Na blagdan Sveta Tri Svetitelja Bazilija Velikoga, Grgura Nazijanskoga i Ivana Zlatoustoga, zaštitnika Križevačke eparhije, u utorak 30. siječnja 2024. godine Križevačka eparhija proslavila je Dan eparhije.
Svečanu arhijerejsku liturgiju u Katedrali Presvete Trojice u Križevcima služio je križevački vladika mons. Milan Stipić, u zajedništvu sa zagrebačkim nadbiskupom i metropolitom mons. Draženom Kutlešom, koji je izrekao propovijed, te drugim biskupima i svećenicima.
U nastavku donosimo homiliju nadbiskupa Dražena Kutleše u cijelosti.
Homilija zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše
Proslava Sveta Tri Svetitelja
Križevci, katedrala Presvete Trojice, 30. siječnja 2024. godine
Draga braćo i sestre u Kristu!
Okupili smo se na ovom svečanom liturgijskom slavlju kako bismo proslavili zaštitnike Križevačke eparhije, tri velika crkvena oca, tri svetitelja, kako ih naziva istočna crkvena predaja: Ivana, koji je zbog svoje propovjedničke vještine stekao ime Zlatousti, Bazilija Velikog i Grgura Nazijanskog nazvanog Bogoslov, jer se strogo pridržavao Svetoga pisma i crkvene predaje.
Svu trojicu resila je ljubav prema Svetome pismu, velika mudrost u obrani i prenošenju crkvenog nauka, a nadasve pobožan i svet život. Vrijeme u kojemu su živjeli i upravljali svojim Crkvama, bilo je jako teško. Crkvu je pustošilo krivovjerje, među klerom je vladala simonija, a na carskom dvoru nemoral. Bilo je gotovo nemoguće napredovati u kršćanskim krepostima usred takva svijeta. Ova su trojica velikana duha to shvatila i svaki se nakon svjetskih nauka povlačio u pustinju i samoću. Takvo ih je povlačenje usavršavalo u kreposti te su bili kadri neustrašivo se uhvatiti u koštac s izazovima i problemima. No, nije bilo moguće, kako kaže današnje Evanđelje „sakriti grad na gori“, niti je imalo smisla svjetiljku staviti pod posudu. Svaki od njih bio je pozvan i protivno svojim željama preuzeti biskupsku službu. Svu trojicu resio je izniman karakter, inteligencija, mnoštvo talenata, svetost i neumorna služba Bogu.
I mi, poput njih, gajimo želju za svetošću, osjećamo koliko je potrebna našem vremenu, nastojimo i umom i srcem proniknuti i živjeti kršćansku poruku, ali uvijek kao da nešto nedostaje. Pitamo se kako su oni uspjeli, a mi ne uspijevamo.
Upravo je Božja riječ koju smo slušali bila izvor iz kojega su ovi sveci crpili mudrost i snagu za život. Ona nam kaže da smo svjetlost svijeta, pozvani svijetliti u tami kao grad na gori ili svjetiljka na svijećnjaku. Sve to pred nas, dragi vjernici, stavlja veliku odgovornost.
1. Biti svjetlost. Sveti Ivan Evanđelist Isusa naziva Riječju u kojoj je život svemu što postoji. Ta Riječ je Svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka; ona nam otkriva istinu o Bogu i od njezine punine primamo sve, milost na milost. Znamo da nam Krist, osim u riječima Svetoga pisma, progovara i u tradiciji Crkve. No premalo razmišljamo o tome da smo tu tradiciju naslijedili od svetih, od onih koji su živjeli od Riječi i uz Riječ.
Današnje evanđelje spaja govor o svjetlu i o Pismu: Zakonu i Prorocima. Isus koji je Svjetlo svijeta, svoje učenike naziva svjetlom. Biti svjetlo je ono što je učenicima svojstveno, nije nešto što im je pridodano, nije nešto što imaju ili trebaju učiniti. Oni jesu svjetlo.
