U blagoslovu na svršetku sv. Mise, u kojoj se dijeli sakrament potvrde, djelitelj raširenih ruku nad potvrđenicima izgovara ovu molitvu:

„Utvrdi, Bože, ovo što si izveo u nama, i očuvaj darove Duha Svetoga u srcima svojih vjernika, neka se ne stide pred svijetom ispovijedati Krista raspetoga – da odanom ljubavlju vrše Njegove zapovijedi…“

Zašto je Crkva izabrala ovaj blagoslovni obrazac da se potvrđeni dječaci i djevojčice „ne stide pred svijetom ispovijedati Krista raspetoga“, nego „odanom dušom vrše Njegove zapovijedi“, i to u svečanu trenutku kada su radosni pomazanici primili sedmoliki pečat Duhovih darova kao što su: strah Božji, jakost, savjet, razbor, koji su dani upravo protiv takva stida? Crkva očito ima praktičnih i čvrstih razloga da uzme takvu molitvu: Neka se ne stide pred svijetom ispovijedati Krista raspetoga.

Što je to stid?

Stid ili sram jest neugodan osjećaj o vlastitoj pogrješci, krivnji, o nedostojnu ponašanju. Stid je ugrađen u ljudsku narav. Treba ga samo malo razotkriti, iz-vesti = e-ducere, odgojiti = educare. Čovjek se stidi ne samo pred svijetom, nego se stidi pred samim sobom, pred svojom savješću, pred unutarnjim glasom koji nije njegov – a ako je ičiji, njegov je! – jer u njemu živi, miče se i jest. Stid je dakle urođena obrana čestitosti i zaštita časti. Stid poznaju i primitivne i kultivirane osobe. Zna to i odgajano dijete od pet godina. I ono se zbuni kada ga uhvatiš u laži ili da nešto drugo nevaljalo čini. Stid se javlja kada nismo autentični i identični, kada neistinu govorimo, kada tuđe prisvajamo, kada se tučemo, kada smo falsifikati, farizeji, licemjeri; kada nas netko uhvati u grijehu. Neka se ne stide pred svijetom ispovijedati Krista raspetoga…

Crkva je uzela Krista raspetoga u njegovoj najtragičnijoj sceni i najsramotnijoj pozi ovoga svijeta – na križu, između neba i zemlje, među dvojicom razbojnika, gol i bos, crv, a ne čovjek, i stavila ga na crkve i crkvene zidove. Vjernici toga Krista raspetoga stavili na raskrižja i brežuljke da se pred njim klanjamo i križni put obavljamo. Nitko od nas takvu svoju sliku ne bi nikada poslao ni u kakve novine da se objavi. Crkva, eto, sliku ili kip toga Krista raspetoga uzela i postavila u crkvama i po brijezima da se njime dičimo, a ne stidimo!

Zastidio se majke

Onaj se Jože u autobiografskoj pripovijetki Grijeh Ivana Cankara (1876.-1918.) zastidio majke koja je prevalila četiri sata pješke da dopre do sina u školi u Ljubljani: slabo odjevena, uprskane suknje, s muškim čizmama do koljena, s velikim kišobranom, ali koja je došla noseći u jednoj ruci košulju i čizme, a u drugoj deseticu forinte svomu sinu školarcu. A on, taj Jože, izlazeći iz škole i ugledavši je onakvu, zastidi se majke, sakri se za druge i prohuja pokraj nje kȏ puščano zrno. Čak ga školski drug upita: „Je li ti ono mati?“ – on mu s nokta: „Nije!“

Pa ako se školarac Jože zastidio i odrekao svoje rođene majke, kako se ne će zastidjeti Boga Oca na dalekim nebesima, Isusa Krista uskrsloga prije dvije tisuće godina, Duha Svetoga nevidljivoga? On se zastidio uprskane haljine svoje majke, a mogao je biti ponosan na majku koja je svu noć probdjela da mu sašije košulju. On se zasramio čizama svoje majke, a mogao je biti ponosan na majku koja nije htjela razbijati desetice da je sinu dadne cijelu, a ona će ostati i gladna i bosa. O, Jože, Jože! I, doista, Jože ovaj svoj grijeh nije valjda nikada mogao dovoljno oplakati. Uvijek mu je ostao u svijesti. Čitava se života sramio što se zastidio majke na izlazu iz škole. Pa ga objavio pred cijelim svijetom. Da i nama ispita savjest. On je ispravno stavio naslov svomu doživljaju: Grijeh. On je i na svoj grob mogao staviti: Ovdje leži grješnik Jože.

Počastio majku

Sedamdesetih godina prošloga stoljeća bijaše u splitskom sjemeništu jedan Jozo: u školi između svih najizvrsniji, na igralištu između svih najnespretniji. Nekom zgodom sjemeništarci priredili utakmicu stoljeća: Izabrana su sedmorica najboljih nogometaša, koji su mogli pobijediti Hajdukove „tiće“, i sedmorica najslabijih igrača, koji su valjda prvi put tada ušli u igralište. Svi sjemeništarci izišli da prate tu vedru predstavu, i da navijaju za – svoje. U jednome hipu, nije sudac ni primijetio, nema Joze. Bog s nama! Nakon dvije-tri minute vrati se Jozo iz razreda noseći stolicu. Stavi je pokraj igrališta te dozva svoju majku koja ga je došla pohoditi: „Mama, ovdje sjedi i gledaj dok ne završimo utakmicu!“ Žena se ionako nije razumjela: tko gubi, tko pobjeđuje. A Jozo pravi učenik i prema obvezi igre i u dužnosti prema roditeljki. Kada igrači i navijači vidješe Jozinu gestu prema majci, zapljeskaše i jednoglasno proglasiše da je Jozo odnio pobjedu! Razumije se da ga je nakon utakmice i mama nagradila – košuljom i deseticom, koje su mu bile prava utjeha zbog katastrofalna rezultata! Ostavimo za trenutak Jožu i Jozu, vratimo se jednoj drugoj sceni.

