25 godina Radio Marije

20220329 Tribina Tanjic 03

Tribina “Sinodalno lice Crkve” održana je u sklopu manifestacije Kršćansko lice kulture u Dubrovniku u utorak, 29. ožujka u dvorani sv. Ivana Pavla II. u Dubrovniku. Na tribini je govorio dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu, a moderatorica večeri bila je članica Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije Ana Marčinko.

Na početku tribine rektor Tanjić je naglasio važnost molitve u promišljanju o ovoj temi te pozvao okupljene na kratku molitvu u otvorenosti Duhu Svetomu. Naglasio je kako cilj predavanja nije dati neko sveobuhvatno i iscrpno predavanje o sinodi i sinodalnosti nego je to više razmišljanje o nekim stvarima u kontekstu Crkve u cijelom svijetu, od kada je Crkva po pozivu pape Franje počela intenzivnije živjeti sinodalni hod.

Predavač je uvodno citirao nadahnjujući ulomak iz govora pape Franje na početku jedne druge sinode, sinode o mladima, 3. listopada 2018. godine o tome kako svrha sinode nije izrada dokumenata nego „dati da se probude snovi, probuditi proroštva i vizije, dati nadi da procvjeta, potaknuti povjerenje, poviti rane, ispreplesti odnose, oživjeti zoru nade, učiti jedni od drugih i stvarati pozitivan imaginarij koji će prosvijetliti umove, zagrijati srca, vratiti snagu mišicama“. Dodao je kako se nada da će ovaj susret biti doprinos tome.

Rekavši kako se unutar Kršćanskog lica kulture ove večeri govori o sinodalnom licu Crkve, dr. Tanjić je kazao kako bi volio da svi iz sinodalnog lica Crkve vide i Kristovo lice. „Znamo iz povijesti umjetnosti i kulture da je to lice prisutno na mnoštvo različitih načina. To nam govori o tome da Crkvu, kao i Krista Spasitelja, nije moguće svesti na jednu dimenziju“, objasnio je predavač.

Sinodalno lice je jedno od mnoštva lica Crkve kroz povijest, pa je dr. Tanjić potaknuo okupljene da svoje promišljanje usmjere prema tome tko je Crkva, a ne što je Crkva. Svako intenzivno bavljenje Crkvom i razmišljanje o njoj, a to se često događa u krugovima u kojim se stalno govori i raspravlja o Crkvi, lako zapadne u „opasnost fiksiranja na objekt Crkva“, pa se zaboravlja da Crkva svoj istinski, pa onda i teološki smisao, nalazi samo u odnosu na Krista, naravno i Presvetog Trojstva, i u odnosu na one koje Sveto pismo naziva siromasi Božji i kroz njih cijelom stvorenju obećano u Isusu Kristu već prisutno kraljevstvo Božje.

Odnos Crkve i kraljevstva Božjega

Kao prvi važan naglasak dr. Tanjić je izdvojio upravo to da se u govoru i raspravama o Crkvi ne zaboravlja kraljevstvo Božje, zajedništvo s Bogom prema kojem svi težimo i koje se već uprisutnjuje u povijesti, kojeg je Krist objavio, svjedočio i živio u svojoj osobi.

Ta šira perspektiva „djelotvorne i iščekivane nade kraljevstva Božjega nudi nam određenu zaštitu u izbjegavanju loše usmjerenosti samo na Crkvu“, kazao je, a što se može čuti u raznim raspravama. Dodao je i kako smo tada samo usmjereni na Crkvu, a onda i pretežito samo na Crkvu kao instituciju. „Treba reći vjernički: nije institucionalno shvaćena Crkva cilj Božje objave, ni u Starom ni u Novom zavjetu. To institucionalno lice Crkve je bitno, bez njega ne možemo, ali to nije cilj Božje objave. I ne završavaju svi Božji putovi hoda s ljudima u njoj, nego u kraljevstvu Božjem u kojem će se Božja pravednost, mir i život probiti kroz sve nevolje upravo u korist onih koji su potrebni, onih koji traže Božje lice, onih koji su odraz Kristova lica u povijesti, koji su često marginalizirani i napušteni“, rekao je predavač. Na svako razmišljanje o Crkvi u tom smislu mogu se primijeniti Isusove riječi: „Tražite stoga najprije kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati“ (Mt 6,3). Pa i Crkva, dodao je predavač i pojasnio: „Ne tražimo prvo Crkvu nego kraljevstvo Božje. Stvarno ljudska i kršćanska Crkva bit će nam dana kao Božje obećanje ukoliko budemo razmišljali o Crkvi kao zajednici u službi Kristova kraljevstva.“ To je vjernicima manje-više jasno, pojasnio je, ali se zaboravlja pa se u raspravama često koncentrira samo na Crkvu.

