U Dvorani sv. Lovre Biskupskog doma u Požegi, biskup Antun Škvorčević predstavio je 22. prosinca svoju Božićnu poruku „Za njih nije bilo mjesta u svratištu (Lk 2, 7)“ s podnaslovom „Kako slaviti Božić u vrijeme pandemije?“. Biskup najprije spominje kako su mu izvanredne okolnosti pomogle da dublje shvati zapis evanđelista Luke o Isusovu rođenju i da pronađe odgovor na pitanje: Kako slaviti Božić u sadašnjim brojnim ograničenjima i biti vjernik u doba pandemije? Tvrdnju sv. Luke: „Za njih nije bilo mjesta u svratištu“ usporedio s poteškoćama koje donosi aktualna situacija ugroze koronavirusom te piše: »U prijašnjim božićnim slavljima pozornost mi je privlačio evanđeoski opis samog djetešca Isusa, Marije i Josipa, pastira i anđela, nebeskog svjetla i navještaja radosti. Međutim, čitajući ga u uvjetima ugroze koronavirusom, otkrio sam koliko je aktualna tvrdnja sv. Luke da „za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (Lk 2, 7), napose kad sam je povezao s Isusovom izjavom: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 40) te s Njegovom žrtvom na križu. Spoznao sam da ovoga Božića Isus na svoj način leži na bolničkim krevetima oboljelih od Covida 19. Evanđeoski zapis o tome kako za Isusa, Josipa i Mariju nije bilo mjesta u betlehemskom svratištu dobio je za mene posebno značenje pred činjenicom velikog broja zaraženih i oboljelih kod nas i pitanjem hoćemo li ih moći sve smjestiti u bolnice, sadašnja najvažnija svratišta za ugrožene osobe u našoj domovini. Na temelju tog jednostavnog a snažnog evanđeoskog prikaza jasnije sam razumio kako mnoga ljudska srca zbog omalovažavanja opasnosti zaraze koronavirusom i uvjeravanja da ne postoji nikakva ugroza, jer je to navodno sve obična prijevara, nisu sposobna biti svratišta samilosti, suosjećanja, spremnosti na žrtvu za bolesne, za nastojanja oko provođenja pandemijskih mjera kako bismo se svi zaštitili od zaraze.«
Govoreći zatim o važnosti vjerničkog pristupa svemu onome što nas okružuje, biskup je istaknuo: »Ovogodišnji Božić potiče nas da budnom vjerom pristupimo onomu što nam se ovih dana događa te se poklonimo Isusu Kristu svojim konkretnim ponašanjem prema osobama koje su zaražene i boluju od Covida 19. Božić usmjerava našu vjerničku pozornost i osjetljivost također prema preminulima i njihovim najbližima, prema provoditeljima mjera očuvanja od zaraze, a napose zdravstvenim djelatnicima koji danonoćno u bolnicama ne štede sebe, nego se izvanrednom požrtvovnošću brinu o bolesnima i sve čine da pobijede smrtonosni virus. S pravom u njima možemo nazreti anđele koji silaze s neba kako bi navijestili radosnu vijest da je s nama, napose u bolesnicima, prisutan Sin Očev koji je na sebe preuzeo ljudske boli i smrt. Žrtva i brižnost bolničkog osoblja svjedoči da zadnju riječ ima Ljubav koju je Isus unio u našu prolaznost te su svi patnici na nedokučiv Božji način dionici pobjede te iste Ljubavi, Slave Božje, objavljene u siromaštvu betlehemske štalice.«
Uspoređujući medicinske djelatnike s pastirima i anđelima koji se nalaze pored bolničkih kreveta, biskup je vjernicima čestitao Božić i zaželio blagoslovljenu novu godinu: »Medicinski su djelatnici i svojevrsni pastiri pokraj bolesničkih kreveta, tih suvremenih jaslica u kojima trpi sâm Isus Krist. Oni svjedoče da onda kad nestanu sve mogućnosti bolničkog, medicinskog i svakog drugog ljudskog svratišta i pomoći, naši bolesnici ostaju smješteni u Božje samilosno srce, očitovano u Isusu Kristu i Njegovoj ljubavi na križu, kao jedinoj pobjedničkoj snazi u našim najtežim životnim stanjima. Osim toga uvjeren sam kako ovoga Božića i naša ograničenost na obiteljski krug krije u sebi neke duboke dimenzije ljudskog postojanja koje valja vjernički otkriti. Zajedničkom molitvom možemo u svoje domove i srca unijeti Božju blizinu, moćnu oživjeti međusobno razumijevanje i plemenitost. Tako osnaženi bit ćemo jači od svih postavljenih granica i omogućiti da se unatoč svemu i ove godine iskreno radujemo Božiću, snazi nikad uskraćene Božje neizmjerne ljubavi za nas u Isusu Kristu. U vjerničkom iskustvu otajstva svjetla, zasinulog u Betlehemu, koje i u sadašnjim teškim okolnostima čovječanstva pobjeđuje mrak, od srca vam svima želim sretan Božić i blagoslovljenu 2021. godinu!«