Zanijekao Isusa

Zašto ići u Ljubljanu potkraj XIX. stoljeća? Povirimo u Kajfino dvorište i pogledajmo Petra, prvaka Apostolskoga zbora, kako se pred sluškinjama uprljanih haljina i čizama stidi Isusa Krista koji je tu, u Kajfinoj sudnici. Petra, namjesnika Isusova na zemlji, koji se nije zastidio jednom, nego tri puta.

– Petre, poznaš li ti ovoga Čovjeka? – Ne poznam!

– Je li to tvoj Učitelj? – Nisam ja njegov učenik!

– Je li ovo Mesija? – Ja ne poznam nikakva Mesije!

– Pa ovaj ne niječe samo Isusa, nego i sebe sama, dodade četvrta sluškinja.

I da su se pojavile još trideset i tri te i takve sluškinje s čizmama do koljena, s trideset i tri pitanja o Isusovu Liku i Djelu, Petar bi se vjerojatno pred svima tim siroticama zastidio svoga Učitelja, Mesije, Sina Čovječjega, Sina Božjega, Svjetla od Svjetla i pravoga Boga od pravoga Boga. Srećom, pijevac dvaput otpjeva svoju pjevčanu melodiju…

Blaženi mučenik Alojzije Stepinac proslavio Boga

“U Tebe se, Gospodine, uzdam, ne daj da se postidim dovijeka!” (Ps 25,2). Bilo je to ne samo Stepinčevo svećeničko i biskupsko geslo, ideja vodilja u svjedočkom životu, nego i svakodnevna molitva u srcu i na usnama. I bio mu je doista potreban taj psalmistov vapaj u trima nemilosrdnim ideološkim totalitarističkim sustavima: međuratnoga nacionalizma (1931.-1941.), ratnoga fašizma i nacizma (1941.-1945.) i poratnoga komunizma (1945.-1960.). Svoje je ljudsko i vjerničko pouzdanje stavio u Boga: Oca Stvoritelja, Krista Otkupitelja i Duha Posvetitelja. I zato, od jasna opredjeljenja za svećeničko zvanje, 1924. godine, nije više bilo ustrašena kolebanja ni drhtava uzmicanja. Vjera mu se umnažala i prerastala u nadu, nada u ljubav koja se očitovala prema Bogu i čovjeku. Sve tri stožerne krjeposti nađoše svoj vrhunac u Stepinčevu životu: svećeničkom, biskupskom, kardinalskom. I što su se iz ovoga „opaka naraštaja“ odapinjale oštrije strijele protiv tih njegovih krjeposti, to je on još više nastojao da mu se vjera umnaža, nada utvrđuje i ljubav usavršuje. Bog ljubavi nije dopustio da se njegov pouzdanik ikada zastidi Križa Kristova, i svoga zatvora i poniženja biskupskoga, da mu i na kakvu sudu ponestane riječi kao odgovora na uvrjede protiv Boga i čovjeka. A kada bi na sudu Duh rekao da šuti, on je šutio, i bilo je to rječitije od najglasnijih riječi. Za svoju mučeničku vjernost Crkvi i jedinstvu domaće s Općom Crkvom zaslužio je od pape Ivana Pavla II. proglašenje blaženikom, a od Benedikta XVI. uvrštenje među 16 poimence istaknutih svetaca Crkve Kristove, koji su uzorno ostvarili Božju riječ u svome životu.[1] Dogodila se i “post factum” provjera, između beatifikacije i kanonizacije, da se na „ponovnu čitanju“ njegova svjedočenja spozna i iz pravoslavne sredine i iz katoličkih krugova odstrani svaki lažan irenizam, a uspostavi autentično jedinstvo za koje je Isus molio i blaženi Stepinac svoje svjedočanstvo položio.

Stepinčev spomenik majci

Navedimo i odnos blaženoga Alojzija koji se nikada nije zastidio svoje majke Barbare, a jest je ovakvim riječima počastio [1952.]:

„Iza rata istom, konačno, kad sam se vratio kao svećenik iz Rima [1931.], doznam, što je sve učinila moja mama za mene. Punih 50 godina [1898.-1947.] ona je za mene obdržavala post i nemrs svake srijede, petka i subote. […] Počela je to dok sam bio još dijete, a s nakanom da budem svećenik. Dok sam bio na fronti [1918.], pronio se glas da sam mrtav, ali ona i dalje posti i moli za mene – na istu nakanu – ne vjeruje da sam mrtav. Došao sam s ratišta kući. Jedno vrijeme upisao sam se na agronomski fakultet [1919.], onda sve do 1924. godine bio sam kod kuće – radio sve seljačke poslove, ali ona ni tada ne gubi nadu, posti i moli na istu nakanu. […] I kad sam postao svećenik [1930.], ona i dalje moli i posti, a sada na nakanu, da budem dobar svećenik. I dalje, kad sam bio biskup [od 1934.], ona ne prestaje sa svojim zavjetom sve do svoje smrti! Velika je moć majčine molitve i njezinog blagoslova.“[2]

Ona molila i postila da Alojzije bude svećenik, a Gospodin dao da je postao: ne samo dobar svećenik, nego i dobar nadbiskup, i kardinal, i blaženik, i mučenik! Doista, „velika je moć majčine molitve“ kod Boga!

Tekst: msgr. dr. Ratko Perić

Izvor: Vjera i djela