Uzorita gospodo kardinali Josipe Bozaniću i Vinko Puljiću, preuzvišeni Apostolski nuncije mons. Giorgio Lingua, braćo nadbiskupi i biskupi, prečasni Generalni Tajniče i poštovani glasnogovorniče! Sve vas pojedinačno i skupno od srca pozdravljam na ovom redovitom 63. plenarnom zasjedanju HBK. Posebice pozdravljam po prvi puta među nama subotičkog biskupa mons. Slavka Večerinu, kao i nedavno imenovanog srijemskog biskupa koadjutora mons. Fabijana Svalinu kome još jednom čestitam na povjerenju koje mu je ukazao Papa Franjo. I zahvaljujem na višegodišnjem služenju u različitim službama ove institucije. Javio mi se porukom mons. Slobodan Štambuk pa prenosim njegove pozdrave, a mi ćemo kao i uobičajeno i s ovog zasjedanja javiti se našim umirovljenim kolegama biskupima.
1. Duhovnošću, dijalogom i solidarnošću prema putu ozdravljenja
Vrijeme koje je iza nas od ožujka 2020. pamtit ćemo, ne samo po sićušnom virusu COVID-19 koji je bacio svijet na koljena, već i po strašnom potresu u Zagreb i bližoj okolici, te na Banovini. Pandemija i potres pokrenuli su djela solidarnosti i zajedništva što nas je podsjetilo na iskustvo od prije trideset godina kad smo slogom i solidarnošću obranili ugroženu slobodu. Živo se nadamo kako ćemo istim duhom zajedništva i solidarnosti moći nadvladati i sve druge nevolje i izazove zdravlja i bolesti s kojima se susrećemo.
U kontekstu teme zdravlja zanimljivo je razmišljanje praškog teologa i sociologa Tomaša Halíka (1948.) koji tvrdi da je „svijet bolestan“, ne samo zbog koronavirusa, već i „zbog trenutnog stanja civilizacija koje su fizički, psihički, socijalno i duhovno ranjene“ pa im je potreban oporavak i ozdravljenje. Posao ozdravljanja Halik „vidi u tri pravca“ pa piše, da Crkva kao „poljska bolnica“:
Treba najprije „učiniti dijagnozu“ kako bi se prepoznalo „znakove vremena“.
Mora „ponuditi prevenciju“ da se „imunizira društvo od zlih virusa straha, mržnje, isključivosti, populizma i nacionalizma“.
Na koncu treba pronaći „terapijska sredstva oporavka i rekonvalescencije“, a to bi onda vodilo procesu praštanja i „urodilo razrješavanjem trauma prošlosti“.
Njemu kao sveučilišnom profesoru i vjerniku velika je želja da se „suvremeni kršćani, župe, pokreti i redovničke zajednice približe idealu koje je svojedobno iznjedrilo sveučilišta diljem Europe“. Taj ideal bio je „uobličen u zajednici učenika i učitelja koji su u školi mudrosti i kontemplacije u slobodnim disputama tražili istinu“. Prof. Halik je uvjeren kako samo „takve oaze duhovnosti i dijaloga mogu donijeti zdravlje bolesnome svijetu“.
Uz ovo razmišljanje prof. Halika o „bolesnome svijetu“ čini mi se vrlo sugestivnom i knjiga Amina Maaloufa „Brodolom civilizacija“ (objavljena u Beogradu 2020.). Maalouf je rođen u Libanonu (1949.), a dobar dio života proveo je u Egiptu, a onda se 1967. preselio u Pariz. On tvrdi da su se „svjetla Levanta pogasila, a tmina se proširila diljem svijeta”, pa zaključuje kako to „nije puka slučajnost, već nasljeđe XX. stoljeća“. Zašto? „Amerika, koja je još uvijek svjetska velesila gubi moralnu vjerodostojnost; Europa sa svim svojim ambicioznim projektima, nažalost, rastače se. A arapsko-muslimanski svijet „zaglibio je u duboku krizu s opasnim posljedicama“. Svuda „vlada pravilo i zakon jačega“, pa uz gramzljivu trku u naoružanju izloženi smo ozbiljnim prijetnjama na klimatskom, ekološkom i zdravstvenom polju. Stvarnoj opasnosti pred „brodolomom civlizacija“ moguće je oduprijeti se samo „globalnom solidarnošću“ o kojoj govori i sanja papa Franjo. A nje nažalost na pomolu nema. Najavljena „sinoda o sinodalnosti“ koja kreće od mjesnih crkava, preko država i kontinenata mogla bi probuditi želju krenuti u pravcu „globalne solidarnosti“.
2. Brodolom civilizacija ili zajednički sinodalni hod
Pandemija i kriza svjetskih razmjera otkrila je kako je puno toga u svijetu nedosljedno, krhko, slabo i prazno. Mislilo se i vjerovalo kako nas biotehnologija čini nepobjedivim i besmrtnim. A onda je spomenuta pandemija u jednom trenu odagnala dim iluzija. „Svemoćni čovjek“ pojavljuje se sada u svojoj sirovoj stvarnosti; potpuno razgoličen, slab i ranjiv. Nadati se, stoga, da će sada obratiti pažnju na ono bitno i osnovno, pa otkriti važnost odnosa s Bogom, te svjestan svoje krhkosti povjeriti se Njegovoj očinskoj milosti i providnosti. Stoga smo polovicom siječnja u svojoj poruci vjernicima i ljudima dobre volje rekli da „sklapamo ruke na molitvu i nudimo evanđelje kao orijentir u izgradnji ovozemaljskog doma, te Bogu zahvaljujemo što je po dobroti brojnih dobročinitelja očitovao svoja silna djela“ (Poruka biskupa HBK, 19. siječnja 2021.).
