Zatim se dijele sveti darovi. Za početak ovog velikog trenutka svećenik podiže slomljeni kruh i poput onoga koji objavljuje golemu tajnu, traži od zajednice da upre pogled u njega. Kaže: „Evo Jaganjca Božjeg“ koristeći istu frazu kao i narod u pjesmi koju je pjevao. Dalje se nastavlja istom rečenicom: „Koji oduzima grijehe svijeta“. Njegove geste i riječi žele ostati kod svojih namjera. Ovaj slomljeni kruh koji vidite pred sobom, ovo vino izliveno u vašoj nazočnosti, to je sam Krist među nama koji je došao kao hrana, koji je došao među nas u obliku žrtve koja oduzima naše grijehe. Zatim izjavljuje - i to s pravom: „Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu“. To je Gospodnja večera koja se spominje u Knjizi Otkrivenja, vječna gozba koja je već započela, svadbena gozba Jaganjčeva! Svi zajedno mole obraćajući se izravno Kristu, koji je podignut ispred njih i uzima riječi stotnika koji je tražio od Isusa da izliječi njegova bolesnog sina: „Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja“ (Mt 8,8). Naša je Euharistija bila je predočena u Isusovu ozdravljenju stotnikova sina.
Na početku ovog poglavlja rekao sam da o ovom liturgijskom jedinstvu možemo razmišljati kao da sadrži prvo riječi Gospodnje molitve, a zatim i radnje koje doslovno izvršavaju ono što je rečeno i implicirano u njenim riječima. Sada zajednica izvršava molitvu i formira procesiju. Dok jednoglasno pjeva (mnogi u jednom) svi se usmjeravaju prema svećeniku kako bi od njega, jedan po jedan, primili tijelo i krv Gospodnju. Ovaj čin potvrđuje u našem tijelu ono za što su se naše usne molile. Još jednom zaslužuje se obratiti pažnju na kruh i vino koje smo prvi put prinijeli. Na istom mjestu gdje su u početku dovedeni Kristu i od istih ruku koje su ih primile, sada su nam se vraćaju. (Ako izvanredni službenici pričesti pomažu svećeniku u ovoj raspodjeli, to je iz praktičnih razloga. Ali svećenik je uvijek u središtu dijeljenja kako bi bio sakramentalni znak samoga Krista koji dijeli). Možemo reći da nam je život koji smo donijeli vraćen, ali na potpuno preobražen i transformiran način. U čemu? Jednostavnim riječima obreda koje to iskreno govore: „Tijelo Kristovo“. Krv Kristova“. Kažemo: „Amen“ da izrazimo svoju vjeru, ali i da potvrdimo ovu razmjenu, da kažemo da se slažemo i da prihvaćamo što nam se daje. Prihvaćamo postati mi sami Kristovo tijelo, mi sami Kristovom krvi.
Sveti Augustin volio je propovijedati o ovoj dimenziji primanja pričesti. Okupljenim vjernicima rekao je: „Želite li razumjeti [otajstvo] Kristova tijela, poslušajte apostola koji govori vjernicima: A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi' (1 Kor 12,27). Dakle, ako ste tijelo i udovi Kristovi, vaše je otajstvo postavljeno na Gospodinov stol: primite svoje otajstvo“ (sv. Augustin, Govori, 272: PL 38, 1247) ili: „Zapravo, nije sakrament taj koji daje Kristovo tijelo, kako bi vas ostavio odvojene od njega. I apostol podsjeća da je to već bilo predviđeno u Svetom pismu: 'i bit će njih dvoje jedno tijelo' (Post 2,24). 'Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu.' (Ef 5,32). I u drugom odlomku, kada govori o svetoj gozbi, kaže: 'Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha' (1 Kor 10,17). Tada počinjete primati ono što ste već počeli biti, pod uvjetom da to ne primite nedostojno“ (sv. Augustin, Govori, 228B).
