Na proslavi zlatnog svećeničkog jubileja, 50 godina svećeništva umirovljenog zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, na svečanom misnom slavlju u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 16. lipnja, propovijedao je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, predsjednik HBK. Propovijed nadbiskupa Kutleše donosimo u cijelosti.

PROPOVIJED PRIGODOM PROSLAVE 50 GODINA SVEĆENIŠTVA NADBISKUPA ŽELIMIRA PULJIĆA

Zadar, 16. lipnja 2024.

Draga braćo i sestre u Kristu!

Danas smo se okupili u velikoj radosti i zahvalnosti kako bismo proslavili pedeset godina svećeničke službe nadbiskupa Želimira Puljića. Ovaj iznimni jubilej nije samo prilika za slavlje, već i za duboko razmatranje o vrijednostima koje su oblikovale njegovu službu i koje nas sve pozivaju na obnovu i jačanje našeg kršćanskog života i zajedništva. Geslo koje je nadbiskup Želimir odabrao za svoju službu glasi: „unitas, libertas, caritas“. Te su riječi preuzete iz rečenice koja se pripisuje svetom Augustinu, a čini se da ju je prvi upotrijebio splitski nadbiskup Markantun de Dominis 1617. godine u svom djelu De Republica Ecclesiastica: “In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas” što znači: “U bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav”. Jedinstvo je prvo i temeljno načelo koje daje kontekst slobodi, a hrani se ljubavlju koju nam je naš raspeti Otkupitelj posvjedočio svojim životom.

Duboko ukorijenjen u vjernosti Katoličkoj Crkvi, nadbiskup Želimir održavao je veze jedinstva potičući ljubav i odanost prema Petrovim nasljednicima, vjernost u nauku i crkvenoj disciplini. Za isto se jedinstvo zdušno zalagao među biskupima kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije kroz deset godina. U teškim društvenim i političkim trenucima ta je zadaća zahtjevnija jer je pred njom izazov uvažavanja razlika u mišljenjima i stavovima. U svemu je trebalo predstavljati stajališta koja su rezultat zajedničkih napora i uvida u cjelokupnu vjerničku stvarnost Crkve u Hrvatskoj. Jednostavnost, neposrednost, blizina i spremnost na šalu, kojima je nadbiskup Želimir pristupao svemu, plodovi su ljubavi.

Nadbiskup Želimir je pastir koji je znao da samo kroz istinsko jedinstvo u temeljnim stvarima možemo rasti kao zajednica vjernika i svjedočiti Kristovu ljubav svijetu. U svojoj je mudrosti znao kada je važno naglasak staviti na čvrstoću istine, a kada dopustiti raznolikost mišljenja i praksi prepoznajući da različitost može obogatiti naše zajedništvo.

Po uzoru na sv. Ivana Pavla II., kojega toliko cijeni, isticao je važnost dijaloga i razumijevanja među različitim kulturama i tradicijama unutar Crkve, čuvajući u svemu ljubav „koja daje smisao i jedinstvo različitosti“.[1]

Danas je prigoda da na svemu zahvalimo Bogu, i u poniznosti molimo blagoslov i milosrđe, svjesni odgovornosti za dar svećeništva i ozbiljnosti poziva na pastirsko služenje. Zato s vama u ovoj prigodi želim razmišljati o četiri točke:

1. Dar svećeništva

Benedikt XVI. rekao je da je život svećenika najzanimljivija i najpotrebnija pustolovina za svijet, da je to pustolovina pokazivanja i uprisutnjenja punine života za kojom svi žude.[2] U čemu je ta pustolovina? Zašto bi bila privlačnija od mnoštva drugih ljudskih životnih izbora i zašto se u nju ne upušta više onih koje privlači punina života? Svaki svećenik zna da odgovore na ta pitanja neće naći polazeći od samoga sebe.