U drugom dijelu Poruke, biskup se osvrnuo na protupandemijske mjere i ograničenja euharistijskih slavlja, bitnih za vjerničku proslavu Božića: »Ograničenja postavljena kod nas ovih dana za euharistijska slavlja i samu proslavu Božića zaoštrila su pitanje: Kako biti vjernik u doba pandemije? Nacionalni stožer civilne zaštite i hrvatska Vlada zaslužuju svaku pohvalu i zahvalu za sve što čine da očuvaju zdravlje hrvatskih građana i organiziraju zdravstveni sustav u teškim okolnostima. No, epidemiološki stručnjaci i javni politički dužnosnici u donošenju mjera polaze gotovo isključivo od zdravstvenog i gospodarskog kriterija, stavljajući kršćane u nezavidan položaj. Oni se upuštaju u područje vjere za koje nisu mjerodavni kad sudjelovanje vjernika na euharistijskom slavlju u crkvi stavljaju u istu ravan s odlaskom građana u trgovine, poduzeća, škole, gostionice, kafiće, teretane, te od crkvenih službenika i drugih vjernika očekuju da provode iste ili slične mjere u crkvi i na svetim slavljima kao i u navedenim ustanovama. Ovdje se ne radi samo o pitanju ograničavanja broja vjernika na svetoj misi, nego o daleko dubljem problemu mogućnosti kršćana da i u sadašnjim okolnostima ostvaruju svoj vjernički identitet u Crkvi kao ustanovi božanskog podrijetla. Ako ponajprije zbog psiholoških razloga smatramo da se djeca i mladi trebaju u sadašnjim okolnostima okupljati u školi na nastavi, vjernicima se zbog istih, ali i spomenutih viših razloga ne bi smjelo ograničavati sudjelovanje na svetoj misi u crkvi. Zbog primjene navedenih mjera na Crkvu, bez poštivanja njezine specifičnosti, nemali broj katolika ima bojazan mudrog Gamalijela kad je odvraćao židovske prvake da ne zabranjuju apostolima djelovati u ime Isusovo: „da se i s Bogom u ratu ne nađemo“ (Dj 5, 39).«
Potom je biskup upozorio na važnost poštivanja specifičnosti crkvenog i vjerničkog identiteta kako to zastupa Katolička Crkva na temelju Objave i Tradicije, uključujući i nauk II. vatikanskog sabora te odredbe Zakonika kanonskoga prava. Pozvao se na Pismo u kojem Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata na Veliku Gospu ove godine tumači isključivu mjerodavnost Crkve za vjerska pitanja i u vremenu pandemije. Podsjetio je kako se nedavno Trajni odbor Komisije biskupskih konferencija Europske unije u jednom svom dokumentu osvrće na upute Europske komisije o slavljenju ovogodišnjih božićnih blagdana kao miješanje javnih vlasti u mjerodavnost vjerskih zajednica te kaže: »Dokument podsjeća javne dužnosnike na obvezu izvršavanja članka 17. Ugovora o funkcioniranju Europske unije po kojem je „ključno savjetovati se s Crkvama i religijskim zajednicama kad se razmatraju pitanja koja u dokumentima Europske unije imaju vjerski karakter“.«
Istaknuvši da kršćanstvo nije religija nego vjera, biskup je kazao: »Kršćanstvo je prihvaćanje onoga što je Bog objavio, vjera u ono što dolazi odozgor, opredjeljenje za vjerno življenje u skladu s Božjom objavom u Isusu Kristu i ostvarivanje vlastitog identiteta tim putem. Vjera nije jedna od aktivnosti, neko usputno zanimanje, radni zadatak, nego cjeloživotni identitet određene osobe, vrijednosno opredjeljenje za Isusa Krista i njegovo evanđelje, smisao u koji je netko uložio cijelu egzistenciju, ne privremeno nego za vječnost. Kršćanin se stoga trajno nalazi pred pitanjem koje su postavili apostoli židovskim prvacima: „Sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga?“ (Dj 4, 19). Živjeti u društvu sukladno svojem vjerničkom identitetu nije pitanje samo ljudskih sloboda ili prava koja netko može ograničiti zbog određenih zemaljskih ciljeva, nego stvar dobro oblikovane savjesti koju moramo uvijek slijediti i na koju nitko nema pravo vršiti nasilje. Uz priziv savjesti u moralnim pitanjima, mnogi su kršćani stoga to isto činili i s obzirom na svoju vjeru. Ovakav njihov stav nije slijepi fundamentalizam ili fanatizam, nego razumski obrazloženo opredjeljenje dosljednog životnog svjedočenja sustava vrijednosti vlastitog vjerskog identiteta, kojem su brojni kršćani tijekom povijesti bili vjerni sve do mučeništva.«
