Nakon godišnjeg odmora u Europi, odnosno bolje rečeno, nakon puno putovanja, rješavanja različitih administrativnih izazova, nakon puno radosnih susreta i još više lijepih uspomena, početkom kolovoza, sletio sam u Limu, gdje me dočekala zima. Zime u glavnome gradu Perua, naravno, nisu jake, temperatura zraka nikad neće pasti ispod petnaest stupnjeva, ali nakon toplinskih valova u Hrvatskoj, tih petnaest stupnjeva su mi se učinili nekako niskima, osobito dok sam boravio u samostanu, gdje su sobe, naravno, bez grijanja. U Limi su svi prikladno i obučeni i odjeveni, a vjerujte mi, meni nije palo na pamet, iz Europe ponijeti jaknu…
No, na sreću, drugi dan sam već bio u autobusu prema Amazoniji; nakon kratkog smrzavanja, ubrzo sam se uputio, ponovno, kako se kaže, prema toplijim krajevima. I nisam se prevario, Amazonija je bila i jest vruća kao i uvijek, s temperaturom u prosjeku od trideset stupnjeva. Iako sam u Europi doživio čak dva toplinska vala, i temperatura zraka je bila stvarno neizdržljivo vruća, doslovno kao u pećnici, ipak stigavši u Amazoniju, počeo sam se znojiti, i to, onako pravo, momački… Znojio sam se dan i noć bez prestanka, od prilike tjedan dana, valjda mi je toliko vremena trebalo, da mi se organizam ponovno navikne na ovu tropsku klimu. Zanimljivo je, da, iako sam došao iz vrućega u vruće, ipak mi je trebalo vremena za privikavanje. Istina je, da su ljeta u Europi vruća, nažalost sve vruća i vruća, ali je istina također, da je Europa još daleko od one prave tropske klime…
Međutim što se vremenske razlike tiče, tih sedam sati, mogu reći, da skoro pa uopće nisam imao nikakvih poteškoća… “samo” za tri dana, uspio sam se ponovno uklopiti u peruansku vremensku zonu. Prema mom iskustvu, dok se leti prema istoku, na primjer iz Europe u Australiju, ili iz Južne Amerike u Europu, organizmu je za privikavanje potrebno od prilike toliko dana, koliko je vremenskih zona u pitanju, i uistinu, krajem lipnja, kad sam stigao u Hrvatsku, s nesanicom sam se borio i mučio više od sedam dana. Međutim, kad se putuje prema zapadu, ljudskom je organizmu za privikavanje potrebno puno manje vremena, a prelazak je uistinu bez nekih velikih poteškoća.
Nažalost, Amazonija me dočekala s tužnim licem. U sredini smo sušnog razdoblja, što znači da već mjesecima nije palo ni kapi kiše. Svuda oko nas, onu jaku i živu zelenu boju, zamijenila je nekakva beživotna siva boja. Sa biljki doslovno pada lišće, što mene Europljanina podsjeća na jesen, ali ipak nije… bez vode, doista nema života, tako da je suša puno tužnija stvarnost, od bilo kakve jeseni. Silna rijeka Perene, pored našeg gradića, koja u kišnom razdoblju teče zastrašujućom snagom; skoro pa se isušila, preobrazila se gotovo u potok, jedva sam je prepoznao. Plantaže vape za vodom, blago sad onima, koji svoje parcele imaju pored nekog potočića, pa mogu riješiti zalijevanje biljaka. Iako svi čekamo kišu, koja će početi padati tek početkom listopada, ipak su sadnice ovdje puno snažnije, otpornije, izdrživije nego kod nas u Europi, s druge strane su i navikli na sušu, tako da nema toliko štete u poljoprivredi, nego što u Europi bude. Znači čekamo kišu koja će donijeti života, ali ne i osvježenje – vrućina ostaje konstantna i s kišom i bez kiše.
Jaka suša doslovno pretvara zemlju u prašinu. Gore u brda, vode drumski putovi, pa možete zamisliti taj oblak prašine kad neki auto prođe pored vas, ili još gore, kad voziš iza nekoga, a ne možeš ga zaobići zbog uske ceste… u takvim slučajevima, ne preostaje drugo, nego se voziti u nekoj gustoj magli, u nekom oblaku prašine. Nedjeljom kad idem gore, doslovno moram koristiti brisače, da mi obrišu prašinu s vjetrobrana… naravno prozore moram sve zatvarati, da se ne bi ugušio, a klime u autu nema. Ipak puno je strašnije onima koji voze motore, a većina stanovnika u selima nema novaca za auta, pa skoro svi voze motore. Na tim motorima uglavnom putuje cijela obitelj, dvoje roditelja, a između njih, troje male djece, plus prtljaga koju nose. Dok putuju, najčešće su svi zamotani kao Arapi, na glavu i ispred lica stavljaju šalove – mada u tom oblaku, prašina ti uđe svugdje – pa dok stignu do grada, i kosa i koža im bude bijela kao u nas, pa na taj način i oni, iako samo na trenutak postanu “gringosi”.