Život svakog čovjeka, posebno svećenika, možemo promatrati na razini onoga što sâm čini svojim slobodnim izborima, odlukama i opredjeljenjima, ali i na razini onoga što Bog čini, u čemu nas susreće i prati ili što nam pokazuje dovršeno u svome promislu i vodstvu. Odgovor na svećenički poziv je kao prihvaćanje sjemena koje je Gospodin posijao na tlo našega života. Jednom prihvaćeno, to sjeme, baš kako nas poučava i današnje Evanđelje, raste „spavao čovjek ili bdio, noću i danju (…) sam ne zna kako“; samo od sebe „donosi plod: najprije stabljiku, onda klas, i napokon puno zrnja na klasu.“

Vjerujem, dragi nadbiskupe Želimire, da je nakon pedeset godina svećeništva na klasu Vašeg svećeničkog poziva puno zrnja. Ono je dozrijevalo u krilu Crkve, hranilo se darom vjere i jačalo snagom intimnog zajedništva s Kristom. To troje daje smisao ovako zaslužnoj svećeničkoj obljetnici i potiče nas na obnovljeno divljenje i slavljenje Boga za ono što on čini.

2. Dar Crkve

Svećenički poziv ostvaruje se u Crkvi i po Crkvi. On nije samo osobna stvar. On je za Crkvu, zajednicu vjernika povezanih istim vezovima vjere, poslušnosti i stege. Drugi vatikanski sabor kaže da je Crkva sakrament najprisnijeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda.[3] Gospodin joj je dao početak propovijedajući radosnu vijest kraljevstva Božjega. Ta je riječ sjeme koje raste vlastitom snagom.[4] Upravo današnja parabola o sjemenu govori nam o nekoliko stvari bitnih i za razumijevanje Crkve.

Govori nam o ljudskoj bespomoćnosti i o konačnoj uspostavi kraljevstva Božjega. Sjeme posjeduje tajnu života i rasta unutar sama sebe. Mi ne stvaramo Božje Kraljevstvo niti je Crkva ljudska tvorevina. U svojim članovima njezina svetost može manje ili više zablistati, ali u konačnici, Crkva je Zaručnica oprana u Kristovoj krvi. Po toj je krvi Crkva sveta. Ako biljku gledamo svaki dan, nećemo primijetiti njezin rast. Ali, on se događa iz dana u dan po zakonima prirode. Tako je i Kristovo kraljevstvo među nama i ne postoji ni najmanja sumnja u njegovu konačnu pobjedu.

Također, Božje djelo napreduje bez buke i neodgodivo. Bog neprestano ostvaruje svoj plan. Unatoč ljudskoj pobuni, neposlušnosti ili slabosti, Božje djelo napreduje; i ništa na koncu ne može zaustaviti njegove namjere.

Parabola nam govori da postoji dovršenje i ispunjenje. Propovjednik lijepo veli: „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog“ (Prop 3, 1-2). Ima i vrijeme žetve. Neizbježno se pri žetvi događaju dvije stvari: dobar se plod skuplja, a pljeva i kukolj se uništavaju. Žetva i sud idu ruku pod ruku. Kad razmišljamo o tom nadolazećem danu žetve tri su nam stvari stavljene na dušu: poziv na strpljivost, poziv na nadu te poziv da bdijemo i budemo pripravni.

Ako živimo u strpljivosti koja ne može biti poražena, u nadi koja ne može očajavati i u spremnosti koja život promatra u svjetlu vječnosti, mi ćemo, s milošću Božjom, biti spremni za njegovo dovršenje svijeta kada dođe. Vjernici su u dan žetve pozvani uspraviti se i podignuti glave (usp. Lk 21, 28), baš kao žeteoci nakon naporne žetve.

Poštovani nadbiskupe Želimire, tijekom Vaših pedeset godina svećeničkog služenja, bili ste dar Crkvi. Vaš život i služenje utjelovljuju suštinu svećeničkog poziva – posvećenost zajednici vjernika, nepokolebljivu vjeru i predanost širenju Evanđelja. Vaše svećeništvo nije bilo samo osobno putovanje, već putovanje za Crkvu obogaćujući je Vašom mudrošću vodstvom i postojanom ljubavlju. Vi ste svojim služenjem bili svjetionik postojanosti, nade i spremnosti, nadahnjujući i vodeći vjernike prema dubljem jedinstvu s Kristom.

3. Ustrajnost u vjeri

Svećenički poziv pretpostavlja vjeru. U prvome redu, riječ je o osobnoj vjeri u Boga koji poziva, o vjeri koja daje snagu za odaziv i, na koncu, o vjeri koja u dinamici poziva prerasta u život i navještaj Crkve. Svećenik ne ispovijeda niti navješćuje svoj doživljaj, nego poslušnošću vjere daje svoj pristanak Bogu koji se objavljuje i jamči za istinitost svojih riječi.