Naša ucijepljenost u Isusa, ukorijenjenost u njemu po sakramentu krštenja dopušta nam da budemo svjetlo, koliko god nesavršeni. Naše svjetlo uvijek potječe od Njega - nijedna zraka ne dolazi od nas samih – ali smo puno više od običnog odsjaja. Zajedničari smo božanske naravi, kako kaže sveti Petar (usp. 2 Pt 1, 4). Ovo je, braćo i sestre, otajstvo naše vjere koje iz dana u dan trebamo pronicati i na njemu se napajati jer tek kada smo suobličeni Isusu, dobivamo prave oči da ga vidimo (usp. Papa Franjo, Lumen fidei, 31).
2. Svjetlo svijetli u tami. To što je Isus svjetlo i što nama daje da budemo svjetlo otkriva još jednu činjenicu, a to je da je svijet u tami. „Svjetlost je“, kaže sv. Ivan, „došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla“ (Iv 3, 19). Nadalje, ako doista svijetlimo, ako smo grad utvrđen na gori, onda ne možemo biti nevidljivi. Autentičan život znak je po sebi. Bez promocije i želje da se pokažu, sveci koje danas slavimo doslovno su bili prisiljeni napustiti svoju samoću i posvetiti se biskupskoj službi u trenutku kad ih je Crkva trebala. Nije bilo moguće da ostanu skriveni. Zasvijetlili su tamo gdje su bili pozvani i poslani.
Bog je i nas postavio tamo gdje želi da zasjamo na najbolji mogući način. Naša je prisutnost namijenjena otkrivanju života i dobrote onakvima kakvi jesu, ali i razotkrivanju grijeha: ne pukim moraliziranjem, nego postojanošću i vjernošću Izvoru koji daje smisao našem postojanju.
Albertu Einsteinu pripisuju izreku: „Nitko ne može čitati Evanđelja, a da ne osjeća Isusovu stvarnost. Puls Njegove osobnosti kuca u svetoj Riječi.“ Mi smo danas skloni objavljenoj Božjoj riječi pristupati na razne načine, tumačiti je povijesno, psihološki, teološki... Sve je to legitimno, ali nedovoljno. Sve nam može pomoći, ali puls Isusove osobnosti možemo osjetiti samo ako znamo slušati srcem učenika.
3. Svjetiljci je mjesto na svijećnjaku. Isus nadalje učenicima upućuje riječi: „Ne užiže se svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak“. Poziva nas da svjetlo ne skrivamo pred ljudima, već da dobrim djelima slavimo Oca nebeskoga. Kao što je Isus svojim riječima i djelima obznanjivao istinu o Bogu, tako trebaju i oni koji ga nasljeduju.
Ovdje nije riječ o posudi pod kojom bi se svjetiljka ugasila zbog nedostatka kisika, već o dijelu pokućstva s tri ili četiri oslonca koji, ako se svjetiljka stavi ispod njega, priječi širenje svjetlosti, prigušuje je. Svjetlo se ne može ne opaziti ni pod posudom, ali ne koristi drugima jer svjetiljka nije na svome mjestu.
Upravo se u ovoj slici može nazrijeti misijska narav Crkve. Njezino poslanje, ono što joj je Gospodin namijenio, nije samodostatnost, zatvaranje u sebe, već izlaženje. „Isus želi evangelizatore koji naviještaju radosnu vijest ne samo riječima, već prije svega životom preobraženim Božjom prisutnošću“ (Franjo, Evangelii gaudium, 259). Pritom, kako je to bilo i kod apostola, svatko od nas ima neku nesavršenost koja nas ne smije priječiti da drugima pružimo svjedočanstvo Gospodinove ljubavi. „Naša nesavršenost ne smije biti izgovor; baš naprotiv, poslanje (misija) stalan nam je poticaj da ne ostanemo u glibu osrednjosti, nego da nastavimo rasti“ (Evangelii gaudium, 121).
Mi smo na neki način već zapaljeni plamenom krštenja, kao što su i učenici bili pozvani biti s Isusom. No, iako su uz Isusa boravili, iz blizine promatrali njegov život i slušali riječi, svjetlo vjere nije odmah ni lako probilo do njih. Na njihovu primjeru možemo vidjeti što ga je priječilo. Kod Jude se radilo o nedostatku ljubavi. Svjetlo vjere ugasio je izdajom. Petra je svladao strah i zatajio je Isusa, ali nije malaksao u vjeri. Toma nije bio tamo gdje su bili drugi i nije vjerovao da događaji velikog petka imaju nastavak.
