Iskustvo dvojice Isusovih učenika koji su nakon događaja Velikog petka, tužni i razočarani krenuli iz Jeruzalema prema Emausu može nam svima biti od velike duhovne koristi. Zašto? Zato što se i sami možemo zateći u nevoljama života kada nam se čini da Bog više nije s nama, da je negdje nestao, da ga naprosto više nema.
Spomenuta dvojica učenika voljeli su svoga učitelja. Uz njega su vezali svoj život. Mislili su i nadali se da će im On donijeti bolji život. Štoviše, vidjevši njegovu dobrotu, ali i čudotvornu moć bili su uvjereni da ih čeka sretna budućnost.
A onda se događa nesreća kao grom iz vedra neba. Njihov učitelj biva uhvaćen i ubijen od onih koji ga nisu voljeli. I premda su čuli neke vijesti o njegovu uskrsnuću, njihov šok je bio toliko jak da im se sve to činilo kao nesuvisle i besmislene priče. U njima, u njihovim mislima i osjećajima dominirao je osjećaj totalnog gubitka svih njihovih dotadašnjih nadanja i planova vezanim za njihova učitelja. Valjalo se pobrinuti za neki drugi životni smjer.
Kako nastaviti živjeti bez Boga?
Naravno, iako im je Bog 'nestao', nešto je ipak ostalo. Ostali su neki drugi s kojima im valja stvoriti suživot i nastaviti živjeti u novim okolnostima, s novim mislima i nadanjima.
I dok su tako išli, razgovarali i na neki način počeli snivati neke nove životne sne u starom životu kojemu se vraćaju i odakle su krenuli za Isusom, pridružuje im se neki nepoznati čovjek. I zanimljivo, on se interesira za njih, za njihove razgovore. Očito je primijetio da se nalaze u nekoj krizi.
Ne samo da se interesira, već ih pokušava dovesti u dubinu njihova problema. Počinje im govoriti i nešto tumačiti. Što? Kao vjernim Židovima doziva im u pamet ono što je za svakog od njih od bitne važnosti. Otkriva im istinu o Mesiji kojeg tako dugo čekaju. I eto taj neki stranac im na neki način raspuhuje pepeo velikog petka i raspiruje prekrivenu mesijansku vatru.
Možda su nakon njegova govora i tumačenja proročkih tekstova pomislili: mi smo se nadali da je upravo naš Učitelj Isus taj Mesija. Ali …
I tako dođoše u svoje selo, u svoj stari život da ponovno čekaju i mole se Jahvi da im konačno pošalje obećanog Mesiju.
Stranac nastavlja svojim putem.
Ali nema smisla pustiti ga tek tako. Večer je. Dolazi noć. U njima tada proradi dobro poznata gostoljubivost te zamole stranca da ostane s njima na večeri i konaku.
I naravno, nakon kratkog odmora, večera je na stolu. Na stolu, između ostaloga nalazi se kruh i vino. Učenici predosjećaju da ih ovaj stranac voli. Postao im je na neki način zanimljiv. Osjetili su u njemu onu dobrotu koju je imao i njihov dragi Učitelj. Zbog toga su mu prepustili da vodi glavnu riječ, da predmoli molitvu blagoslova.
I tada dolazi čudesni i čudotvorni trenutak koji je zauvijek promijenio njihov život.
Stranac uzima kruh sa stola blagoslivlja Jahvu i daje im da ga jedu. Isto tako i čašu s vinom da je piju.
Uzmite jedite! Uzmite pijte! Nakon tih riječi taj čudesni stranac više nije stranac već njihov dragi Učitelj.
Vatra se rasplamsala do neslućenih razmjera. Srca im gore i govore: Nije nas ostavio naš Učitelj! Mesija je zaista došao! Bog je s nama!
I premda ga 'nestade' ispred njihovih očiju, taj 'nestanak' za njih više ne predstavlja nestanak i gubitak Mesije. Oni ga odsada imaju živoga, osobnoga i moćnoga u svome srcu iz kojega su nestali tuga, strah, nevjera, razočaranje i bol.
Ispunjeni tom novom do tada nepoznatom radošću, istim putem, samo u obrnutom smjeru vraćaju se u Jeruzalem, u taj grad tuge i žalosti iz kojega su pobjegli da u njega donesu radost koju su primili od Uskrsloga Gospodina.
I kad su došli k svojim prijateljima, nađoše ih preobražene istom radošću.
I zajednički zaključiše da su dočekali i postali sudionici stvarnog pohoda Božjega Mesije i Spasitelja i da od sada nastavljaju slijediti riječi koje im je uputio dok ih je poučavao hodeći s njima putovima Palestine.
Da, Isusova Radosna vijest se utjelovila u njegovim učenicima!
A koji je sadržaj te Radosne vijesti?
Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!
Boga možemo ponovno sresti uvijek i jedino u ljubavi!