Ta eshatološka perspektiva je ona koja omogućava i izvjesnu opuštenost kada je govor o Crkvi, pa posljedično i o sinodi. „Ona nas oslobađa od neproduktivne grižnje i lomljenja oko nutarnjih crkvenih problema i vodi u širinu mnogih mogućnosti, da uzmemo ozbiljno u našem svijetu prisutne znakove djelovanja kraljevstva Božjeg među ljudima i da ih i mi možemo širiti i postavljati.“

Predavač je spomenuo i kako su ocima na Drugom vatikanskom koncilu bili važni oni koji trpe, koji su siromasi Božji, oni kojima je Crkva poslana. Naveo je poznatu rečenicu s početka koncilskog dokumenta „Gaudium et spes“, koja se često citira: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena (…) jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika.“ Skrenuo je pozornost kako se u toj rečenici nalazi jedan dio „osobito siromašnih i svih koji trpe“, koji se često ispušta a koji je osobito na srcu i papi Franji. Crkva je njima na poseban način Crkva poslana i oni na najbolji način otkrivaju Kristovo lice, oni ukazuju na smisao poslanja Crkve i oni su znak prisutnosti kraljevstva Božjeg među nama.

Opasnost ekstremnih pristupa razumijevanju Crkve

Iz toga proizlazi nešto drugo što je važno za razumijevanje onoga što se danas događa u Crkvi, nastavio je predavač te to oblikovao u pitanje: Na koji način možemo povezati stvarnost odgovarajućeg viđenja Crkve s vjerujućim samoshvaćanjem Crkve? Objasnio je nadalje kako se tema Crkve na dva načina može promašiti, a s tim i tema vezana uz sinodalnost. S jedne strane je to pobožno mirenje i prikrivanje često veoma opterećujuće crkvene stvarnosti, stavljanje stvari pod tepih jer je to ionako stvarnost koja se ne može promijeniti, a s druge strane je stalno inzistiranje na lošoj stvarnosti Crkve što vodi tome da se žalimo na otpad od Crkve, na otpad Crkve od biblijskih korijena ili vlastitog eshatološkog cilja.

Stvarnosti Crkve, pa onda i sinodalnog hoda u Crkvi, istaknuo je predavač, približavamo se ako ozbiljno i ponizno vidimo što je Crkva u stvarnosti, da vidimo njezinu poljuljanu situaciju u ozračju našeg modernog svijeta. Toliko je poteškoća i izazova u Crkvi. Spomenuo je primjerice poteškoće Crkve u procesu nastajanja svjetske Crkve podsjetivši kako mi nismo europska nego svjetska Crkva. „Mi vidimo danas da je kršćanstvo jako u Africi, Južnoj Americi, Aziji. Oni vide Crkvu sasvim drugačije nego je mi vidimo. Zašto bi naša vizija Crkve bila jedina ispravna i najbolja? Jedinstvo u različitosti. Sve je to izazov za Crkvu. Kad se maknete od Europe onda vidite da ta ista naša Crkva živi drugačije stvarnosti“, kazao je. Papa to prepoznaje i kroz imenovanje kardinala i iz drugih sredina u odnosu na one sredine na koje smo mi navikli. Vidi i osjeća da je tamo prisutna Crkva, ali i budućnost Crkve koju mi možda ne vidimo.

Tu je i napast da pred problemima u Crkvi zapadnemo u pretkoncilsko stanje. Govor o sinodi se treba shvatiti kao proces koji ishodište ima u počecima Crkve, ali koji je na poseban način započeo Drugim vatikanskim koncilom. Papa ne govori puno o tom koncilu, ali se vidi da je u svemu onome što govori i čini on jako prisutan.

Ne može se Crkva svesti na sociološku dimenziju, pa ni na znanstvenu, nastavio je predavač te je kazao kako mi, kad analiziramo našu stvarnost, ponekad imamo razmišljanje o Crkvi na koje smo navikli, koje baštinimo, ali i uočavamo kako taj naš pogled ne može izdržati kritiku jer je situacija puno drugačija. „Kad nas netko pogleda sa strane, a imaju nas pravo gledati, onda se vidi da nije sve baš onako kako mi mislimo. Ne možemo se zadovoljiti samo vlastitim parcijalnim iskustvima“, ustvrdio je dr. Tanjić te obrazložio svoje viđenje na što nas poziva ovaj sinodalni hod.

Koliko mi vjerujemo da Kristov duh djeluje u Crkvi?

