Homilija zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića na Nedjelju Muke Gospodnje – Cvjetnicu, Župa Tijela Kristova, Zagreb - Sopot, 5. travnja 2020. godine.

Draga braćo i sestre!

Ovom Misom Cvjetnice, započinje Veliki tjedan muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova. Ove godine za nas, ali i za čitav svijet, poseban je Veliki tjedan. Svi smo pogođeni širenjem bolesti koja je zaustavila redoviti životni tijek, unijela nesigurnost i poremetila redovitost naših ophođenja i susreta. Osim toga mi u Zagrebu i njegovoj okolici nosimo posljedice potresa, koji je ostavio razorne tragove na mnogim kućama, u domovima, na našim crkvama, pa i na našoj Katedrali, te nedvojbeno u dušama ljudi koji žive u Zagrebu, osobito u mjestima podno Medvednice i u njezinoj okolici. Nadalje, kao vjernička zajednica snažno osjećamo nedostatak fizičkog sudjelovanja u Euharistijskim slavljima u našim crkvama. I upravo sada, dok se u mnogočemu osjećamo pogođeni, ranjeni i udaljeni, osjećamo poziv da prepoznamo novu blizinu s Bogom, u našim obiteljima i međuljudskim odnosima, koja se gradi u nevoljama.

U uvodu u Muku čuli smo Isusove riječi: »Idite k tome i tome i recite mu: Učitelj veli (…) kod tebe slavim Pashu sa svojim učenicima«. Ovih smo dana svi prisiljeni ostati u svojim kućama, sabrani u obiteljima. Stoga se čini da ove godine Isus sa svojim učenicima želi na osobit način ući u naše domove i slaviti Pashu u našoj kući. Jedinstvena je to prilika koja nas vraća na početke hebrejskoga blagdana, koji je nastao u noći bijega iz egipatskog ropstva, kada je izabrani narod slavio oslobođenje blagujući janje u uskom krugu, svaka obitelj za sebe. I sam Isus je htio slaviti Pashu u kući neposredno prije noći molitve, boli i uhićenja na Maslinskoj gori.

Braćo i sestre, otvorimo vrata našega doma da Isus u ovoj jedinstvenoj prigodi slavi Pashu u intimnosti naše obitelji. Zajednički obrok u obitelji od velikog je značenja. Jesti zajedno znači komunicirati život, otvoriti se drugome, sudjelovati u njegovim planovima, a isto tako i priopćiti svoje. Pripremanje stola i jela, iako jednostavno, ali sposobno za uzdržavanje tijela, mjesto je zauzimanja za svoje, ispunjeno s puno ljubavi, što rađa nadom. Mislim na naše mame i očeve, bake i djedove, sestre i braću, koji s tolikim nastojanjem i brižljivošću čine sve da bi se svi dobro i ugodno osjećali.

Upravo za stolom na Posljednjoj večeri Isus nam je predao svoje presveto Tijelo i Krv kao hranu za život koji ne prestaje. To predivno otajstvo slavimo kada sudjelujemo u svetoj Euharistiji. Predragi vjernici, neka ovo vrijeme posta od Tijela i Krvi Kristove, još više u nama probudi želju i potrebu za tim nebeskim darom.

Evanđeoski izvještaj Muke Gospodina našega Isusa Krista poveo nas je na Maslinsku goru. Tamo gdje se Isus suočava s definitivnom odlukom da ide do kraja u davanju samoga sebe za naše spasenje. U vrtu zvanom Getsemani kaže učenicima: »Sjednite ovdje dok ja odem onamo pomoliti se«. Poveo je sa sobom Petra, Ivana i Jakova. Spopala ga je žalost i tjeskoba te reče: »Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom«. Tu je izgovorio i onu najljudskiju, najvjerničkiju te najsinovskiju molitvu: »Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti«.

Trpljenje traži podršku, utjehu, blizinu, pomoć u nošenju teškoća, posebno od prijatelja i najbližih. A Isus je ostao sam. Prihvatio je križ i ponio ga na Kalvariju, da bi otkupio grijeh i bol svakog čovjeka. Neki učenici su se predali snu, drugi su se razbježali, drugi opet zanijekali, izdali.

Braćo i sestre, povijest često ostavlja tragove bez granica. Mnoge žrtve zbog bolesti koja hara i ovih dana umiru same, bez blizine i utjehe najbližih. Ali činjenica jest da i toliki gladni, siromašni, nevini, tolika nevina dječica suvremenog čovječanstva, napuštaju ovozemni život bez poštovanja i brige koje zaslužuje svako ljudsko biće, svaki Božji sin i kći. Isus, noseći križ, poziva nas da nikada ne zaboravimo siromahe, svoju braću i sestre, koji nemaju nikoga blizu sebe tko bi ih utješio.

U Isusovom procesu osude pojavljuje se i bračna blizina: Pilatova žena. Evanđelist Matej kaže: dok je Pilat sjedio na sudačkoj stolici poručila mu je njegova žena: »Mani se ti ovoga pravednika, jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega«. Žena svojom intuicijom sugerira dublji pogled, potrebu drugačijeg sagledavanja otajstva koje se zbiva. Koliko li se osjećamo dirnuti tom brigom i nastojanjem ženskog genija. O kako je potreban dijalog i međusobno slušanje u obiteljskom zajedništvu, a posebno između bračnih drugova. U takvom dijalogu, razgovoru snaga ljubavi sposobna je mijenjati poremećene odnose u obitelji. I ove Korizme Isus kao da traži dozvolu da bi ušao u naše obitelji, u naše intimne odnose, i obiteljske i bračne. Potrebno je, dragi vjernici i ljudi dobre volje, vratiti se i otkriti ono što je najbitnije u životu. To je izazov pred kojim se nalazimo u sadašnjem vremenu.

Naime, blizina koju nam Isus objavljuje jest njegovo potpuno povjerenje i predanje Bogu Ocu. On je to posebno očitovao i svjedočio od tjeskobe na Maslinskoj gori do povika s križa. Isus je ispunio svoje poslanje, jer je slobodno izvršio Božju volju. On je Očev ljubljeni Sin. U njemu smo i mi ljubljeni od Boga. Isus je za sve podnio muku, umro na križu i uskrsnuo treći dan; baš za sve: za one koji su ga upoznali i vjeruju u njega, za one koji ga traže, kao i za one koji smatraju da su daleko od Kristova spasiteljskog djela.

Draga braćo i sestre, izgleda kao da je Isus izabrao ovog Velikog tjedna, ove godine, više nego ikada, ući u vašu kuću, u vaš dom, da bi obogatio, ili promijenio vaše odnose, vaše obiteljsko zajedništvo. Ne bojte se Isusa! Otvorite mu vrata vaših kuća, vaših obitelji, vašega srca. On zna što nam je potrebno. Amen.

Datum 6.4.2020.