Ljubav i prisutnost Uskrslog (Iv 20, 19 – 31 Bijela nedjelja)

Koliko je Isus volio svoje učenike vidi se i po tome što se, uvečer tog istog dana kad je uskrsnuo, Isus ukazao svojim učenicima. Poput osoba s kojima se privremeno rastajemo zbog odlaska na put, ako ih volimo obično im se javimo da smo sretno stigli. Tako i Isus. Nije htio ostaviti zabrinute svoje učenike, koji su ostali pogođeni događajima oko njegove nasilne smrti, ali i zbunjeni izvještajima o praznom grobu.
Uskrsli Isus je došao svojima kroz zatvorena vrata. Veli evanđelist da su učenici bili „u strahu od Židova zaključali vrata“. Očekivali su da će se bijes mase i službenih vlasti sada obrušiti na njih, nakon što su „sredili“ njihovog vođu, pa su sami sebe zatvorili u dvorani Posljednje večere. I kroz zatvorena i zaključana vrata dolazi Isus nakon svog uskrsnuća. To hoće reći da nakon što je Isus uskrsnućem savladao smrt, nema te prepreke koja bi učenike mogla rastaviti od ljubavi njihovog Učitelja i Spasitelja. Slika prolaska kroz zatvorena vrata je slika koja pokazuje kako živi Isus pobjeđuje sve vanjske i unutarnje prepreke, sve moguće i nemoguće prepreke koje nam drugi nameću ili ih samo stavljamo pred živoga Gospodina u strahu da nam situacija ne bi izmakla iz kontrole. Nije za osuditi nesnalaženje prvih učenika, jer ni mi danas nismo bolji. Nerijetko se onda kad nam je Isus najpotrebniji mi zatvaramo, bježimo od problema, umjesto da ih s Uskrslim Isusom rješavamo.
Jer Uskrsli Isus nije ponovno oživljeni Isus. Isusov prijatelj Lazar je svojedobno bio mrtav pa ponovno oživljen, ali naposljetku ipak morao umrijeti. Uskrsli Isus više ne umire, smrt njime ne gospoduje, nego Uskrsli živi vječno. Živ je na jedan drugi način u kojemu vladaju zakoni neke druge fizike od one nama poznate. Živ je na način koji je nama teško opisati, ali to je očito svijet puno većih mogućnosti, ako nam to dokazuje i ovaj prolaz kroz zatvorena vrata. Zato je u narodnim običajima prisutna simbolika pisanice, obojanog jajeta. Pile u jajetu je slika našeg ovozemaljskog života: poput pileta u jajetu i mi imamo neki život, ali još nismo do kraja oblikovani; poput pileta u jajetu naš život je obilježen brojnim ograničenjima, i svi naši pokušaji da iziđemo iz tih granica mogu završiti tragično. Pile koje probije ljusku jajeta prije vremena neće biti u stanju preživjeti. Grijeh kojim pokušavamo prekoračiti granice vlastite stvorenosti vodi nas u preranu smrt i onemogućava za puninu života. Zato i svoj ovozemaljski život teba živjeti u vjeri u dobrotu Božju koja poput kvočke bdije nad nama da nas osposobi za sretni trenutak novoga, boljega i većega života koji nam je Bog pripravio. To je simbolika izlaska pileta iz lupine jajeta: slika Isusovog uskrsnuća na novi, vječni život. Život bez ograničenja, život u Bogu. Isus nam je otvorio prolaz. Nije bilo lagano, kao što nijedno rađanje nije lagano, ali ustrajnost donosi radost i oslobođenje. Zato je pisanica obojena, kao znak radosti i da pobuđuje na radost. Tako je to sve dragi Bog uredio da bi znali cijeniti dar vječnoga života koji nam je pripravio. Jer za nas grešne ljude, pune nepovjerenja u Boga i čovjeka, „sve što vrijedi to i košta“. Zato ćemo valjda bolje cijeniti i dar našega Uskrsa, nakon što prođemo muku osobnog Velikog petka.
