Spomendan smrti sluge Božjega Bonifacija Ivana Pavletića obilježen je u srijedu 4. studenog u Kutini. Svečano misno slavlje u župnoj crkvi BDM Snježne predvodio je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua u zajedništvu s generalnim vikarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem, domaćim župnikom preč. Vladimirom Hrenom, p. Marianom Passerinijem i desetak svećenika.
Na početku nuncija i sve okupljene pozdravio je p. Mariano iz kutinske Družbe sinova Bezgrješne. On je istaknuo kako ovdje živi vrlo aktivna kršćanska zajednica koja želi dati od sebe uvijek više, a upravo im je sluga Božji Bonifacije Ivan Pavletić primjer i poticaj.
U homiliji nuncij Lingua izrazio je radost što je mogao predvoditi slavlje za godišnjicu „sretnog prijelaza“ brata Bonifacija. Kada sam upitao patra Mariana, koji me je pozvao zajedno s vjernom sestrom Mirijam predvoditi ovo Euharistijsko slavlje, ima li nešto posebno što bi mu bilo na srcu, a što bih tijekom homilije priopćio vjernicima, nešto na što bih trebao usmjeriti pažnju, on mi je jednostavno odgovorio: 'Da se brat Bonifacije ponovno vrati u Hrvatsku'. Nemam vam, dakle, što drugo reći nego: vratimo kući brata Bonifacija, vratimo ga u Zbjegovaču gdje je rođen, vratimo ga u Kutinu odakle je otputovao, vratimo ga u Hrvatsku, njegovu ljubljenu Domovinu koju je uvijek nosio u srcu premda joj se nije mogao vratiti za života“, rekao je nuncij te dodao kako vratiti brata Bonifacija kući očito znači vratiti njegov duh ovamo, prihvatiti njegovo duhovno naslijeđe, oživjeti njegovu poruku.
U nastavku nuncij je ustvrdio kako današnje Evanđelje može pomoći u razumijevanju poruke koju je ostavio Bonifacije, kao i u tome što znači vratiti ga ovdje, u mjesta koje je on sam poznavao, u mjesta u kojima je primio svoja prva nadahnuća, tamo gdje se u njemu rodila želja da ljubi Boga iznad svega. „Riječ je o prispodobi o 10 djevica: 5 mudrih i 5 ludih. Zapitajmo se: u čemu je razlika između jednih i drugih? Sve čekaju Zaručnika, sve nose svadbeno ruho, sve imaju upaljene svjetiljke, sve su pozaspale u dugom iščekivanju. Međutim, samo njih 5, kada zaručnik napokon stiže, ustaju i mogu upaliti svoje svjetiljke jer su ponijele sa sobom zalihe ulja u malim posudama. Evo, dakle, jedina razlika je u rezervnom ulju koje je njih 5 ponijelo sa sobom, a 5 nije. Što nam Isus želi poručiti ovom prispodobom? Koje je značenje dodatnog ulja koje su ponijele mudre djevice? Mnogi priznati tumači navode da je ono ulje simbol ljubavi. Tko ljubi, uvijek je spreman izići u susret Zaručniku, odnosno Gospodinu koji dolazi. To je točno, ali se možda možemo zapitati: ako to ulje predstavlja ljubav, zašto onda one mudre nisu ljubile do kraja dijeleći ga s ostalima? Odgovaraju: „Jer ne bi dostajalo za nas i za vas“. Dakle, zašto svoje ulje nisu dale onima koje ga nisu imale, odričući se možda zbog toga susreta sa Zaručnikom? Ne bi li to bio veliki čin ljubavi? Čini mi se da nam Isus želi poručiti da je ljubav nešto osobno, to jest: nitko ne može ljubiti umjesto mene. Ulje koje imaju u posudama ne predstavlja djela ljubavi koja su učinile, već samu želju za ljubavlju, želju da ljube. Želju za ljubavlju ne može se kupiti. Zapravo, kad se vrate sa svjetiljkama upaljenim kupovnim uljem, Zaručnik će im reći: Ne poznajem vas. Svijetlo kojim ste zapalile te svjetiljke nije vaše. Odluka da ljubimo je osobna: ona se rađa, raste, hrani i živi u nama. Evo zašto kažem da nam ova prispodoba pomaže shvatiti duh brata Bonifacija jer je on odlučio ljubiti i stalno je održavao živom tu čvrstu želju da ljubi Boga“.
U nastavku propovjednik je rekao kako brat Bonifacije nije učinio ništa izvanredno, ali je sve radio na izvanredan način, to jest besprijekorno, vršeći volju Božju svaki dan, o čemu svjedoči jedan od njegove subraće, brat Eugenio, neposredno nakon Bonifacijeve smrti. „Čitajući njegovu biografiju, dirnula me, na primjer, njegova vjernost u vježbanju pobožnosti, i to posebno u svakodnevnoj meditaciji. Rekli bismo ništa posebno. Ta svi smo pozvani to činiti. Da, ali on je to činio s izvanrednom vjernošću i predanošću. Da bismo ponovno oživjeli njegov duh, dakle ne trebamo misliti da moramo činiti neke neobične stvari, već iz ljubavi prema Bogu činiti na izvanredan način one male stvari koje Gospodin od nas traži. Ako malo obratimo pažnju, vidjet ćemo da i među nama ima mnogo malih Bonifacija“, zaključio je nuncij Lingua.
Na kraju okupljenima se obratio i župnik Hren zahvalivši nunciju na dolasku kao i svima koji su pomogli pripremiti ovaj spomendan. Župnik je poručio kako je Bonifacije umro u tišini i izgledalo je da je smrću zatvorena knjiga njegova života, ali svetost ima svoj glas. „Ona ne prestaje govoriti i nakon mnogih godina i stoljeća. Dok se svijet bori s Covid-19 i svađa s Bogom poradi patnje i zla, Bonifacije svjedoči da baš ona postaje puk koji vodi k nebu. Zora trećeg tisućljeća treba nove svece, a Gospodin nam upire prstom u jednog od njih, a to je brat Ivan Bonifacije“, poručio je župnik dodavši kako su Bonifacijev povratak kući omogućili i biskup Vlado Košić koji je prigrlio sinove Bezgrešnje i dopustio im djelovanje u Biskupiji te pokojni mons. Vladimir Stanković koji je Družbi poklonio svoju obiteljsku kuću.
Misno slavlje animirao je Župni mješoviti zbor, a nazočili su mu i brojni kutinski branitelji koji su ovim slavljem te polaganjem vijenca i paljenjem svijeća kod Križa s krunicom obilježili svoj dan.
Tekst i fotografije: Stjepan Vego / Sisačka biskupija
