Svečano misno slavlje druge srijede Velike pobožnosti svetom Josipu u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu u srijedu 24. siječnja predvodio je o. Gaudencije Vito Spetić, OSPPE. Mnoštvo okupljenih hodočasnika predvodili su župljani Župe sv. Franje Ksaverskog iz karlovačkog naselja Švarča sa župnikom vlč. Dujom Kurtovićem, koji je koncelebrirao u zajedništvu s mons. Antunom Senteom, rektorom Svetišta. Pjevanje su animirali župni pjevači sa Švarče i Dubovca uz orguljsku pratnju s. Blandine Rakarić, KBLJ.
Tumačeći naviješteni odlomak evanđelja o sijaču koji sije sjeme o. Gaudencije istaknuo je da sijanje Riječi Božje otvara veliko i važno pitanje: "Kakvo sam ja tlo za Riječ Božju?"
Nadalje o. Spetić naglasio je da "nema radosti života, nema sreće, nema mira ako ja ne želim živjeti po Riječi Božjoj. Mene uvijek fasciniraju one reklame za mršavljenje ili za neke druge ljudske potrebe. Kako može netko biti tako smiješan da vjeruje da će ispijanjem tablete odmah smršaviti. No, ljudi žele u to vjerovati, a ne žele vjerovati da iz življenje Riječi Božje može učiniti sretnim, da samo s Bogom ljudski život može biti smislen i ispunjen. Stoga može li čovjekov život biti sretan ako je tvrdo tlo za riječ Božju? Ne može. Može li ljudski život biti sretan ako se očekuje od drugih da budu pravedni, a ne od sebe? Ne može. Stoga ja moram biti taj pravednik, ja moram biti taj koji će živjeti po Riječi Božjoj. Tada mogu očekivati čuda u svojoj sredini u svojoj obitelji, u svojoj domovini. I evo ako Riječ Božja usahne jer nema korijena u mom kamenitom srcu ili sam ja čovjek koji živi na putu ili uz put, stalno negdje trči, nema mira, nema sabranosti da bi ta riječ mogla niknuti. Ako živimo uz put, a dopuštamo trnju grijeha i briga da nas obaspe, imamo li pravo očekivati da naš život bude sretan. Bog nas poziva da budemo oni koji će nasljedovati svece i biti primjer koji potiče, povezuje, obavezuje na nasljedovanje", rekao je u svojoj homiliji o. Spetić.
Pri kraju misnog slavlja o svom životu i povjerenju u Boga progovorio je Jerry Grcevich, glazbenik, aranžer, skladatelj hrvat iz Amerike. Jerry, punim imenom Jerome Joseph Grcevich pripada trećoj generaciji Hrvata rođenih u Americi u Turtle Creeku kod Pittsburgha u Pennsylvaniji. Sviranju tamburice podučili su ga otac i stric, koji su se ozbiljnije bavili tamburaškom glazbom. U svojoj 21. godini, Grcevich je učio tamburicu uz slavnog vojvođanskog tamburaša Janiku Balaža.
Od 1980. godine sklada i snima svoje vlastite skladbe. Kao svirač svih pet tamburaških instrumenata – bisernice (prima), brača (basprima), bugarije (kontre, tamburaške gitare), begeša (berde, tamburaškog kontrabasa) i tamburaškog čela, često sam snima sve dionice na svojim albumima. Ubraja se među najbolje svirače bisernice (prima) na svijetu, a mnoge tamburaške skupine u svijetu i u samoj Hrvatskoj izvode njegove skladbe.
Gospodin Jerry jako dobro zna da su njegovi preci došli u Ameriku iz Sigeca pored Koprivnice te Pisarovine, Malog Erjavca, Gradeca Pokupskog i Jaškova malih mjesta u neposrednoj i malo daljoj okolici Karlovca, a po navedenim precima dobio je i ime Jeronim i Josip. Kako su mu otac i stric imali tamburaški sastav vrlo je rano, već u svom djetinjstvu zavolio tamburu te često uz oca i strica nastupao na različitim manifestacijama za Hrvate u Americi.
"Moj tata i stric i moj djeda svirali su tamburice. Često su vježbali s orkestrom u našoj kući. Osluškujući kao dijete njihovo sviranje ta je glazba ušla u moje srce. Kasnije sam im se pridružio te s njima svirao. Usvojivši sviranje tamburice i tamburašku glazbu počeo sam skladati, ali mi je nedostajao majstor za tekst, kojega sam pronašao u gospodinu Miroslavu Škori, od tada smo zajedno stvarali. Treća pjesma koju smo zajedno stvorili bila je „Ne dirajte mi ravnicu“ Miroslav Škoro je napisao tekst i glazbu, a ja sam napisao aranžman, te odsvirao sve instrumente i otpjevao prateće vokale", rekao je gospodin Grcevich.
Jerry se ne odvaja od tambure tako je i u Josipovo svetište došao s tamburom koju mu je darovao Antun Nikolić Tuca koji je puno surađivao s Krunoslavom Kićom Slabincem, za koga je Jerry pisao melodije i aranžmane, kao i za Zvonka Bogdana, Stjepana Jeršeka Štefa i druge glazbenike tamburaše.
Ljubav prema tamburi usadili su mi otac i stric, a vjeru u Boga i dobrotu prema čovjeku usadila mi je moja baka. Ona mi je još uvijek veliki uzor, iako se preselila u vječnost. One me učila poštenju i povjerenju u Boga. U blizini moga doma u Americi postoji jedna crkva koja je otvorena i po danu i po noći. Rado uđem u tu crkvu baš u sitne sate po noći te u tišini, molim na svoj način. Sviram svoju tamburu uvjeren da melodiju čuje baka, roditelji i dobri Bog. To je moja molitva. U tim trenucima uvijek pronađem mir, ali i nadahnuće za neke nove skladbe.
Ovaj sam put došao u Hrvatsku pred Božić s kartom u jednom smjeru. Možda ću morati otići u Ameriku, a to znači da ću se vratiti opet u Hrvatsku, jer moje srce je uvijek ovdje i u cijelom svijetu gdje ima naših ljudi, naših Hrvata, tamo sam ja.
Gospodin Jerry tom je prigodom na svojoj tamburici odsvirao svjetski poznatu duhovnu pjesmu Milost s mnoštvo prekrasnih vlastitih improvizacijskih ukrasa te Josipe, o oče sveti ujedinjen sa zvukovima orgulja i glasova dirnutih vjernika.
Župa BDM Snježne
Foto: Josip Vuković
