Jedno od najstarijih imena kojim su kršćani nazivali misu bilo je „lomljenje kruha“. Taj se pojam već koristi u Djelima apostolskim (Dj 2,46). Ovaj je čin imao praktičnu dimenziju. Bilo je potrebno lomiti kruh na nekoliko dijelova kako bi se mogao podijeliti onima koji su bili prisutni, ali ovo je praktičan čin odmah shvaćen kao metafora dublje stvarnosti koja se odvijala. Sveti Pavao to izriče na način koji je uvijek obilježavao svijest zajednice: „Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha“ (1 Kor 10,16-17). Ovdje postoji igra između jednog i mnogih. Mnogi su učinjeni jednim dijeljenjem jednog kruha; to jest jednog Kristovog tijela. Budući da se kruh shvaćao kao Kristovo tijelo, bilo je nemoguće lomiti kruh, a da se u ovom obrednom činu nije vidjela slika Gospodinova tijela na križu koje je „slomljeno“ kako bi nama dalo život i da se podijeli nama. To je već implicitno sažeto u načinu na koji evanđelist prenosi Gospodinove postupke i riječi u posljednjoj večeri, a što i koristimo u izvještaju o ustanovljenju: „Razlomi kruh i dade ga svojim učenicima govoreći: 'Ovo je moje tijelo'“.
Stoga imamo jedan liturgisjki čin koji je istovremeno vrlo praktičan - priprema za stvarnu podjelu posvećenog kruha i vina vjernicima - i izuzetno poticajan na simboličkoj razini. Dok se sve to odvija, zajednica pjeva prekrasan hvalospjev, čijim se riječi dodatno otvaraju simbolična dimenzija. Pjevamo: „Jaganjče Božji“ i ovim naslovom obraćamo se samom Isusu. On je naše pashalno janje čije je tijelo žrtvovano, čija je krv prolivena za oproštenje naših grijeha. Prepoznajemo ovo: „Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta...“ i molimo za Njegovo oproštenje. Ponavlja se onoliko puta koliko je potrebno da prati čin priprave. Posljednji put tražimo još veći dar, za koji smo se već molili: „Daruj nam mir“. Ovaj himan isti je kao ona pjesan koja se zauvijek pjeva na vječnoj gozbi, a o kojoj Apostol piše u knjizi Otkrivenja: „I vidjeh, i začuh glas anđela mnogih uokolo prijestolja, i bića i starješina. Bijaše ih na 'mirijade mirijada i tisuće tisuća'. Klicahu iza glasa: 'Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov!'“ (Otk 5,11-12). Ili opet: „Dođe svadba Jaganjčeva [...]. Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu!“ (Otk 19, 7.9).
Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača Gracewing Publishing.
Izvor: zg.nadbiskupija