Prije nego što sam otišao na godišnji odmor, imao sam jednu prometnu nezgodu, naime dok sam vozio gore u jedno selo, džipu je otkazala kočnica. Možete zamisliti situaciju; put vodi prema gore, i to dosta strmo, zavoji na sve strane, na jednoj strani ceste provalija, na drugoj stijena, i od jednom kočnica mi ne radi. Daj brzo ručnu, i vjerujem da su mi anđeli pomagali, ali još i sa pomoću, jedva sam uspio stati ispred zavoja. Naravno u divljini nit interneta, nit signala, nisam mogao nikoga nazvati. Ostaviti auto i krenuti pješke, nije bila alternativa, iako do sela pješice treba sat i pol vremena. Tako da sam se odlučio voziti dalje: u prvoj, koristeći ručnu, pa polako. Bogu hvala uspio sam stići do sela; imao nedjeljnu svetu misu za narod, pa sam 5-6 sati čekao na majstora da dođe i popravi kvar na autu. Svakako da se ta nezgoda dogodila, nakon mise, kad sam se vraćao nizbrdo, prema Yurinakiju, vjerujem da bih završio negdje u provaliji, dolje nema šanse da se stigne bez kočnice, tako da sam uvjeren da me je Bog čuvao i sačuvao na tom putu, i zbog toga sam mu neizmjerno zahvalan. Takvi slučajevi, iako nisu svakidašnji, ali su na neki način sastavni dijelovi života i rada u Peruu.
Petnaestoga kolovoza proslavili smo zaštitnicu naše župe, Veliku Gospu. Tjedan dana prije svetkovine, naš mali i tihi gradić Yurinaki postao je uzburkan, bučan i šarolik: sa puno turista, posjetitelja i još više prodavača. Dan i noć su se nudili raznorazni zabavni programi, vašari, koncerti, tradicionalna jela i pića, plesovi i procesije, sportske utrke, predavanja, igrokazi, tombole i izložbe.
Uoči svetkovine, predvečer i naša župa je organizirala jednu procesiju, na ulicama Yurinakija, sa Gospinim kipom. Dok se procesija kretala, vjernici, koji su odjenuli šarenu peruansku tradicionalnu nošnju, plesali su tradicionalni ples i to na čast Gospe. Imali smo 5-6 postaja, gdje smo stali i dok su plesači i svirači odmarali, mi ostali smo molili krunicu, i razmatrali postaje njezinoga života. Spomenuta nošnja je inače sa Andi, to su prelijepa ruha, sve ručni radovi, ali su i teška i debela, zbog hladnoće što vlada gore u Andama. Tu nošnju je malo teže nositi u Amazoniji, na temperaturi od trideset stupnjeva, a kamoli još u njoj plesati satima. Svaka čast našim vjernicima koji su se prihvatili plesanja, ali usprkos vrućini, lica su plesača i plesačica ostala do kraja sretna i zadovoljna, jer su se oni osjećali počašćeni, da su mogli plesati ulicama Yurinakija, i to pred Bogom i na čast Boga.
Drugu veliku svetkovinu smo proslavili 30. kolovoza, i to Svetu Ružu Limsku. Sveta Ruža kao Peruanka, prva je svetica Južne Amerike, naravno zaštitnica je Perua, ali i cijele Latinske Amerike. Tako da je njena svetkovina ujedno i nacionalni praznik u Peruu, a kod nas gore na La Floridi i zaštitnica naše misije, pa smo imali i proštenje. Na taj dan, svi rodom iz La Floride, koji više ne žive u selu, vraćaju se kući i slave zajedno. Crkva je bila krcata, vjerojatno do godine nećemo vidjeti toliko ljudi u toj crkvi, uz to smo u svečanoj svetoj misi imali i četiri krštenja, a nakon toga i svečanu procesiju na ulicama, sa kipom svete Ruže. Po dobrom običaju, časne sestre su sa svojim pomoćnicima, pripremile ručak za sve, pa su svi prisutni bili pozvani na objed.
Prošli sam tjedan posjetio susjedni grad Pichanaki, koji je jedan od najvećih gradova naše županije, sa četrdeset tisuća stanovnika. Časna sestra Cristina predaje vjeronauk u školi u Pichanakiju. Spomenuta škola je ogromna, u njoj skoro dvije tisuće učenika pohađa nastavu dnevno. Nastava se odvija ne samo prije i poslije podne, nego i noću, do deset sati. Sestra Cristina je jedina vjeroučiteljica u toj školi, pa predaje od jutra do sutra, po cijele dane, i to cijeli tjedan, pa je praktično nema u Yurinakiju. Prije mjesec dana je izašlo neko natjecanje iz vjeronauka, svaki razred je dobio zadatak, obraditi jednu biblijsku temu, i to kratko i predstaviti – na to izlaganje su i mene pozvali da budem član žirija. Tako da sam jedno cijelo prije podne ocjenjivao radove i izlaganja djece. Za ručak smo imali pauzu, ali izlaganje se nastavilo i poslije ručka, međutim na sreću u žiriju su nas zamijenili novi članovi… Znamo da je u misijskim krajevima nedostatak svećenika, ali je nedostatak i vjeroučitelja, pa neki od njih, kao sestra Cristina, rade po cijele dane s djecom, u nekim ogromnim ustanovama, a drugi opet putuju i to ponekad danima; pješke, moto taksijem, i čamcima, prijelaze rijeke, penju se na brda, samo da bi došli u neka zabačena mjesta, u neka zadnja mala sela, na nekim otocima rijeka, samo bi djeci navijestili radosnu vijest. Što reći: zanimljivo, izazovno, ponekad teško, ali je čovjek najčešće zadovoljan.
— Fra Péter Dezső
