25 godina Radio Marije

vuksic sabor svecenika 14 04 2022

"Emaus: kušnja i prilika za obraćenje"

U srijedu, 20. travnja 2022. u Sarajevu je održan Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Pod predsjedanjem nadbiskupa metropolita vrhbosanskog mons. Tome Vukšića, na spomenutom redovitom godišnjem susretu, uz nadbiskupa metropolita vrhbosanskog u miru kardinala Vinka Puljića, sudjelovalo je više od stotinu dijecezanskih i redovničkih svećenika koji žive i djeluju na teritoriju Vrhbosanske nadbiskupije. Sabor je započeo Euharistijskim slavljem koje je u sjemenišnoj crkvi sv. Ćirila i Metoda predvodio nadbiskup Vukšić. Njegovu propovijed naslovljenu "Emaus: kušnja i prilika za obraćenje" donosimo u cijelosti:

Mnogo je tema koje bismo mogli izabrati kao prikladne za ovo razmatranje no, umjesto da sami biramo, neka nas kroz njega vodi izvještaj iz Lukina evanđelja koje je Providnost Božja odredila kao današnje misno čitanje.

I.

Bilo je rano nedjeljno jutro, treći je dan otkako je Isus osuđen, razapet, umro i pokopan u tuđi grob jer svoga nije imao. Isusovi učenici su njegovu osudu i smrt doživjeli vrlo tragično. A u velikom strahu koji je zavladao među njima, i oni najhrabriji, kao što je bio Ivan koji je Isusa dopratio do na Golgotu, bili su u strahu i na različite načine tražili sigurno sklonište. Jer, kao što obično biva, kad su veliki progoni i hapšenja u tijeku, vlast obično prvo traži muškarce. Tako je bilo također u vrijeme Isusove tragedije. Zato su se apostoli sklonili. Neki u Jeruzalemu, a neki učenici su nastojali otići i mnogo dalje.

U takvoj situaciji straha i iznevjerenih nada tri žene su prve odlučile otvoriti svoja zaključana vrata i pojaviti se u javnosti. Bile su to Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva. One su „prvoga dana u tjednu“ došle na mjesto Isusova ukopa, našle prazan grob. Ali i one „veoma rano“, kako čitamo u Lukinu evanđelju (Lk 24,1-13). Tu su im se ukazala dva lika „u blistavoj odjeći“, dva glasnika nebeska, i kazala: „Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!“ (Lk 24,5-6). Nakon toga one su se vratile „te javiše sve to jedanaestorici i svima drugima“ (Lk 24,9).

Nakon što se ovo dogodilo, neke Isusove učenike uhvatila je dodatna panika te su vrlo brzo bili na putu što dalje od Jeruzalema. To pokazuje primjer dvojice iz današnjeg evanđelja (Lk 24,13-35), koji su krenuli prema mjestu Emaus, selu koje je bilo udaljeno od Jeruzalema oko 60 stadija, to jest oko 11 kilometara. Vjerojatno su i njih dvojica, u veliku strahu, brzim korakom iz grada izašli „veoma rano“, možda još za mraka, kako bi bili što manje upadljivi.

Jedan se zvao Kleofa, a drugome ne znamo imena. Udaljavajući se od Jeruzalema razgovarali su među sobom o svemu što se tih dana dogodilo. Frustrirani su i razočarani, jer su prije Isusove osude i smrti bili uvjereni da on „bijaše prorok - silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom“ (Lk 24,19).

II.

Ova dvojica Isusovih učenika su primjer ljudi, koji su uvjereni, da su im potonule sve lađe, da su im iznevjerene najvažnije nade, kojima je propao sav životni ulog, koji misle da im se glavni životni izbor pokazao pogrešan. Polazeći od takva duševnoga stanja, njihovo putovanje u Emaus je, ustvari, bijeg od grada koji je za njih postao mjesto teškoga poraza. Njihov brzi odlazak u Emaus bio je posljedica straha. Ali u psihološkom smislu on je čin, koji je posljedica očaja duše, što se u vjerskom smislu naziva duhovna pustinja. Zato je takvim osobama često svojstvena reakcija napuštanja svega i bijega na drugo mjesto. No, taj njihov bijeg je zapravo dvostruk. On je fizičko napuštanje mjesta svoga nedavnog teškog razočaranja. Ali on je i psihološki bijeg od sebe neostvarenoga i poraženoga u svojim nakanama i svojim izborima, na koje određeno mjesto podsjeća.