Za ono duboko, duhovno i teološko, shvaćanje Crkve i sinodalnosti sve ovisi o tome koliko uspijevamo tu stvarnost gledati onako kako mi znamo, očima vjere, nade i ljubavi, rekao je predavač. Potaknuo je slušatelje na promišljanje o tome u čemu u Crkvi još uvijek vide znak uvijek obećane vjernosti Božje kao i gdje u njoj vide nedosanjane putove uskrsnuća. U kontekstu izazova moderne povijesti i svjetskih povijesnih zbivanja postavlja se i pitanje povjerenja u prisutnost Kristovog duha u Crkvi. To mi se čini bitnim za govor o sinodi, kazao je dr. Tanjić. „Kad vidimo one koji se protive tom hodu, kao i one koji u njemu vide sve, pitanje je koliko mi vjerujemo da Kristov duh djeluje u Crkvi. Naravno da on djeluje i kroz zajednice i institucije, nije to neki duh koji lebdi nad vodama i nije nigdje uprisutnjen.“

Predavač je spomenuo i to kako je sadašnja situacija Crkve „prožeta jakim i sve većim polariziranjem“ i upravo se to očituje kad se pokuša otkriti njezino sinodalno lice. Objasnio je obje strane te polarizacije. S jedne strane se smatra kako se treba ići ka restauraciji pretkoncilskih odnosa, da ne treba žuriti s tom obnovom, da je sinoda ishitrena, da trebamo inzistirati na nekim stvarima koje su do sada bile prisutne u modelima Crkve poput življenja autoritarne službe u potpunom unutarnjem jedinstvu teološkog i moralnog nauka, organizacije liturgije, načinu katehetskog promišljanja i sl.. S druge strane tu su mnogostruki pravci koji po tom istom pitanju guraju puno dalje nego što zajednički polog vjere u ovom trenutku može nositi, pokazati, svjedočiti i opet biti važan za jedinstvo Crkve. Zato nije lako papi Franji, treba pomiriti različite, često toliko suprotstavljene silnice, primijetio je predavač.

Zapitao se i kako danas u ovom modernom globaliziranom svijetu može, što je veliki izazov, ostati jedinstvena jedna zajednica vjernika koja broji preko milijardu ljudi, a koja opstaje u toliko različitih kulturoloških, povijesnih, ekonomskih, antropoloških i drugih konteksta. Čini se da je to prije možda bilo lakše jer, činilo se, da je Crkva najjača u Europi, unutar jednog kulturnog konteksta sa svim problemima, unutar jednog jedinstvenog načina razmišljanja i da su stvari bile jasne.

Različiti modeli Crkve kroz povijest

„To nam samo govori da postoje različiti modeli Crkve kroz povijest koju smo imali i oni se u teologiji mogu različito definirati“, ustvrdio je dr. Tanjić te naveo neke povijesne modele Crkve. Prvo razdoblje Crkve je bilo ono otajstveno, prožeto mučeništvom, do Konstantina; pa onda taj tzv. konstantinovski obrat – imperijalna Crkva; pa Crkva u srednjem vijeku koja još uvijek ima tu snažnu duhovno-teološku dimenziju ali koja postaje snažna institucija, pogotovu u 15. stoljeću; zatim Tridentski sabor i tridentska reforma u susretu s protestantizmom, od koje još danas živimo; pa je prije toga bio raskol s pravoslavljem… „Pogledajte koliko je modela i načina življenja imala Crkva“, rekao je predavač i nastavio, „a zadržala je ono najvažnije da kroz apostolski nauk, vjernost Božjoj riječi i Kristovom duhu bude svjedokom evanđelja i Kristova kraljevstva, nekada više, nekada manje.“

Spomenuo je potom sinodalno lice Crkve te se upitao što bi nam ono govorilo za današnje vrijeme i što bismo u tom pologu vjere i onog što se događa u zadnje vrijeme mogli otkriti kao jedno lice Crkve. Kazao je i kako se još ne mogu znati svi dosezi toga, ali s tim se treba računati kao s nečim što smo „u jednom trenutku povijesti možda zapostavili a sad trebamo iznova otkriti“. Potrebno je otvoriti se Duhu Božjem, to nije lutanje nego zajednica pod vodstvom Učiteljstva traži put.

Dr. Tanjić je potom nabrojao i objasnio neke elemente koji pripadaju sinodalnom licu Crkve: zajednica krštenih ili modernim rječnikom rečeno subjektivnost vjernika; povratak na trinitarnu viziju Crkve; promatranje Crkve kao hermeneutičke zajednice te Crkve kao svećeničkog naroda.