Obred pričesti nazvao sam otkrivanjem ljubavi, kontekstom u kojem je ljubav apsolutno definirana. To možemo jasnije vidjeti ako pomoću riječi opisujemo različite razine stvarnosti koje se ovdje sijeku. Postoji istinski oblik samog Boga koji se siječe s liturgijskim oblikom našeg primanja pričesti. Komentirajući dvije riječi „Oče naš“ u molitvi Gospodnjoj, vidjeli smo da vječna ljubav ima ovaj vrlo dobro definiran oblik: oblik Oca koji stvara Sina i Duha koji proizlazi iz te iste ljubavi. Ako se ova ljubav vječno mora očitovati u tijelu, kao što je to u otajstvu utjelovljenja, tada će biti u istom obliku. Taj je oblik euharistijsko otajstvo. Riječi samog Isusa čine ovu vezu između oblika: „Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni“ (Iv 6,57); „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji [...] vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga“ (Iv 15, 13-15). Možda bismo mogli komentirati rekavši da nema veće ljubavi od Boga koji je od vječnosti Otac koji rađa Sina i da je ovo oblik koji nam se očituje u Isusovom tijelu Isus koji nudi svoj život za prijatelje. Isti je oblik izražen u liturgijskom činu primanja pričesti, primajući Njegovo tijelo i krv iz tih istih Njegovih ruku. U svemu tome postoji otkrivanje: „priopćih sve što sam čuo od Oca svoga“. Ovo je ljubav. Ljubav je došla među nas u tijelu. Ljubav je ta koja to dokazuje stavljanjem svega u naše ruke. „[Isus] trajni lik Božji [...] nego sam sebe 'oplijeni' uzevši lik sluge“ (Fil 2, 5-6). Ova razmjena oblika oblik je koji je također izražen u ovom liturgijskom trenutku. Onaj koji je raspet za nas je sam Bog; predaje su u obličju sluge, u formi kruha i vina.
Za Sina vječno rođenog od Oca i Duha koji potječe iz te ljubavi, za oba se može smatrati da imaju svoje biće od Očeva samodavanja. Ako vječna ljubav koja se očituje u tijelu mora biti u istom obliku (usp. Fil 2, 5-6), to znači da je ono što možemo očekujemo vidjeti u utjelovljenom Sinu samodavanje koje rađa drugoga kao sebe, drugoga kome je dao sve kao svoje. „I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima“ (Iv 17,22). Drugo ime za to je Crkva, i svaki pojedini vjernik na kojem je, upravo po primanju pričesti, Crkva je tajanstveno i mistično utemeljena. Duh Sveti je također prisutan sa svojim činom samodavanja u samodavanju Utjelovljene Riječi. „Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“ (Rim 5,5). U primanju pričesti očituje se drugo rađanje na sliku Sina: Sina koji je slika Oca (usp. Kol 1,15).
Ovo drugo rađanje u Kristovoj slici je, kao što sam rekao, Crkva. Ali ovdje ne mislim na Crkvu na nejasan način, kao na apstrakciju po sebi. Mislim konkretno na ovu zajednicu koja je konstituirana kao Crkva upravo u ovom euharistijskom činu. Na otajstven način euharistija prethodi Crkvi; euharistija čini da Crkva postoji. Euharistija ima vremenski prioritet nad Crkvom u dinamici koja je čini, jer samo u euharistiji - euharistiji koju imamo u obredu pričesti o kojem razmišljamo - imamo znak, djelotvorni znak onoga što čini Crkvu što ona jest; to jest „jedno tijelo, jedan Duh u Kristu“, koje nastaje samodavanjem Sina i Duha.
Pojam identiteta bitan je za pravilno razumijevanje onoga o čemu ovdje govorimo. Primanje pričesti nije samo slučajno sastavljanje tolikog broja pojedinačnih vjernika od kojih se svaki sakramentalno sjedinio s Gospodinom u Njegovom tijelu i krvi. I svi su ti pojedinci sačinjeni kao jedno tijelo i kao jedno tijelo – samo kao jedno tijelo – sjedinjeni su s glavom tijela, Kristom, i oživljeni jednim Duhom koji je uskrsnuo ovo tijelo, Crkvu, od mrtvih. U tom jedinstvu, postignutom kad se svi pričeste i u znaku koji je tada otkriven, tada možemo vidjeti u Crkvi znak, sliku Trojstva, to jest mnogih koji su jedno. I unutar ove trinitarne dinamike zauzimamo određeno mjesto, mjesto Sina. Naziv za ovo - i vratimo se tamo gdje smo započeli - je ljubav. „U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše“ (1 Iv 4,10).
Sveti Augustin volio je propovijedati o ovoj dimenziji primanja pričesti. Okupljenim vjernicima rekao je: „Želite li razumjeti [otajstvo] Kristova tijela, poslušajte apostola koji govori vjernicima: A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi' (1 Kor 12,27). Dakle, ako ste tijelo i udovi Kristovi, vaše je otajstvo postavljeno na Gospodinov stol: primite svoje otajstvo“ (sv. Augustin, Govori, 272: PL 38, 1247) ili: „Zapravo, nije sakrament taj koji daje Kristovo tijelo, kako bi vas ostavio odvojene od njega. I apostol podsjeća da je to već bilo predviđeno u Svetom pismu: 'i bit će njih dvoje jedno tijelo' (Post 2,24). 'Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu.' (Ef 5,32). I u drugom odlomku, kada govori o svetoj gozbi, kaže: 'Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha' (1 Kor 10,17). Tada počinjete primati ono što ste već počeli biti, pod uvjetom da to ne primite nedostojno“ (sv. Augustin, Govori, 228B).