To je ono stanje što ga poznaju osobe kojima je, bez njihove krivnje, nestalo ono najvažnije što su gradili ili voljeli u svom životu, ili se nije ostvarilo ono što su željele, ili nije na način kako su zamišljale. Ili kad je nestalo ono što su voljeli ili se nije ostvarilo ono zbog čega su prethodno ostavili sve drugo ili čemu su sve ostalo podložili.

Kršćanski odgovor na takva teška iskušenja nudi drugi dio današnjeg odlomka iz Lukina evanđelja. U njemu smo čuli, da se dvojici razočaranih putnika, Kleofi i njegovu drugu, dogodilo nešto čemu se očito nisu nadali. Naime, usred njihova malodušja ukazao im se Isus, no oni ga, sada u preobraženu tijelu, ne prepoznaju. Međutim, Isus im se obraća i koristi njihovo nesnalaženje te, nakon početnoga razgovora, poučava ih. I nakon što im je govorio, „uze kruh izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše“ (Lk 24,30-31). I „u isti se čas digoše i vratiše“ (Lk 24,33).

III.

Ova vrlo poučna zgoda iz Svetoga Pisma može biti od velike koristi svakom čovjeku, koji se bilo gdje i bilo kada nađe u teškim problemima i mukama. No, vjerujem razboritim u događaju s puta u Emaus potražiti odgovor na neka današnja pitanja. Moramo imati hrabrosti i pitati se također: Što nama svećenicima, okupljenima danas, predstavlja pokušaj dvojice Isusovih učenika da odu u Emaus i što nam poručuje?

Osnovna je poruka da iskren učenik, posebice onaj koji je s njim za stolom na kojemu se lomi Euharistijski kruh, kao i ova dvojica pred Emausom, Isusa prepoznaje slušanjem njegove Riječi i slavljenjem sakramenta lomljenja kruha i da na takav način, u društvu s Isusom, otkriva volju Božju, doživljava vlastito obraćenje i prepoznaje koji su pravac, mjesto i način za vršenje svoga poslanja.

Poznata nam je Isusova volja da njegovi učenici budu po svemu svijetu i propovijedaju svim narodima tamo kamo ih šalje on ili njegova Crkva nakon njega i da u tomu budu odgovorni. Stoga, hvala svima vama, braćo, koji ste kao ona grupa Isusovih u Jeruzalemu, pa taman možda ponekada i pomalo u strahu, u župama, službama i poslanju koje je Providnost predvidjela po Crkvi i tamo ponavljate riječi apostola: „Doista uskrsnu Gospodin…!“ Hvala i onoj našoj braći koji su, u skladu s voljom Crkve, pošli po svemu svijetu propovijedati Evanđelje. I neka nas sve dragi Bog blagoslovi kako bismo uvijek mogli biti na raspolaganje volji Božjoj.

A pred mogućom napašću, kao ponizni sluge Božje Riječi i njegovih sakramenata i svjedoci njegove dobrote, ovo je trenutak za upitati se također: Ima li možda trenutaka u kojima se prepoznajemo u Kleofi i njegovu drugu? Ako se prepoznajemo, je li to u njihovoj želji za odlaskom ili u nekom drugom obliku bijega, na primjer u neki od poroka? Ili se, protiv takvih iskušenja, pronalazimo u njihovu shvaćanju pogreške i obraćenju? Jer njih dvojica, nakon što su čuli Riječ Božju i sudjelovali u lomljenju kruha, shvatili su da bijeg nije rješenje, te „u isti se čas digoše i vratiše“.

Što Isus želi u ovo vrijeme poručiti Narodu Božjemu? S njim ćemo, nakon što nam je govorio, slično kao dvojica učenika pred Emausom, domalo lomiti kruh njegova tijela i piti čašu njegove krvi. Činit ćemo to i zato da prepoznamo njega i njegovu volju. Posebice je to važno u vrijeme kada se toliki Isusovi učenici odlučuju na odlazak zbog novih oblika razočaranja, oskudice ili čak zbog nekoga trenutnog selilačkog pomodarstva i želje za više materijalnoga, te kreću na put prema nekom svom „emausu“, gdje misle da će biti kraj njihovih problema ili, u našem slučaju, ispunjenje njihovih očekivanja od svećeništva.

