaju snaći jer od nas nisu dobili dobre instrumente, dobre temelje da bi mogli napredovati. Ali, prije svega, djeca pripadaju Bogu. Jako smo zaboravili dar molitve. Nekad se u našim kućama molilo. Danas se, nažalost, u mnogim kućama ne moli. Svete bake su nas mnoge naučile moliti“ naglasio je don Mihovil.

U svjetlu navještaja Uskrsloga, propovjednik je rekao kako je Bog obećao da će grešnik zadobiti milosrđe Božje, da će smrtnik imati život. „U svome Sinu Isusu, Bog je to ispunio. Isus je Jaganjac koji je dao svoj život kako bismo mi živjeli. Crkva to ne slavi samo 8 dana, Crkva to slavi 50 dana, do Pedesetnice. Naša vjera temelji se na činjenici da je grob prazan“ istaknuo je don Mihovil. I navještena Božja riječ pokazuje kako su apostoli bili hrabri, jaki, nisu imali straha svjedočiti ono što je Gospodin njima učinio u životu. „Kako možemo ne podijeliti s vama ono što smo vidjeli, primili!? Kada netko doživi nešto posebno, to ne može sakriti za sebe. Kada se netko zaljubi, to se vidi“ poručio je don Mihovil Kurkut.

Duhovna obnova na Ugljanu pokazala je da na tom otoku ima života, mladih roditelja, djece, osobito u Preku, Kalima, Ugljanu. U odnosu na broj stanovnika, po postotku ta otočka mjesta jednako su brojem djece kao neka gradska sredina. U velikoj gradskoj župi je sto djece na 10 000 stanovnika, a na Ugljanu je desetak djece na 1000 stanovnika. To je isti omjer djece na broj stanovnika i znak budućnosti koja će prenositi život u otočkim sredinama poput Ugljana.

Tekst i foto: Ines Grbić

Izvor: zadarska.nadbiskupija