Obred pričesti nazvao sam otkrivanjem ljubavi, kontekstom u kojem je ljubav apsolutno definirana. To možemo jasnije vidjeti ako pomoću riječi opisujemo različite razine stvarnosti koje se ovdje sijeku. Postoji istinski oblik samog Boga koji se siječe s liturgijskim oblikom našeg primanja pričesti. Komentirajući dvije riječi „Oče naš“ u molitvi Gospodnjoj, vidjeli smo da vječna ljubav ima ovaj vrlo dobro definiran oblik: oblik Oca koji stvara Sina i Duha koji proizlazi iz te iste ljubavi. Ako se ova ljubav vječno mora očitovati u tijelu, kao što je to u otajstvu utjelovljenja, tada će biti u istom obliku. Taj je oblik euharistijsko otajstvo. Riječi samog Isusa čine ovu vezu između oblika: „Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni“ (Iv 6,57); „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji [...] vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga“ (Iv 15, 13-15). Možda bismo mogli komentirati rekavši da nema veće ljubavi od Boga koji je od vječnosti Otac koji rađa Sina i da je ovo oblik koji nam se očituje u Isusovom tijelu Isus koji nudi svoj život za prijatelje. Isti je oblik izražen u liturgijskom činu primanja pričesti, primajući Njegovo tijelo i krv iz tih istih Njegovih ruku. U svemu tome postoji otkrivanje: „priopćih sve što sam čuo od Oca svoga“. Ovo je ljubav. Ljubav je došla među nas u tijelu. Ljubav je ta koja to dokazuje stavljanjem svega u naše ruke. „[Isus] trajni lik Božji [...] nego sam sebe 'oplijeni' uzevši lik sluge“ (Fil 2, 5-6). Ova razmjena oblika oblik je koji je također izražen u ovom liturgijskom trenutku. Onaj koji je raspet za nas je sam Bog; predaje su u obličju sluge, u formi kruha i vina.
Za Sina vječno rođenog od Oca i Duha koji potječe iz te ljubavi, za oba se može smatrati da imaju svoje biće od Očeva samodavanja. Ako vječna ljubav koja se očituje u tijelu mora biti u istom obliku (usp. Fil 2, 5-6), to znači da je ono što možemo očekujemo vidjeti u utjelovljenom Sinu samodavanje koje rađa drugoga kao sebe, drugoga kome je dao sve kao svoje. „I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima“ (Iv 17,22). Drugo ime za to je Crkva, i svaki pojedini vjernik na kojem je, upravo po primanju pričesti, Crkva je tajanstveno i mistično utemeljena. Duh Sveti je također prisutan sa svojim činom samodavanja u samodavanju Utjelovljene Riječi. „Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“ (Rim 5,5). U primanju pričesti očituje se drugo rađanje na sliku Sina: Sina koji je slika Oca (usp. Kol 1,15).
Ovo drugo rađanje u Kristovoj slici je, kao što sam rekao, Crkva. Ali ovdje ne mislim na Crkvu na nejasan način, kao na apstrakciju po sebi. Mislim konkretno na ovu zajednicu koja je konstituirana kao Crkva upravo u ovom euharistijskom činu. Na otajstven način euharistija prethodi Crkvi; euharistija čini da Crkva postoji. Euharistija ima vremenski prioritet nad Crkvom u dinamici koja je čini, jer samo u euharistiji - euharistiji koju imamo u obredu pričesti o kojem razmišljamo - imamo znak, djelotvorni znak onoga što čini Crkvu što ona jest; to jest „jedno tijelo, jedan Duh u Kristu“, koje nastaje samodavanjem Sina i Duha.
Pojam identiteta bitan je za pravilno razumijevanje onoga o čemu ovdje govorimo. Primanje pričesti nije samo slučajno sastavljanje tolikog broja pojedinačnih vjernika od kojih se svaki sakramentalno sjedinio s Gospodinom u Njegovom tijelu i krvi. I svi su ti pojedinci sačinjeni kao jedno tijelo i kao jedno tijelo – samo kao jedno tijelo – sjedinjeni su s glavom tijela, Kristom, i oživljeni jednim Duhom koji je uskrsnuo ovo tijelo, Crkvu, od mrtvih. U tom jedinstvu, postignutom kad se svi pričeste i u znaku koji je tada otkriven, tada možemo vidjeti u Crkvi znak, sliku Trojstva, to jest mnogih koji su jedno. I unutar ove trinitarne dinamike zauzimamo određeno mjesto, mjesto Sina. Naziv za ovo - i vratimo se tamo gdje smo započeli - je ljubav. „U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše“ (1 Iv 4,10).
Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača Gracewing Publishing.
Izvor: zg.nadbiskupija