Gori li u nama srce dok nam Isus govori? Hoćemo li ga prepoznati u lomljenju kruha? Hoće li oni, koje možda vuče bilo koja vrsta „emausa“, shvatiti poruku današnjeg Evanđelja? Hoće li se, kao Kleofa i njegov prijatelj, razočarati u svoja razočaranja te učiniti obrat i promijeniti pravac? Hoće li se pridružiti hrabrima, koji su također ponekada u strahu i pomalo razočarani, ali znaju da se problemi rješavaju samo tamo gdje nastaju i postoje? I hvala svima vama, braćo, koji tako činite.

Okupljeni u crkvi svetih Ćirila i Metodija, molimo njih, oce naše Crkve i kulture, koje zov nikakva „emausa“ nije mogao privući, da nam, svojim zagovorom, isprose od uskrsloga Gospodina volju i ustrajnost, da nastavimo dobro djelo, koje su gradila naša pokojna braća i sestre. Neka to djelo, po zagovoru Kleofe i njegova druga, osobito u danima naših iskušenja, prati milost obraćenja i postojanost u vjeri koja je sažeta u riječima: „Doista uskrsnu Gospodin…!“ Jer, kao apostoli nekada, pozvani smo, svojim riječima i djelima tomu biti svjedoci (usp. Dj 2,32). Po Kristu Gospodinu našemu.

Sarajevo, 20. travnja 2022.

Radio Marija

04:30 Znanjem do spoznaja – tema: Josip Juraj Strossmayer; gost: dr. sc. Krešimir Bušić, povjesničar, Institut za migracije i narodnosti; ur. i vod.: Petar Bilobrk
05:30 Upoznajmo Bibliju
05:50 Glazba
06:00 Anđeo Gospodnji

FREKVENCIJE

Zagreb: 96,4 MHz i 106,8 MHz

Virovitica: 88,3 MHz

Split: 97,2 MHz

Vinkovci - Vukovar: 91,6 MHz

Opatija - Rijeka: 88,8 MHz

Satelit: EUTELSAT 16E, 11595 MHz

Za slušatelje u SAD-u 1.712.832.8487

Duhovni kutak

Misli bl. Ivana Merza o Presvetom Srcu Isusovu

Ivan je bio veliki štovatelj Srca Isusova. Posljednjih šest godina svoga života (1922.-1928.) svakodnevno je dolazio u Baziliku Srca Isusova u...

Opširnije...

Molitvene nakane

„Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama“ (1 Sol 1,2). Svakog dana uključujemo vaše nakane u molitvu krunice koju zajedno molimo svakim danom u 15:15. Svoje nakane i želje možete nam poslati ovdje.

world-family.png

Srpanj 2022
P U S Č P S N
1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

FG-TAB.png

Logo

UDRUGA RADIO MARIJA

Kameniti stol 11

10000 Zagreb Croatia

Ured: +385 1 23 27 100

Program: +385 1 23 27 777; 099 502 00 52

Redakcija: +385 1 2327000

E-pošta: info@radiomarija.hr

Copyright © Radio Marija 2009-2022

Design and development

Radio Marija

Udruga Radio Marija neprofitna je, nevladina i nepolitička građanska udruga, osnovana u Hrvatskoj godine 1995. Prvi inicijativni odbor nastao je u krilu Pokreta krunice za obraćenje i mir, a uoči osnutka uspostavljena je i suradnja s Radio Marijom iz Italije. Ideja i prvo ostvarenje Radio Marije počinje 1983. u župi Erba na sjeveru Italije. Radio Marija se postupno širi i uskoro obuhvaća cijeli talijanski nacionalni prostor.

Nakon toga osnivaju se i uspostavljaju udruge i radijske postaje s imenom Radio Marija u četrdesetak zemalja, počevši od Europe, obiju Amerika, Afrike, pa sve do Filipina na drugome kraju azijskoga kontinenta. Sve su nacionalne udruge utemeljene autonomno u svojim zemljama, a međusobna se povezanost ostvaruje preko zajedničke krovne udruge pod imenom Svjetska obitelj Radio Marije (World family of Radio Maria). WFRM utemeljilo je sedam članica, među kojima je i hrvatska Udruga Radio Marija.