O važnosti vjere za život Crkve svjedoči i činjenica da najteže rane na njezinu tijelu nisu one zbog slabosti ljudske naravi, već su to rane raskola, razilaženja u temeljnim istinama vjere. Vez vjere jedan je od tri veza zajedništva Crkve. Uvijek postoji opasnost da se vjera izgubi i da jasnoća istine potamni nedosljednošću našeg življenja. Zbog toga u vjeri treba rasti i ustrajati, čuvati je i sačuvati.

Pavao u vezi s gubitkom vjere upozorava Timoteja: „Taj ti zadatak predajem (…): Bij boj plemeniti, imajući vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere“ (1 Tim 1, 18-19).

Apostol predlaže Timoteju da pristupi svom pastoralnom poslanju kao što bi general pristupio vojnoj operaciji. Riječ koja se ovdje prevodi kao „boj“ na klasičnom grčkom znači „vojna ekspedicija“. Timotejeva misija na čelu Crkve u Efezu nije samo pitanje borbe u jednoj bitci; on je uključen u rat i mora nastaviti djelovati kao vođa vjernika sve do konačne pobjede. Sveti Pavao voli koristiti vojne metafore za opisivanje kršćanskog života (usp. Ef 6, 10-17; 2 Tim 2, 3).[5] Naš blaženi kardinal Alojzije još je u svoje vrijeme prepoznao da je „borba za duše pokrenuta na svim linijama“, da se ona vodi svim sredstvima jer same crkve „više nisu dovoljne za pridobivanje duša za Krista.“[6] Danas nam je to više nego jasno.

Druga stvar koju sveti Pavao poručuje Timoteju veza je između vjere i ispravne i čiste savjesti: kad savjest zaluta, to znači brodolom vjere. „Onaj koji se oprosti od kršćanskog života, za sebe osmišljava vjeru koja je u skladu s njegovim moralnim ponašanjem“, upozorava i sveti Ivan Zlatousti u svojoj propovijedi na prvu poslanicu Timoteju. Tako, doktrinarna zbunjenost često potječe iz moralno nedoličnog ponašanja.

Da bismo živjeli, rasli i u vjeri do kraja ustrajali, moramo se hraniti riječju Božjom i moliti Gospodina da nam uveća vjeru. Ona treba biti „ljubavlju djelotvorna“ (Gal 5, 6), podržavana nadom i ukorijenjena u vjeri Crkve.[7]

Zbog stalnog opadanja vjere u Crkvi i u svijetu možemo biti obeshrabreni. No, kao što u malom gorušičinu zrnu možemo prepoznati veliko stablo, tako vjerom prepoznajemo i priznajemo da je Crkva kraljevstvo otkupljenih koje sâm Bog vodi njegovu konačnom ispunjenju. To pouzdanje svećeniku daje hrabrost za uzvišenu zadaću poziva kojim je pozvan. Također ga oslobađa uskogrudnosti i isključivosti.

Jednako tako, kao što se na razgranatom stablu gorušice gnijezde različite vrste ptica, tako se i u Crkvi Božjoj može naći mjesta za različite vrste mišljenja, stavova, duhovnosti i obreda. Svećenik, a biskup još više, pozvan je njegovati bogatstvo različitosti čuvajući vez vjere.

4. Intimnost zajedništva

Današnje Evanđelje pred nas stavlja još jednu stvar važnu za svećenički poziv, a to je blizina onoga koji poziva. Marko kaže da je Isus naviještao riječ mnoštvu, kako je već tko mogao slušati. Govorio im je u prispodobama i primali su kako je već tko bio u stanju razumjeti. Samo je učenicima nasamo sve razjašnjavao. Mudar učenik traži učiteljevo društvo. One koji su se s Isusom zadržavali, nije htio ostaviti, već im je razotkrivao značenje svih stvari. Ako je netko uistinu veliki učitelj, nisu toliko riječi ni njihovo značenje ono što mi želimo upoznati. To je nadasve sama osoba učitelja. Njegova će poruka uvijek biti ne toliko u tome što on kaže, koliko u tome što on jest. Čovjek koji želi od Krista učiti mora se s Kristom družiti, dijeliti najprisnije zajedništvo s njime. Eto, to je poziv svećenika: „Biti s njime i biti poslani – dvije međusobno nerazdvojne stvari. Samo tko je ‘s Njime’ uči ga upoznavati i doista ga može naviještati. A tko je s Njime, ne zadržava za sebe ono što je pronašao već to mora prenositi.“[8]

Draga braćo i sestre, vratimo se na kraju na geslo nadbiskupa Želimira noseći s ovoga misnoga slavlja tri poruke i za svoj život.

