Draga braćo i sestre, dobar dan!
U odlomku iz Poslanice Galaćanima koji smo upravo čuli, sv. Pavao potiče kršćane da hode po Duhu Svetom (usp. 5,16.25). To je stil: živjeti, hoditi po Duhu Svetom. Vjerovati u Isusa znači slijediti ga, ići za njim Njegovim putem, kao što su to činili prvi učenici. To istovremeno znači izbjegavati suprotan put, put sebičnosti, traženja vlastitog interesa, koji Apostol naziva "željom, požudom tijela" (r. 16). Duh je vodič na ovom Kristovom putu, divnom putu, ali koji je i težak. On počinje krštenjem i traje cijeli život. Pomislimo na dugo pješačenje na visoku planinu: fascinantno je, cilj nas privlači, ali zahtijeva puno truda i upornosti.
Ova nam slika može biti korisna da uđemo u zasluge apostolovih riječi: "Hoditi u Duhu", "pustiti da nas On vodi". To su izrazi koji ukazuju na radnju, pokret, dinamizam koji sprječava zaustavljanje kod prvih poteškoća, ali izaziva povjerenje u "snagu koja dolazi odozgo" (Hermin 'Pastir', 43, 21). Hodeći ovim putem, kršćanin stječe pozitivnu viziju života. To ne znači da zlo koje je prisutno u svijetu nestalo, ili da nestaju negativni impulsi sebičnosti i ponosa; to prije znači vjerovati da je Bog uvijek jači od naših otpora i veći od naših grijeha. To je važno: vjerovati da je Bog uvijek veći. Veći od naših otpora i grijeha.
Potičući Galaćane da krenu ovim putem, apostol se stavlja na njihovu razinu. Ostavlja glagol u imperativu - "hodite" (r. 16) - i upotrebljava "mi" u indikativu: “Hodimo po Duhu” (r. 25). Kao da želi reći: idimo istim pravcem i prepustimo se vodstvu Duha Svetog. To je poticaj. Sveti Pavao smatra da je ovaj poticaj potreban i njemu. Čak iako zna da Krist živi u njemu (usp. 2,20), također je uvjeren da još nije stigao do cilja, tj. vrha planine (usp. Fil 3,12). Apostol se ne stavlja iznad svoje zajednice, ne kaže „ja sam šef, a vi ste podanici. Ja sam se popeo na vrh planine, vi niste.“ Ne kaže tako već stavljajući se na put svakoga, daje konkretan primjer koliko se treba pokoravati Bogu, odgovarajući sve više i bolje vodstvu Duha.
Kako je lijepo kada pronalazimo pastire koji koracaju sa narodom, koji se ne odvajaju, ne ističu da su bolji, da su njihovi pastiri, svećenici, biskupi 'dižući nos' već pastiri koji koracaju s narodom. To je jako lijepo, to čini dobro duši.
To "hoditi po Duhu" nije samo individualno djelovanje: ono se također tiče zajednice u cjelini. Zapravo, izgradnja zajednice slijedeći put koji je naznačio apostol jest uzbudljivo, ali izazovno. „Tjelesne želje“, napasti koje svi imamo, odnosno zavist, predrasude, licemjerje, neprestane srdžbe i pribjegavanje strogim propisima može biti lako iskušenje, ali to bi značilo napustiti put slobode i, umjesto da se popnemo na vrh, vraćamo se dolje. Hoditi putem Duha prije svega zahtijeva puštanje mjesta milosti i ljubavi, Božjoj milosti. Pavao, nakon što je oštro podigao glas, poziva Galaćane da ponesuoteškoće jedni drugih i, ako bi netko pogriješio, treba ga opomenuti u blagosti (usp. 5.22). Poslušajmo njegove riječi: „Braćo, ako se tko i zatekne u kakvu prijestupu, vi, duhovni, takva ispravljajte u duhu blagosti. A pazi na samoga sebe da i ti ne podlegneš napasti. Nosite jedni bremena drugih!“ (6,1-2). A mi čim vidimo nečiju pogrešku ogovaramo, pričamo o njemu. To nije po Duhu Svetom. Po Duhu Svetom znači biti nježan, blag i paziti na sebe da ne upadnemo u te grijehe, s poniznošću.
Doista, kada smo u iskušenju da krivo osudimo druge, kao što je to često slučaj, moramo prije svega razmisliti o vlastitoj krhkosti. Kako je lako kritizirati druge! Koliki ljudi su diplomirali u ogovaranju. Svakodnevno kritiziraju druge. Trebamo gledati sebe. Dobro je zapitati se što nas potiče da ispravimo brata ili sestre, i ako nekako zajedno nismo odgovorni za njegovu pogrešku. Duh Osim što nam daje dar blagosti, poziva nas na solidarnost, na nošenje tuđih bremena. Koliki tereti su prisutni u životima drugih: bolest, nezaposlenost, usamljenost, bol…! I koliko drugih kušnji koje traže blizinu i ljubav braće! Također nam mogu pomoći riječi svetog Augustina kada komentira ovaj isti odlomak: „Stoga, braćo, kad god je netko uhvaćen u nekoj krivnji, […] ispravite ga na ovaj način, s blagošću. Ako podigneš glas, voli iznutra. Bilo da ohrabruješ, očinski ukazuješ, prekoravaš ili si strog, voli" (Razgovori 163 / B 3). Vrhovno pravilo bratskog ispravljanja je ljubav: željeti dobro našoj braći i sestrama. Istovremeno to je toleriranje tuđih problema, njihovih mana u tišini i molitvi, kako bi potom pronašli pravi način u ispravljanju. To nije lako. Laganiji put je ogovarati druge misleći da sam ja savršen. A to ne smijemo raditi. Blagost, krotkost, strpljivost, molitva, blizina.
Hodajmo s radošću i strpljenjem ovim putem, prepuštajući se vodstvu Duha svetoga.