Nakon što je kroz zatvorena vrata ušao, evanđelist dalje opisuje da je Isus stao u sredinu. Ulaskom kroz zatvorena vrata zasigurno je dobio pozornost svih nazočnih u dvorani. Ali k tome dodaje i da je među učenicima stao u sredinu, što znači da živi Isus postaje središte pozornosti svojih učenika. I kad dobije njihovu pozornost Uskrsli Isus im upućuje svoju riječ.
To da Uskrsli Isus dođe, da On postane središte okupljanja njegovih učenika, i da ima nešto za reći što mi trebamo poslušati, ne sliči li to na liturgiju koju imamo u nedjeljnoj euharistiji. Ali i u drugim sakramentima. Sveta otajstva redovito ne podjeljujemo ukoliko prije toga nismo održali službu riječi. Tako da postanemo svjesni da je Gospodin Isus središte našeg okupljanja, a ne svćenik, ili neki običaj. U svetim sakramentima Uskrsli je živ prisutan među nama svojom riječju i svojim djelovanjem.
A riječ koju im Isus isprva upućuje je učenicima dobro poznata. Učenike koji su u strahu, zabrinuti za vlastitu sudbinu i zbunjeni vijestima o praznom grobu i nenadanim Isusovim ulaskom kroz zatvorena vrata, njih Uskrsli Isus pozdravlja tradicionalnim pozdravom: „Šalom alejhem“ – „Mir vama!“. To je mir koji nije samo odsutnost straha zbog kojeg su učenici bili zaključali vrata, nego mir koji je punina Božjeg blagoslova. To je ono što uskrsli Gospodin ima za reći svojim zabrinutim i zbunjenim učenicima: puninu blagoslova za život. „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“. Isusov mesijanski navještaj s njegovim se uskrsnućem počeo ostvarivati i na nama.
No Isus se ne zaustavlja samo na navještaju, nego nudi i svjedočanstvo: „to rekavši pokaza im svoje ruke i bok“. Zašto im nije pokazao npr. nogu ili neki drugi dio tijela svoje nove egzistencije, nego baš ruke i bok? Na rukama su bili tragovi nečega, tragovi čavala kojima je bio prikovan za križ. U boku je također bio trag nečega, trag koplja koje mu je kroz probodeni bok došlo do srca. Znači Uskrsli u svojem novom načinu postojanja, u novom načinu života daje sebe prepoznati po svojoj povijesti, po svojim ranama, po onom što je proživio. Tu dakle možemo zaključiti koliko je i za nas znakovito i važno biti svjestan svoje povijesti. Jer nam povijest postaje iskaznica našeg identiteta, po čemu nas drugi mogu, a i mi sami sebe prepoznati: Tko smo!
U Isusovom slučaju ta iskaznica, to su znakovi čavala i koplja, znakovi jedne stvarnosti, znakovi onoga što je Isus učinio /podnio za nas. Drugim riječima može se govoriti o sakramentima, svetim znakovima Isusove ljubavi, zbog koje je za nas završio na križu.
Ako smo prije mogli govoriti o službi riječi, ovdje gdje im je pokazao znakove svoga identiteta, znakove onoga što je učinio za svoje učenike i za sve ljude na ovom svijetu, onda praktički možemo prepoznati strukturu euhatistije. U euharistiji svećenik u ime Isusovo, izgovarajući Njegove riječi, pokazuje u onom svetom znaku hostije: „Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje.“ Ne kaže se u budućem vremenu: „koje će se za vas predati“, u smislu buduće muke kako je to izgovorio Krist na Posljednjoj večeri, nego mi se sada uključujemo u to predanje. Tako uz hostiju i vino u kaležu – danas, sada, postaju znakovima onoga što je Isus učinio za nas.