Ova jednostavna usporedba sa svjetlom nam govori jako puno. Svjetlo otkriva stvari onakvima kakve doista jesu, potiče rast i život. Svjetlost je postojana. Probija se kroz najmanju pukotinu. Drži nas budnima.
Pitanje na koje svatko od nas treba dati odgovor je: Kako jače zasjati? Gdje je mjesto s kojega najbolje drugima mogu rasvijetliti tamu?
4. Odgovorni smo za svjetlo. Vjerovati da smo svjetlo nije stvar preuzetnosti, nego povjerenja u Božju riječ koja je istinita. No, ako Isus kaže da smo svjetlo, a da je svijet u tami, i da smo pozvani na iskorake kako bi osvijetlili tu tamu, pred nama je velika odgovornost. Isus ne predlaže, već naređuje: „Jer si svjetlo, svijetli!“ Ovo nije opcija. Misijsko poslanje Crkve je nalog: „Pođite po svem svijetu...!“ Način na koji trebamo svijetliti su, kaže Isus, “dobra djela”. Riječ koju koristi je kalos, koja nosi ideju privlačnosti ili ljepote. Pozvani smo djelima ljubavi i suosjećanja osvijetliti lice milosrdnog Oca koji nas ljubi. Takva zadaća zahtijeva prisnost s Božjom riječi. Nismo pozvani propovijedati sami sebe i tumačiti proizvoljno istine vjere, već se izložiti životom koji je odraz ponizne vjere i povjerenja u Isusa.
Sveti Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima odvažno iznosi svoju obranu pred protivnicima koji „propovijedaju same sebe“, kojima se spasenje sastoji u spoznaji, a ne u založenosti cijele čovjekove egzistencije. Svjestan je da njegov autoritet dolazi od očitovanja istine i da se samo tako može „preporučiti svakoj savjesti ljudskoj pred Bogom“ (usp. 2 Kor 4, 5).
Na koncu, Isus, svjestan odjeka riječi kojima učenicima daje autoritet i odgovornost svjedočenja, pojašnjava da nije riječ o ukidanju Zakona ili proroka, već o njihovu ispunjenju. U Isusu samome Zakon i Proroci nalaze višestruko ispunjenje: On je onaj kojega su proroci naviještali, umro je na križu da se ispuni Zakon, savršeno je držao sve zapovijedi; svojom je žrtvom učinio da se pravednost očituje u životima vjernika po Duhu Svetome koji im je dan. Isus je autor Zakona i njegov izvršitelj. Sveto pismo i njegovo učenje su nepromjenjivi. Isus Krist jučer i danas isti je. I uvijeke! (usp. Heb 13, 8).
Dragi vjernici, da bismo poput svetaca koje častimo danas mogli osjetiti puls Isusove osobnosti, naučimo se družiti sa Svetim pismom, izlagati se njegovu svjetlu i njegovoj mudrosti. Za ove je prijatelje Božje „Božja riječ bila od presudne važnosti“. Pitamo se s papom Franjom: „Zašto se isto ne dogodi mnogima od nas? Toliko puta slušamo Božju riječ, na jedno uho uđe, a na drugo izađe. Zašto je tomu tako? Možda zato (...) što je za to potrebno ne biti 'gluh' za Riječ. To je opasnost koja nam prijeti: obasuti nebrojenim riječima, puštamo također da nam Božja riječ promakne, 'isklizne' iz ruku: čujemo je, ali je ne slušamo; slušamo je, ali je ne čuvamo; čuvamo je, ali joj ne damo da izazove u nama promjenu“ (Franjo, Nedjelja Božje riječi, 21. siječnja 2024.).
Dopustimo da nas Božja riječ mijenja, naučimo osluškivati bilo Crkve koju je Krist oprao svojom krvlju i po kojoj nam posreduje milosti spasenja. Samo tako ćemo biti grad na gori i svjetiljka koja svijetli svima. Onako kao što su to bila današnja Tri Svetitelja. Amen.
Foto: vlč. Filip Pranjić
Izvor: Zagrebačka nadbiskupija
