U nedjelju, 11. veljače 2024. je u bazilici Sv. Antuna Padovanskog na zagrebačkom Svetom Duhu proslavljen spomendan Gospe Lurdske i Svjetski dan bolesnika. U molitve su uključili sve bolesne osobe, osobito one koji zbog bolesti ne mogu sudjelovati u molitveno-liturgijsko-katehetskom životu Nadbiskupije. Na župnoj svetoj misi svoj su dan proslavili Hrvatsko katoličko liječničko društvo (podružnica „Branimir Richter“-Zagreb), Hrvatsko katoličko društvo medicinskih sestara i tehničara, Odjel sestrinstva pri Hrvatskom katoličkom sveučilištu, medicinske sestre članice redovničkih zajednica pri Hrvatskoj redovničkoj konferenciji na čelu sa svojim Povjerenstvom te Klub „Nutrix“. Nakon svih jutarnjih svetih misa, u katehetskoj dvorani „Antonio“ vjernici su se mogli susresti s dežurnim liječnicima i osobljem, izmjeriti tlak i šećer u krvi te potražiti savjet liječnika. Svima je podijeljena i Papina poruka za Dan bolesnika.
Na početku svete mise sve je prisutne pozdravio župnik i rektor Bazilike fra Ivan M. Lotar, napose „sve one čiji dan slavimo danas, a to smo, u nekom širem konktekstu, zapravo svi mi: bolesni na tijelu, u duhu ili na duši. Nema osobe koja nije iskusila slabost, nemoć i teškoću bolesti. U našim molitvama su napose osobe s invaliditetom i teškoćama u razvoju te njihove obitelji.“
Svetu misu je predslavio pater Ilija Grgić, poglavar Misionara Krvi Kristove i duhovnik Hrvatskog katoličkog društva medicinskih sestara i tehničara, dok su u koncelebraciji, uz Rektora Bazilike, bili i rektor HKS-a, dr. Željko Tanjić i provincijal fra Miljenko Hontić.
„Pozdravljam sve vas koji svakodnevno služite dobru čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju te pri tome hrabro i odvažno svjedočite vrijednosti evanđelja u vremenima kada to, kako kaže sv. Pavao, možda ponekad i nije zgodno.“ - istaknuo je fra Ivan.
Pater Grgić je u svojoj homiliji istaknuo važnost obilježavanja Svjetskoga dana bolesnika osvrćući se na evanđeoski tekst apostola Marka. Prispodoba o Isusovom ozdravljanju gubavca jedno je od objašnjenja zašto je sv. Ivan Pavao II. uspostavio Svjetski dan bolesnika. Sveti Otac Ivan Pavao II. naglašavao je nadnaravnu dimenziju bolesti i proživljavanja iste, ističući važnost odnosa između Boga i bolesnika. Velečasni se nadovezao na Papinu izjavu rekavši kako je izrazito bitno da bolesnik prihvati svoje stanje i smogne hrabrosti da zamoli Boga za ozdravljenje jer je Bog uvijek uz sve ljude i nikada ih ne napušta. Gubavac iz Markova evanđelja simbol je svih bolesnika i njihovih patnji dok hode svojim putem k ozdravljenju, on je učinio upravo ono što je velečasni Ilija naglasio da je bitno, prihvatio je svoju bolest i pouzdao se u Boga da će mu pomoći na svome putu prema ozdravljenju.
Fra Ivan je na kraju zahvalio svima prisutnima: „Hvala svima vama imenovanima i, još češće neimenovanim, junacima naših bolnica i drugih zdravstvenih ustanova. Napose svim bolničkim kapelanima. Dopustite mi spomenuti samo našega požrtvovnoga i hrabroga subrata fra Filipa Musu, ali i sve njegove kolege, koji na svaki telefonski poziv iz bolnica ostavljaju sav svoj posao, odmor, slobodno vrijeme i hitaju bolesniku u potrebi. Hvala svom medicinskom osoblju koje ima osjećaj za bolesnike potrebite svećenikovog blagoslova, odrješenja, pričesti i bolesničkoga pomazanja, kao i svim članovima obitelji koji na vrijeme prepoznaju nužnost svećenikova dolaska. Hvala svima vama koji u bolnicama i pred njima molite i svjedočite svoju vjeru u kompleksnosti vremena i društva u kojem živimo! Hvala svima na suradnji i organizaciji ovoga lijepoga događaja. Posebno tvrtci „Medikor“, zastupniku Omron uređaja, koja je velikodušno posudila uređaje i kartice za upis vrijednosti krvnog tlaka kao i svim volonterima. Bratska zahvalnost ide i gospođi Antoniji Vukšić, našoj župljanki, na ideji i inicijativi.“
Nakon župnih obavijesti prisutnima se obratila i prof. Danica Galešić Ljubanović, predsjednica podružnice HKLD-a „Branimir Richter“-Zagreb istaknuvši svoju zahvalnost na gostoprimstvu i spomenuvši ukratko povijest obilježavanja Svjetskoga dana bolesnika u Zagrebu. Svoj govor završila je riječima Majke Terezije, zaštitnice Odjela za sestrinstvo Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta: ,,Ne čekajte vođe; učinite to sami, čovjek čovjeku", na taj način naglasivši važnost liječnika i medicinskih sestara na bolesnikovu putu k ozdravljenju. Na kraju svete mise, u znak zahvalnosti svih prisutnih poklonila je rektoru fra Ivanu i župi Sv. Antuna umjetničko djelo, sliku s moslavačkim pejsažom kao uspomenu na ovaj dan.