Prošlog tjedna u sinodskoj dvorani u Vatikanu (9. listopada 2021.) Papa Franjo je naglasio potrebu sinodalnog puta kojim „valja zajedno ići“. A najavljena Sinoda, objasnio je, „nije ni parlament, ni centar za istraživanje, nego crkveni događaj gdje je Duh Sveti glavni protagonist“. Uz tri „nosiva stupa sinodalnog hoda: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“, Papa je naveo i tri opasnosti: „Formalizam“ koji ističe oblik, formu, a ne sadržaj i dijalog s Božjim narodom; „Intelektualizam“ koji bi htio učiniti sinodu nekom vrstom studijskog skupa s apstraktnim govorom o problemima Crkve i nevoljama svijeta, što je odvaja od Božjeg puka i konkretnoga života. Treća je opasnost „napast nepokretljivosti“ koju prati izraz „tako se uvijek radilo“. Tom metodom zapravo „usvajaju se stara rješenja za nove probleme“, a to je Papa opisao kao „otrov u životu Crkve“.
Sinodalni put započeo je euharistijskim slavljem 10. listopada u Bazilici sv. Petra u Vatikanu, a prekjučer u svim hrvatskim biskupijama i diljem svijeta. U svojoj homiliji Papa je primijetio da je Isus bio „često na putu, hodao među ljudima i slušao pitanja i brige njihovih srdaca“. Utjelovio je, dakle, svoju blizinu u susretu s ljudima. „Gledao ih u oči, slušao njihove osobne priče i znao da se život može promijeniti jednim susretom“. Stoga je Papa pozvao sve neka „postanu stručnjaci u umijeću susreta“, a to se „ne postiže organizacijom već odvajanjem vremena za susret s Gospodinom i jedni s drugima“.
Budući da susret zahtijeva otvorenost i hrabrost, a ne formalnost i konformizam, poželio je neka sinodalni hod „učini Crkvu otvorenom i bliskom ljudima u kojoj će se svatko „osjećati kod kuće“. Potakao je sve neka budu „kadri čuti i slušati“. Jer, Crkva ima „biti blizu ljudima, kako bi „uzela na sebe slabosti i siromaštva našega vremena, liječila rane i ozdravljala slomljena srca ljudi Božjom utjehom“. Nije, dakle, „potrebno stvarati drugu, već drukčiju Crkvu“, objasnio je Papa, Crkvu otvorenu novosti koju Duh Božji predlaže kako bi je „oslobodio od svih zatvaranja i prekinuo lance koji je stežu i blokiraju“, kako bi širila evanđeosku radost koja oslobađa. O sinodi i sinodalnom hodu bit će opširnije govora na ovom zasjedanju HBK.
3. O čemu će se još biti razgovora na ovom zasjedanju?
Koncem svibnja prošle godine Papa Franjo je uz 25. obljetnice enciklike “Ut unum sint” (Ivan Pavao II. 1995.) uputio Pismo kardinalu Kurtu Kochu u kojem je naglasio kako je „u zadnje vrijeme učinjeno puno u zacjeljivanju stoljetnih rana… Poboljšano je uzajamno poznavanje i poštovanje što pomaže u prevladavanju predrasuda… Izričući zahvalnost svima u Dikasteriju, Papa je posebice naglasio kako ga raduje inicijativa objave „Ekumenskog vademecuma za biskupe”. Taj je dokument preveden na hrvatski i nedavno objavljen. O njemu će govoriti Predsjednik Vijeća za ekumenizam i međureligijski dijalog, mons. Antun Škvorčević, požeški biskup.
Papa je proglasio “godinu Amoris Laetitia” o obitelji koja je započela na svetkovinu sv. Josipa, 19. ožujka 2021. i trajat će do 26. lipnja 2022., kada će u Rimu biti održan 10. svjetski susret obitelji. Ovo razdoblje od godinu i tri mjeseca pruža priliku da naši vjernici, katehete i svećenici upoznaju malo više poruke i značenjeapostolske pobudnice Amoris Laetitia. O pobudnici će govoriti Predsjednik Vijeća za život i obitelj Hrvatske biskupske konferencije, mons. Mate Uzinić, riječki nadbiskup koadjutor.
Bit će rasprave i o Pravilniku HBK, koji je usvojen prije pet godina. Njime se „prema Statuta HBK određuje ono što se odnosi na uređenje, vođenje i način djelovanja Hrvatske biskupske konferencije, njezinih tijela i ustanova, te druga važna pitanja za poslanje i djelovanje HBK“. Bit će riječi i o nekim aktualnim pitanjima Hrvatskog Caritasa, kojega je Statut usvojen u lipnju 1992. godine. Neizmjeran je bio doprinos Caritasa tijekom Domovinskog rata u zbrinjavanju prognanika, kao i u poratnoj obnovi porušenih domova i crkava. A to je Caritas činio i u nedavnim potrebama u ublažavanju nevolja brojnih ljudi nakon potresa u Zagrebu i na Banovini. Naša zahvala ide ne samo donatorima i volonterima, već i ravnateljima, među kojima je i novoimenovani biskup koadjutor u Srijemu, mons. Fabijan Svalina i predsjednik Hrvatskog Caritasa, mons. Bože Radoš.
Čut ćemo uz to izvješća Predsjednika, Komisija, Vijeća i Odbora HBK, te raspraviti i o mandatima u tijelima HBK. Planirano je završiti s radom u četvrtak. U petak ujutro počinje u organizaciji Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve „Šesti hrvatski socijalni tjedan“ o demografiji, iseljavanju i migraciji na koji smo također pozvani. Još jednom sve vas od srca pozdravljam i želim plodno i blagoslovljeno zborovanje.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije
Zagreb, 19. listopada 2021.
