Na jednom sastanku, našeg dekanata Chanchamayo, prihvatili smo prijedlog, da naše svećeničko bratstvo, napokon ode na jedan, trodnevni, rekreativni izlet i to u Ande. Huancayo je jedan od najvećih gradova planinskog područja, relativno blizu nas, samo četiri sata vožnje, te u tom gradu časne sestre, kongregacije Dobrog Pastira, imaju svoj samostan s prigodnim smještajem, tako da smo odlučili posjetiti Huancayo, i to sredinom rujna, svakako prije kišne sezone. Iako sam u Peruu već godinu dana, dosad nisam imao prilike izbliza upoznati planinsko područje, pa sam bio dosta zainteresiran za to putovanje, štoviše, što sam grad Huancayo leži na 3200 metara nadmorske visine. Dok su kod nas u Europi, te visine isključivo rezervirane za alpiniste, ovdje u Andama, na tim visinama buja život, tu su veliki gradovi, u aglomeraciji Huancaya živi više od pola milijuna, a u cijeloj dolini, više od milijun ljudi. Dok u Europi, u Alpama nailazimo uglavnom manje, a ponekad i veće doline, tu u Andama neke doline su toliko velike, da su praktički visoravni. Umjesto planinskih vrhova, u dolini Mantaro naišli smo na ogromna polja, ljudi se ovdje bave poljoprivredom. Dok smo putovali, na nadmorskoj visini, od tri tisuće metara, imao sam osjećaj kao da sam u Slavoniji, okružila me ravnica, na cesti smo susretali traktore, na njivama kukuruz, krumpir i žito. Unatoč visini, spomenuta dolina ima relativno blagu klimu, godišnja prosječna temperatura zraka, preko dana iznosi između 15 i 20, a preko noći od 4 do 6 stupnjeva. Zime praktički nema, a i snijeg pada samo na okružnim vrhovima, u samoj dolini gotovo nikada.

Iako su te temperature idealne za poljoprivredu, za nas koji smo tek stigli iz Amazonije, tih petnaest stupnjeva, na prvi mah, učinile su se malo prohladnima. Iako se čovjek nalazi gore u Andama, tu u Peruu grijanje kao takvo, ne postoji, nigdje, pa čak ni u hotelima. Ako ti je hladno, popij malo čaja i odjeni se bolje, a s vremenom će ti se organizam naviknuti na tu klimu, drugog recepta nema. Nakon što smo se smjestili kod časnih sestara, u jaknama i u debelim cipelama, zaputili smo se u neki restorančić, gdje smo naručili toplu kokošju juhu, u nadi da će nas to jelo malo ugrijati. Pored toga naručili smo i čaj od koke, naravno nismo se nadrogirali, nego taj čaj zapravo pomaže cirkulaciji, naime nakon dvije i pol tisuće metara nadmorske visine, kisika u zraku ima znatno manje, pa se čovjek osjeća ošamućenim, umornim, bori se s glavoboljom i otežanim disanjem. Da, pored hladnoće, svi smo imali i visinsku bolest. Organizmu je potrebno otprilike deset dana da se prilagodi, a u međuvremenu čaj od koke, itekako je dobro došao. Upotreba kokinih listova je dozvoljena i tradicionalno je prisutna u Peruu, uglavnom gore u Andama, nešto manje i u Amazoniji, te listove ili žvaču ili pripremaju od njih čaj. Istina je da se preradom tih listova, dobiva drogu, ali u kućanskoj upotrebi ta biljka nema nikakve veze s drogom. Na primjer u Peruu skoro da ne poznaju mak, te ga ni u kuhinji ne koriste, o maku znaju samo da može poslužiti kao opojno sredstvo, pa su oni bili šokirani kad sam im pričao da mi pravimo kolače od maka.

I dok smo u restorančiću pijuckali čaj od koke, i disali otežano, skoro, da ne kažem, na škrge, konobar nam je napokon donio juhice. Dok je kod nas u Europi, juha, ništa više nego slana, začinjena voda, koja služi za predjelo, tu u Peruu juha je jedno kompletno glavno jelo. Naši ogromni tanjuri su sadržavali litru i pol tekućine, u juhi je bio ogromni komad piletine, dva kuhana jaja, jedan veliki krumpir i puno rezanaca. Možete zamisliti koliko sam od toga sve mogao pojesti. Nakon ručka, u centru Huancaya posjetili smo staru katedralu iz osamnaestog stoljeća, te smo se zaputili gore u jedan vidikovac. Uska cesta koja je vodila gore, bila je toliko strma da smo morali koristiti pogon na sva četiri kotača, sreća pa smo pošli s džipom. Gore na četiri tisuće metara, zrak je već osjetljivo bio rjeđi, šibali su nas hladni vjetrovi, to je prirodni životni prostor lama, koje na žalost ovaj put, nismo vidjeli. Trebam napomenuti, da iako temperatura zraka bude niska na tim visinama, zrak je ipak suh, i zbog toga se osjeća nekako laganim, i to je ta ogromna razlika u odnosu na Amazoniju, gdje je zrak uvijek vlažan, na neki način težak, i zbog toga je dolje i vrućina puno puta nepodnošljiva.