PAPINA PORUKA ZA SVJETSKI DAN BOLESNIKA
»Nije dobro da čovjek bude sam« (Post 2, 18). Bog, koji je ljubav, od početka je stvorio čovjeka za zajedništvo, upisavši u njegovo biće dimenziju odnosâ. Tako smo u svom životu, oblikovanom na sliku Presvetoga Trojstva, pozvani na puno samoostvarenje u dinamici odnosâ, prijateljstva i međusobne ljubavi. Stvoreni smo da budemo zajedno, a ne sami. I upravo zato što je taj plan zajedništva tako duboko upisan u ljudsko srce, iskustvo napuštenosti i samoće nas užasava i pokazuje se bolnim, čak neljudskim. Ono postaje još teže u trenucima slabosti, nesigurnosti i neizvjesnosti, često uzrokovanih teškom bolešću. (...)
S dubokom boli suosjećam s patnjom i samoćom onih koji su zbog rata i njegovih tragičnih posljedica ostali bez oslonca i pomoći: rat je najstrašnija od svih društvenih bolesti, a najveću cijenu plaćaju najslabiji.
No treba naglasiti da se i u zemljama koje uživaju mir i blagostanje doba starosti i bolesti proživljava u samoći, a katkada i u napuštenosti. Ta je žalosna stvarnost ponajprije plod kulture individualizma, koja veliča ostvarivanje prihoda po svaku cijenu i njeguje mit o učinkovitosti, postajući ravnodušna, pa čak i nemilosrdna kad ljudi više nemaju snage držati korak. Postaje tad kultura odbacivanja u kojoj se »osobe… više ne doživljava kao primarnu vrijednost koju treba poštivati i čuvati je, posebno ako su siromašne ili s invaliditetom, ako “još nisu korisne” – kao što su nerođeni ili “više nisu korisne” – kao što su starije osobe« (Enc. Fratelli tutti, 18). Ta se logika provlači, nažalost, i kroz određene političke odluke, u kojima se ne stavlja u središte dostojanstvo ljudske osobe i čovjekove potrebe i koje ne pogoduju uvijek strategijama i izdvajanju potrebnih sredstava kako bi se svakom čovjeku zajamčilo temeljno pravo na zdravlje i pristup lijekovima. Istodobno, napuštanje slabih i njihovu usamljenost pospješuje također svođenje skrbi isključivo na zdravstvene usluge, a da one nisu mudro popraćene “terapeutskim savezom” između liječnika, bolesnika i članova obitelji.
Vrijedi još jednom poslušati ove riječi iz Biblije: „Nije dobro da čovjek bude sam!“ Bog ih izgovara na početku stvaranja i tako nam otkriva duboki smisao svog nauma za ljudski rod, ali, u isti mah, i smrtnu ranu zadanu grijehom, koji se uvlači i stvara nepovjerenje, razdore, podjele, a time i izolaciju. On pogađa čovjeka u svim njegovim odnosima: s Bogom, sa samim sobom, s drugima, sa stvorenim svijetom. Takva izoliranost dovodi do toga da gubimo smisao našeg postojanja, oduzima nam radost ljubavi i daje nam iskusiti deprimirajući osjećaj usamljenosti u svim ključnim razdobljima života.
Braćo i sestre, prvi oblik skrbi koji nam je potreban u bolesti jest blizina puna suosjećanja i nježnosti. Brinuti se za bolesnu osobu, stoga, znači prije svega brinuti se za njezine odnose, sve odnose: s Bogom, s drugima – članovima obitelji, prijateljima, zdravstvenim djelatnicima – sa stvorenim svijetom, sa samim sobom. Je li to moguće? Dà, moguće je i svi smo pozvani predano raditi na ostvarivanju toga. Pogledajmo sliku milosrdnog Samarijanca (usp. Lk 10, 25-37), njegovu sposobnost da se zaustavi i iskaže blizinu, nježnost kojom vida rane brata koji trpi.
Imajmo na pameti ovu središnju istinu našega života: došli smo na svijet jer nas je netko prigrlio, stvoreni smo za ljubav, pozvani smo na zajedništvo i bratstvo. Ta dimenzija našeg bića podupire nas posebno u vremenima bolesti i slabosti i prva je terapija koju svi zajedno moramo primjenjivati kako bismo liječili bolesti društva u kojem živimo.
Vama koji bolujete od neke privremene ili kronične bolesti poručujem: nemojte se sramiti svoje želje za blizinom i nježnošću! Nemojte je skrivati i nemojte nikada misliti da ste drugima na teret. Stanje bolesti potiče svakoga da zaustavi pretjerani tempo u koji smo uronjeni i ponovno pronađe samoga sebe.
U ovoj promjeni epohe u kojoj živimo, posebno smo mi kršćani pozvani usvojiti suosjećajni Isusov pogled. Brinimo se za one koji pate i koji su sami, možda čak i potisnuti na rub društva i odbačeni. Liječimo rane samoće i izolacije uzajamnom ljubavlju koju nam Krist Gospodin daje u molitvi, a posebno u Euharistiji. I tako se složno suprotstavimo kulturi individualizma, ravnodušnosti, odbacivanja i razvijamo kulturu nježnosti i suosjećanja.
Bolesni, slabi i siromašni su u središtu Crkve i moraju također biti u središtu naše ljudske pozornosti i naših pastoralnih nastojanja. Ne smijemo to zaboraviti! Povjerimo se Blaženoj Djevici Mariji, Zdravlju bolesnika, da nas zagovara i pomogne nam da budemo tvorci blizine i bratskih odnosa.
Foto: Badrov
