Župa sv. Agneze, djevice i mučenice, u Medulinu, proslavila je u nedjelju, 21. siječnja 2024. svetkovinu svoje nebeske zaštitnice i naslovnice. Misu je predvodio porečki i pulski biskup u miru Ivan Milovan, uz koncelebraciju domaćeg župnika vlč. Hrvoja Okadara.
U uvodnim pozdravima župnik je osim predslavitelja i okupljenog puka posebno pozdravio i predstavnike civilnih vlasti, načelnika Općine Medulin Ivana Kirca te predsjednika Turističke zajednice Mihaela Idžakovića.
U prvom dijelu homilije, biskup se osvrnuo na život jedna mlade djevojke, koja je do danas ostala zapamćena u cijelom kršćanskim svijetom.
„U današnje vrijeme, kad su mnogi zabrinuti za mlade izgubljene u ovisnostima i lutanjima, mnogi mladi znaju nas zadiviti svojim darom i uspjesima osobito u školi, sportu, te u otvorenosti za budućnost“ rekao je biskup, te nastavio „sv. Agneza kao dvanaestogodišnjakinja očito nije bila tek neki prolazni lik onoga vremena, nego je ostala trajni uzor kršćanima do danas. Ni nakon 1700 godina nije zaboravljena. Kršćani diljem svijeta dive joj se radi njezine nevjerojatne neustrašivosti pred poganskim sucem, i ustrajnosti u vjeri, pa i po cijenu smrti“. Podsjetio je kako su najveći pisci starine, sv. Augustin, sv. Ambrozije i sv. Jeronim ispjevali joj pohvale u svojim govorima i spisima, a kršćanska umjetnost, npr. mozaik iznad oltara porečke bazilike stavlja i njezin lik među medaljonima slikama najstarijih djevica mučenica. „Sv. Agneza u najvećem iskušenju ustrajala je u vjeri u Isusa Krista, nije se prepala pred zastrašivanjem i prijetnjama, očito, imala je u sebi veliku snagu duha i zrelost u vjeri. Sigurno je kao mala u obitelji naučila razlikovati između vjere u Boga i lažnih poganskih božanstava. U svojoj obitelji i kršćanskoj zajednici sigurno je upoznala Boga kao Stvoritelja i dobroga Oca, koji je stvorio ovaj svijet kao dom, kuću za čovjeka, a sam čovjek je vrhunac toga stvaranja: slika i prijatelj Božji. Živjela je u svijetu staroga poganstva, ali kršćanstvo je u onaj svijet poganstva znalo unositi nešto novo preko malih i vrlo živih zajednica koje su se okupljale, stvarajući novi pogled na život i svijet, starajući među ljudima nove odnose, odnose ljubavi, međusobne povezanosti i karitativne solidarnosti sa svima. Kršćanstvo je sve to činilo na način kvasca, koji svojom nevidljivom nutarnjom snagom prožima živote pojedinaca i cijeloga društva.“
Izvor: Porečko-pulska biskupija
