Korizmena rekolekcija svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije, na kojoj se u zajedništvu s nadbiskupom Zdenkom Križićem i nadbiskupom u miru Marinom Barišićem okupilo oko 150 svećenika, održana je u srijedu, 25. veljače, u marijanskom svetištu Vepric.
Susret je započeo zajedničkom pjevanom molitvom Srednjega časa u kapeli Milosrdnog Isusa. Potom je uslijedilo pokorničko bogoslužje koje je održao o. Jeronim Adam Marin, OSB, prior benediktinskog samostana Sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu i opat predstojnik Slavenske benediktinske kongregacije sv. Vojtjeha-Adalberta. O. Jeronim govorio je o evanđelju prve korizmene nedjelje i istaknuo potrebu da se korizma započne kao vrijeme vraćanja na Tvorčeve postavke. Upozorio je da se svećeniku lako dogodi da, dok drugima nosi vodu i želi ih napojiti, „sam ostane žedan“. Podsjetio je na Augustinovo tumačenje kušnji, istaknuvši da je Krist bio kušan, ali često zaboravljamo da je pobijedio pa u njemu i mi nalazimo snagu za pobjedu. Zaključio je pozivom da se korizmu shvati kao priliku za istinsku nutarnju obnovu, kako bi Uskrs postao iskustvo stvarne, a ne samo izvanjske pobjede.
Radni dio rekolekcije, kojim je moderirao pastoralni vikar don Edvard Punda, započeo je predavanjem „Gdje ti je brat? (Post 4, 9). Korizma kao obnova vjernosti sakramentalnom bratstvu“ o. Jeronima Adama Marina. Polazeći od ovoga pitanja iz Knjige Postanka, predavač je istaknuo da se obnova vjernosti ne tiče samo osobnog odnosa s Bogom, nego i sakramentalnog bratstva među svećenicima. Upozorio je da korizmu često živimo samo u „vertikali“, promatrajući sebe pred Bogom, a zanemarujući „horizontalu“, odnos prema bratu, te naglasio kako se istinsko zajedništvo rađa iz živoga odnosa s Gospodinom. Tumačeći izvještaj o Kajinu i Abelu, pojasnio je da korijen podjela nije tek bratska zavist, nego poremećen odnos s Bogom, jer ondje gdje prestaje dijalog s Njim slabi i sposobnost prihvaćanja brata kao dara. Sasvim otvoreno spomenuo je vlastito iskustvo u kojem je shvatio kako umjesto da se bori zajedno s braćom, postaje onaj koji se bori protiv njih. Govoreći o sakramentalnom bratstvu, podsjetio je da je ono najprije dar primljen u sakramentu reda, a potom i zadatak koji treba svjesno njegovati. Potaknuo je na obnovu sjećanja na dan ređenja i na braću s kojima je taj dar podijeljen, osobito ističući potrebu konkretne brige za starije i osamljene svećenike. Kao jednostavan, ali snažan put predložio je ustrajnu molitvu za brata s kojim je odnos možda opterećen, uvjeren da molitva mijenja i srce i pogled. Zaključio je kako je korizma povlašteno vrijeme za povratak temeljima, za iscjeljenje odnosa s Bogom i za ponovno otkrivanje brata kao dara, jer se pravo sakramentalno zajedništvo rađa iz pomirenog i zahvalnog srca.