Govoreći o središnjem i bitnom značenju sudjelovanju vjernika na euharistijskim slavljima, biskup je upozorio kako to nije samo disciplinsko ili pravno pitanje, nego se ono odnosi na njegov identitet i naglasio: »Zacijelo bi odgovorni društveni čimbenici u našem društvu pri donošenju odluka ili preporuka vezanih uz vjerničko sudjelovanje u crkvi na svetim slavljima u vrijeme zaraze trebali imati na umu da obustavama ili ograničavanjima okupljanja zadiru u područje savjesti te se zapitati je li mogu očekivati od biskupa, svećenika i drugih vjernika da provode odredbe koje su u suprotnosti s njihovim vjerničkim identitetom. Naime, crkvenim službenicima zadaća je okupljati vjernike u crkvi, a ne ograničavati njihov dolazak te onaj tko izdaje propise vezane uz to pitanje treba provjeriti jesu li oni realni i provedivi. To se odnosi i na slučajeve kad javni dužnosnici donose preporuke o tome što će se pjevati u liturgijskim slavljima, kako će se vršiti neki liturgijski čini, koliko će vjernika biti u crkvi i kako će se ondje ponašati, kad određuju prenošenje svetih slavlja putem digitalnih medija te očekuju da ih biskupi oblikuju u odredbe, a svećenici provode. Crkveni službenici imaju poslanje promicati slavu Božju i služiti joj, a ne odvraćati vjernike od dolaska na sveta slavlja niti ih ograničavati, zabranjivati pjevanje ili bilo što drugo što im je obveza prema Bogu. U tom slučaju zavrijedili bi Isusov prijekor: „Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske“ (Mk 7,8). Sudjelovanje na svetoj misi nije disciplinsko, pravno ili samo moralno pitanje, nego identitetsko pitanje svakog vjernika te ga crkveni službenici nemaju pravo osloboditi od toga da živi u skladu s bîti svoje vjere, na isti način kao što ih mogu odriješiti od disciplinske obveze posta i drugih vjerskih dužnosti iste vrste. O tome može odlučiti samo vjernik po vlastitoj savjesti, provjerivši je li to za njega moguće ili nemoguće, je li spriječen to ostvariti ili nije.«
U posljednjem dijelu Poruke biskup Antun se zauzeo za suradnju epidemioloških i vjerskih stručnjaka u donošenju protupandemijskih mjera, da se u njih ukljiči i nastojanje oko duhovnog imuniteta: »Kako bi se izbjeglo zalaženje javnih dužnosnika na područje mjerodavnosti vjere u oblikovanju protupandemijskih mjera, bilo bi mudro među epidemiološke i druge stručnjake koji ih donose uključiti i stručnjake za pitanja vjerskog identiteta. Naime, u vrijeme kad je ljudima potrebna posebna duhovna snaga koja pridonosi njihovu cjelovitom imunitetu, ne bismo se smjeli olako odreći dobrobiti kojoj pridonosi Crkva. Ovo božićno razmišljanje o mogućnosti biti vjernik u doba pandemije ne želi ni najmanje obezvrijediti mjere koje se poduzimaju za obranu od zaraze koronavirusom i obeshrabriti ljude da ih provode, među ostalim i cijepljenjem koje će uskoro biti omogućeno, nego se zauzima da se pri tom poštuje specifičnost Crkve, kao što se to s pravom čini s bolnicama, školama, trgovinama i drugim ustanovama bitnima za naš život i društvenu zajednicu. Osim toga, navedenom razmišljanju cilj je potaknuti katolike i sve druge dobronamjerne građane da u oblikovanju javnog mnijenja o pitanjima vezanima za zarazu koronavirusom uključe i vjernička mjerila u skladu s načelom koje smo zastupali od početka ugroze koronavirusom: „Ništa vjerničkog ne dokidati, nego prilagoditi.“ Katolik se zacijelo može tako prilagoditi poštivanju mjera protiv zaraze koronavirusom da se ne odrekne svoga vjerničkog identiteta i da to od njega nitko ne zahtijeva zbog bilo kojeg razloga.«
Biskup je završio Poruku riječima: »Molim Božji blagoslov za sve vjernike da u ovo izvanredno vrijeme ne oslabe u svojoj pripadnosti Bogu i Crkvi, nego u božićnom otajstvu pronađu nadahnuće i ohrabrenje za obnovljenu vjernost Bogu kojem su povjerili svoju sudbinu.«