„Duha ne trnite“

Predavanje je završio razmišljanjem nad riječima teologa Karla Rahnera iz srpnja 1962. godine o riječima apostola Pavla „Duha ne trnite“. Posvijestio je i kako se iza tih novozavjetnih riječi otkriva i misao da se Duh može utrnuti te poručio kako Duha trnu i oni koji se pozivaju samo na duh Koncila često pod tim nudeći svoj duh ili oni koji se poziavaju samo na dokumente bez kontektualizacije. Istaknuo je poziv na svetost svih kršenih, otkrivanje poslanja i Božje volje za svoj život i život svoje obitelji i zajednice, kako bi kršćani u 21. stoljeću mogli što više dati svijetu.

„Prvo što moramo uzeti srcu jest to da Duh može bit utrnut. Stoga nas sve mora mučiti briga da bismo mi mogli biti oni koji Duha trnu. Trnemo ga kroz oholost koja uvijek zna više, kroz tromo srce, kroz lijenost, kroz nepoučljivost s kojom susrećemo nove impulse, nove izazove u Crkvi. Koliko bi sve bilo drugačije kad novo ne bismo susretali s uznositom samouvjernošću, s konzervatizmom koji ne brani Božju čast ni učenje ni prisutnost u Crkvi nego samoga sebe, stare navike, uobičajeno, naviknuto da se može živjeti bez boli svakodnevno nove metanoje i obraćenja. To mi se čini da je sinodalno lice Crkve“, zaključio je dr. Tanjić.

Tribini je nazočio i dubrovački biskup mons. Roko Glasnović, a tribina “Sinodalno lice Crkve” je prenošena uživo online i može se pogledati na Youtube kanalu Dubrovačke biskupije.

Angelina Tadić

Tekst i foto: du.biskupija

Radio Marija

17:00 Nadom nošeni - tema: Bolesti u predškolskoj dobi; gošća: Đurđa Španović, dr. med. spec. pedijatar; ur. i vod.: s. Augustina Barišić
17:45 Glazba
18:15 Molitva - Večernja
18:30 Svetac dana - sv. Kuzma i Damjan

FREKVENCIJE

Zagreb: 96,4 MHz i 106,8 MHz

Virovitica: 88,3 MHz

Split: 97,2 MHz

Vinkovci - Vukovar: 91,6 MHz

Opatija - Rijeka: 88,8 MHz

Satelit: EUTELSAT 16E, 11595 MHz

Za slušatelje u SAD-u 1.712.832.8487

Duhovni kutak

"Kad bi ljudi poznavali vrijednost Svete Mise, svaki dan bi morali doći redarstvenici"... Citati i misli sv. o. Pia

Današnji sveti zaštitnik je sv. Pio iz Pietrelcine, glasoviti i kod vjernika omiljeni Padre Pio, talijanski kapucin i mističar. Na njegov spomendan, izdvajamo...

Opširnije...

Molitvene nakane

„Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama“ (1 Sol 1,2). Svakog dana uključujemo vaše nakane u molitvu krunice koju zajedno molimo svakim danom u 15:15. Svoje nakane i želje možete nam poslati ovdje.

world-family.png

Rujan 2022
P U S Č P S N
1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30

FG-TAB.png

Logo

UDRUGA RADIO MARIJA

Kameniti stol 11

10000 Zagreb Croatia

Ured: +385 1 23 27 100

Program: +385 1 23 27 777; 099 502 00 52

Redakcija: +385 1 2327000

E-pošta: info@radiomarija.hr

Copyright © Radio Marija 2009-2022

Design and development

Radio Marija

Udruga Radio Marija neprofitna je, nevladina i nepolitička građanska udruga, osnovana u Hrvatskoj godine 1995. Prvi inicijativni odbor nastao je u krilu Pokreta krunice za obraćenje i mir, a uoči osnutka uspostavljena je i suradnja s Radio Marijom iz Italije. Ideja i prvo ostvarenje Radio Marije počinje 1983. u župi Erba na sjeveru Italije. Radio Marija se postupno širi i uskoro obuhvaća cijeli talijanski nacionalni prostor.

Nakon toga osnivaju se i uspostavljaju udruge i radijske postaje s imenom Radio Marija u četrdesetak zemalja, počevši od Europe, obiju Amerika, Afrike, pa sve do Filipina na drugome kraju azijskoga kontinenta. Sve su nacionalne udruge utemeljene autonomno u svojim zemljama, a međusobna se povezanost ostvaruje preko zajedničke krovne udruge pod imenom Svjetska obitelj Radio Marije (World family of Radio Maria). WFRM utemeljilo je sedam članica, među kojima je i hrvatska Udruga Radio Marija.