Dakle, u ovim recima u kojima se spominje Isusovo ukazanje učenicima, uz malo razmišljanja možemo prepoznati euharistijsko slavlje koje se sastoji od službe riječi u kojoj nam progovara da bi nam donio puninu blagoslova, a zatim nam pokazuje znakove svoje ljubavi po kojoj se taj blagoslov i ostvaruje. Za one učenike stoji napisano: „Obradovaše se učenici vidjevši Gospodina.“
Nakon što ih je svojom prisutnošću osposobio, njihov život oslobodio od straha i napunio radošću, vratio im nadu i volju za život, Isus im povjerava poslanje: „Mir vama. Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas“. I euharistija završava poslanjem: „Idite u miru!“ Mi jesmo kršćani, i susreli se jesmo s uskrslim Isusom, ali ne samo zato da bismo sebično u njemu uživali, što bi nam bilo drago da nam je promijenio raspoloženje na bolje, što smo zbog njega vedriji ili raspoloženiji, nego zato da za njega učinimo nešto lijepo na ovome svijetu.
Da bi mogli izvršiti to poslanje, Uskrsli dahne u njih i reče im: „Primite Duha Svetoga“. Kad Bog stvara čovjeka iz malo blata, dahne, i postane čovjek živa duša. U susretu s Uskrslim Gospodinom, po riječima i znakovima, događa se novo stvaranje koje daje novo raspoloženje koje učenike osposobljava da idu među ljude. To je ono što se dogodilo učenicima onda, to je ono što bi Gospodin Bog želio da se dogodi i nama danas kad slavimo svetu misu – da budemo preobraženi. Zašto primamo Uskrslog Isusa u sebe? Da postanemo poput njega. Zato nam danas ne treba neko novo posebno ukazanje. Dokle god vjerujemo znakovima ljubavi koje nam je sam Gospodin Isus dao. Da bi danas prepoznali znakove Božje prisutnosti i ljubavi ne treba nam više ukazanje kao prvim učenicima. Danas Crkva prepozanje prisutnost Uskrsloga u svetoj misi, euharistiji, gdje sluša njegovu riječ i osvjedočuje se u njegovu ljubav.
Ali nisu svi apostoli bili nazočni kad se Isus ukazao po uskrsnuću. Kao što, nažalost, ni svi oni koji su kršteni ne idu na svetu misu. I onda se pitamo zašto toliki broj kršćana u svijetu nije kadar napraviti više utjecaja u svijetu... Naime, oni koji su bili nazočni susretu s uskrslim Isusom, ipak su se preobrazili: najprije bijahu bojažljivi, a potom su postali radosni; najprije bijahu zatvoreni, a onda su postali Isusovi glasnici do na kraj zemlje.
Toma pak zvani Blizanac slika je zapravo mnogih od nas. Mnogima je on kao brat blizanac i možemo se u njemu prepoznati: nismo tamo gdje bi trebali biti, promašujemo susret s Uskrslim Gospodinom jer imamo drugog, svoga posla. Koliki vele namam vremena za molitvu, za Boga, za svetu misu, a onda se čude što ne dolazi do preobrazbe u njihovim životima... kako veli sveti Augustin: „Bog nas je stvorio bez nas, ali nas neće spasiti bez nas.“ Zato nam je od neizmjerne dragosti vidjeti kako Uskrslom Isusu nije teško ponovno doći za osam dana, dakle ponovo u nedjelju, kako bi pomogao nevjernom Tomi da pronađe svoju vjeru, a s njom i mir i radost života.
Toma više nije nevjeran, nego vjeran. A Uskrsli Isus nastavlja dolaziti nedjeljom i svagdanom i svaki put kad treba, u naše crkve. Hoćemo li biti blizanci Tomi dok je bio nevjeran ili kasnije kad je kroz susret s Isusom ponovno postao vjeran – ovisi o nama. Uskrsli Isus se nikad neće umoriti pružati svojoj Crkvi znakove svoje ljubavi i prisutnosti.