Prva poruka koju trebamo ponijeti sa sobom jest važnost jedinstva u bitnim stvarima naše vjere. Vidjeli smo u svjetlu Evanđelja da je to jedinstvo odraz ispravne i čiste savjesti i neprestane duhovne borbe. Moramo biti svjesni odgovornosti našeg kršćanskog poziva i borbe koja se na duhovnom području vodi za naše duše. Budimo u toj borbi saveznici i suradnici Božji jer on nas je iz ljubavi stvorio bez nas, ali nas bez nas ne može spasiti.

Druga poruka je sloboda u ne nužnim i dvojbenim stvarima. Sloboda Kristovih učenika ne može biti izlika bezakonju i neredu. Njezin je kontekst spasenje svakog čovjeka i dobro Crkve. Omogućuje da budemo otvoreni za različitost darova i karizmi unutar Crkve, za uključivost, susretljivost i misionarsku zauzetost prema svima izvan nje. Drugi vatikanski sabor je to jasno izrazio zahtjevom da „prije svega u samoj Crkvi promičemo uzajamno uvažavanje, poštovanje i slogu, priznajući svaku zakonitu različitost, da bi se uvijek plodonosnije uspostavljao dijalog između svih onih koji tvore jedan Božji narod, bili oni pastiri ili Kristovi vjernici. Jače je, naime, ono što vjernike sjedinjuje negoli ono što ih dijeli“.[9]

Treća i najvažnija poruka za nas jest ljubav u svemu. Ljubav je srž kršćanskog života. Pozvani smo da u svemu što činimo budemo vođeni ljubavlju – ljubavlju koja prašta, koja se žrtvuje i koja donosi nadu i utjehu onima u potrebi. Ljubav se po svojoj nutarnjoj logici, baš poput sjemena, širi i grana, pružajući svoje plodove svima koji je traže. Ne pravi razlike ni po vjerskoj, ni nacionalnoj, ni spolnoj, ni dobnoj, ni socijalnoj razlici. Ljubav je kraljica svih kreposti i po njoj ćemo svi biti suđeni.

Dragi nadbiskupe Želimire! Pedeset godina Vašega svećeničkoga života, od čega trideset četiri godine biskupskoga služenja, razlog su da parafraziramo riječi koje je sveti Pavao primijenio na samoga sebe i uputimo ih Vama: Dobar si boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen ti je vijenac pravednosti kojim će ti u Dan žetve uzvratiti Gospodin. Baš kao i svima nama koji s ljubavlju čekamo njegov pojavak (usp. 2 Tim 4, 7-8).

Molimo Gospodina da Vas obdari svim duhovnim i tjelesnim blagodatima te da Vam umirovljenički dani budu ispunjeni mirom, radošću i blagoslovom. Neka Vas nadahnjuju primjeri blaženog Alojzija Stepinca i sluge Božjeg kardinala Franje Kuharića, čiji su životi i služenje bili svjetionici vjere, nade i ljubavi. Radovat ćemo se svakom Vašem pastirskom iskustvu i mudroj riječi koju budete htjeli podijeliti s nama u svakoj prigodi. Od srca Vam upućujemo najsrdačnije čestitke i zajedno s Vama slavimo Boga. Amen.

[1] Ivan Pavao II, Fides et Ratio 92.

[2] Usp. Benedikt XVI., Misli o svećeništvu, Zagreb, 2009., br. 76.

[3] Usp. Drugi vatikanski sabor Lumen gentium 1.

[4] Usp. Drugi vatikanski sabor Lumen gentium 5.

[5] Usp. Saint Paul’s Letters to the Thessalonians, and Pastoral Letters, The Navarre Bible Dublin – New York, 2005., str.76.

[6] Alojzije Stepinac, Govor na otvorenju franjevačke dvorane na Kaptolu, 19. prosinca 1938.

[7] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 162.

[8] Benedikt XVI., Misli o svećeništvu, br. 77.

[9] Drugi vatikanski sabor, Gaudium et spes 92.

Foto: I. Grbić

Izvor: Zadarska nadbiskupija