Za večeru smo probali tradicionalne slatkiše Perua: “picarones” koji su neka vrsta krafne u obliku kolutića, pa “mazamorra morada” koja je zapravo neki voćni žele, pa riža na mlijeku s cimetom, i na kraju smo popili “pisco” tradicionalno alkoholno piće Perua, koje prave od loze na neki poseban način, i koriste ga za razne koktele. Mi smo naručili neki voćni sok sa piscom, koji se servira vruć i s medom. I dok mi se šećer u krvi polako dizao, temperatura vanjskog zraka se polako spuštala, na tri tisuće metara, čim zađe sunce, postaje i više nego prohladno, a mi smo sjedili vani na nekoj terasi. Stigavši u svoju sobu, hitno sam se smjestio pod pokrivače, ali prije toga sam još uživao u jednom trenutku: izuvši svoje cipele, naime već godinu dana koristim samo sandale, pa su mi se noge praktički odvikle od cipela, i tako sam na kraju zaspao, gore u Andama, u toplom krevetu, slobodan od stezanja i još uvijek dišući na škrge.

Huancayo je velik grad, i u njemu vlada gradski ambijent, tako da nisam imao prilike primijetiti neku razliku između mentaliteta ljudi Anda i Amazonije. Vjerojatno je ta razlika uočljivija na selu. U Andama živi indijansko pleme “quechua”, njihov jezik, običaji i mentlitet znatno utječu na cijeli ambijent planinskog područja. U blizini Huankaya posjetili smo jedan stari franjevački samostan iz osamnaestog stoljeća. Danas je većina tog samostana pretvorena u muzej, a manji dio služi fratrima kao kuća za duhovne vježbe. Taj samostan ima bogatu povijesnu vrijednost, naime u tom samostanu su se fratri pripremali za misije, i spuštali se u Amazoniju. Zanimljivo je danas vidjeti, da su imali svoju radionicu za izradu obuće i odijela, svoju apoteku, ali i kovačku radionicu. U Amazoniji indijanska plemena su još i u devetnaestom stoljeću živjela od lova i ribolova, zemlju uopće nisu obrađivali, pa su im fratri tu gore, u ovom samostanu, izrađivali alate od željeza, za poljoprivredu, i nosili im to dolje, te ih učili obrađivati zemlju. Španjolci su stigli u Ameriku 1492. godine, a samo pedeset godina kasnije, franjevci su bili već u Peruu, i upravo u Peruu su osnovali svoju prvu provinciju u Južnoj Americi, koja je služila kao odskočna daska za širenje u druge susjedne zemlje. Fratri su na jugu stigli sve do Patagonije, na sjeveru sve do zapadne obale Sjeverne Amerike, i osnovali svoje misije (Sanata Barbara, San Diego, Los Angeles, San Francisco itd.), u Peruu su osnovali svoje samostane na obali i u planinama, ali u Amazoniji nisu imali uspjeha. Fratri koji su se odvažili spustiti se u prašumu, uglavnom su izgubili svoje živote mučeničkom smrću. Organizirana misijska djelatnost, i spuštanje u Amazoniju, dogodilo se relativno kasno, tek krajem osamnaestog stoljeća. Stoljećima su fratri bili jedini koji su štitili domorodno stanovništvo od kolonista, zato i dan danas franjevci imaju neki poseban status u narodu Perua, slično kao i u Bosni. Na povratku, kad smo se polako spuštali odozgor, imao sam priliku vidjeti kako ljudi na obroncima planina obrađuju zemlju. Stanovnici ovog prostora pretvaraju stijene u stupnjevite terase, i na njima imaju svoje vrtove, što je nevjerojatno i fascinirajuće u isto vrijeme. I u Amazoniji, dočekala me vrućina, nezaustavni koncert cvrčaka, i jedna ptica koja doslovno zvuči kao sirena hitne pomoći, u početku mi je bilo i malo čudno, koliko je intervencija hitne pomoći u našem selu, a onda se ispostavilo da se zapravo radi o jednoj ptici. I naravno, što je najvažnije, ponovno mogu disati punim plućima, Bogu na slavu.

Tekst i foto: Fra Péter Dezső

Izvor: ofm.hr