Metropolijski ured za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba Biskupija Splitske metropolije i Zadarske nadbiskupije organizirao je prvu svoju sjednicu u subotu 24. travnja u Nadbiskupskom ordinarijatu u Splitu. Sjednica je priređena preko zoom platforme, a sudjelovali su: splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup koadjutor mons. Dražen Kutleša, voditelj Metropolijskog ureda mr. don Ante Rako, predavači: prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, prof. dr. sc. Ivica Žižić i mr. sc. Šimun Markulin te djelatnici crkvenih sudova, voditelji i službenici centralnih nadbiskupijskih, biskupijskih i drugih ustanova.

Na početku je sve sudionike pozdravio mr. Rako naglasivši da je cilj Metropolijskog ureda, kao i ove prve sjednice, „kontekstualizirati vlastito poslanje i postojanje sukladno Smjernicama koje je dala HBK i putevima koje pred nas stavlja opća Crkva“. Izrazio je nadu da će svim sudionicima izlaganja pomoći ući „u svijet patnje, istinske žrtve, svijet transparentnosti i odgovornosti koje kao članovi Crkve imamo dužnost iskusiti i proživjeti s onima koji su istinske žrtve“.

Sudionike je uime nazočnoga mons. Kutleše i u svoje ime pozdravio metropolit Barišić naglasivši da je ovo važan trenutak naše Crkve. Kazao je da, nažalost, u životu Crkve ima možda ne previše mrlja kao što su seksualno zlostavljanje ali da je i jedna takva mrlja previše. „Želimo da ovaj Odbor bude preventivan a ne da bude zaokupljen posljedicama. Neka nas Uskrsli sve obnovi u novosti koju nam daje u daru svoga i našega Uskrsnuća“, zaključio je nadbiskup Barišić zaželjevši plodan rad.

O temi „Seksualno zlostavljanje djece i mladih – Dogodilo se! Što sada?“ govorila je prof. dr. Gordana Buljan Flander, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba. U 40 godina rada u području zaštite djece radila je s oko 1700 seksualno zlostavljane djece. „Seksualno zlostavljanje djece ne odnosi se samo na seksualni odnos nego na bilo koje seksualno ponašanje između djeteta i odrasle osobe. To može biti seksualna aktivnost i bez kontakta. Ginekolozi vele da u 70% slučajeva dokazanog zlostavljanja, gdje je zlostavljač priznao zločin, ginekološki nalaz je uredan. To su ljudi koji vole biti s djecom i ne želi ih fizički ozlijediti i zato je teško dobiti neki fizički dokaz. Od tih 1700 slučajeva možda je samo u 5 slučajeva postojao fizički dokaz“, kazala je dr. Flander.

Iznoseći rezultate istraživanja koje je 2010. godine provela među studentima u Hrvatskoj naglasila je da je svako 5 dijete seksualno zlostavljano. Spolni zlostavljači počinitelji su češće muškarci, a kod emocionalnog zlostavljanja su podjednako počinitelji žene i muškarci. Počinitelj je uvijek u poziciji moći. Istraživanje iz 2019. pokazuje da 60% osmaša i mlađih srednjoškolaca, prosljeđuje i šalje eksplicitne fotografije, a nakon toga budu ucjenjivani. Zlostavljači ne koriste silu nego iskrivljavanje realiteta, govore djeci da je to iskaz ljubavi i da tako svi rade u nekoj drugoj tzv. naprednoj zemlji. Istaknula je da su se neke žrtve povjerile tek kad su shvatile da počinitelj to isto radi i mlađem bratu ili sestri. Zlostavljač je najčešće član obitelji (1/3 su roditeljske figure) ili vrlo bliski prijatelj obitelji, tek u 10% slučajeva radi se o nepoznatim osobama. Svako deseta žrtva se povjeri, a od toga samo 7-8 % bude presuđeno. Najčešće od samog događaja zlostavljanja do trenutka kad se dijete povjeri prođe od 10 do 16 godina. Sve žrtve imaju osjećaj srama, krivnje, straha da im se neće vjerovati, strah od počinitelja, strah da će razoriti obitelj, potom žele zaboraviti to što se dogodilo, dislociraju se. Rijetko će lagati o tome. Upozorila je na pažljivost u radu s obiteljima u visoko konfliktnim razvodima jer u zadnjih nekoliko godina sve je veći broj lažnih prijava za seksualno zlostavljanje u međusobnim obračunima bivših bračnih parova.

Govorila je o situacijama kad se žrtvu optužuje da je sama kriva, da je razorila obitelj, kad majke stanu na stranu počinitelja pa dijete ode u Dom pa traže od njega da povuče iskaz i sl. „Mnoge žrtve su mi kazale da je gore ono što su poslije prošli od obitelji i okoline nego dok se samo zlostavljanje događalo. Zato moramo imati znanja da bismo mogli biti podrška žrtvama. Također, su mi mnogi kazali da su 8-9 puta pokušali reći da su zlostavljani, ali kod sugovornika nisu pronašli povjerenje. Sve žrtve osjećaju krivnju što nisu prije rekle i najgore pitanje koje im možete uputiti je: zašto prije nisi rekla jer im to pojačava osjećaj krivnje.“

Prof. Flander je istaknula da žrtve seksualnog zlostavljanja imaju posljedice: PTSP, anksioznost, suicidalne misli te da je važno da im obitelj i sustav daju svu moguću podršku. Upozorila je da jedan počinitelj u prosjeku ima 50 žrtava. U odnosu s žrtvom važno je smireno razgovarati, ne osuđivati je, biti spreman saslušati, reći joj da ona nije ništa kriva i da je s njom sve u redu, reći joj da joj vjerujemo, da nije sama, da je hrabra, da smo tu za nju.

U svojem predavanju „Svećenik i žrtva“ prof. dr. Ivica Žižić skrenuo je pozornost na fenomen „žrtvene fantazme“ prisutne u klerikalizmu. Taj fenomen je opisan već na prvim stranicama Pisma u Abelovoj nedužnosti i Kajinovoj zavisti, u pripovijesti o Josipu kao i u mnoštvu drugih biblijskih slika pokazuje se razorna snaga žrtvene ideologije. Predavač je nadalje istaknuo da su seksualni prijestupi nad maloljetnicima i ranjivim osobama jedno od mnogobrojnih lica kompleksnog fenomena odnosa svećenika i žrtve koja je dio „Kajinova nasljeđa“. Predavač je opisao ideologiju klerikalizma utemeljenu na želji za uspjehom i nadmoći, kao onu koja se kreće u zatvorenom krugu žrtvenog mehanizma proizvodeći jednu vrstu nasilja nad sobom koja se pretače u nasilje nad drugima. „Svi oni koji su socijalno, psihološki pa i tjelesno slabiji postaju magneti na kojem se provjerava žrtveni mehanizam. Osjećaj nadmoći, taj zloduh klerikalizma, nužno rađa nasiljem. Seksualni delikt nad maloljetnicima i ranjivima samo je krajnji izraz klerikalizma koji se u svakodnevici prakticira na razini razmetnog i arogantnog klerikalnog stila. No, on ima bezbroj preteča u ulogama 'spasitelja' ugroženih i inferiornih, u ulogama 'predestiniranih vođa', 'duhovnih vođa' koji konstruiraju o sebi sliku svećenika nadbića“ – naglasio je predavač.

U zaključku je prof. Žižić razmotrio perspektive naglasivši da je za Crkvu našega vremena, suočena sa zločinima protiv tijela i duha najslabijih, najvažnije iznova poslušati oslobađajuću snagu evanđelja koja joj može pružiti prikladna sredstva dokidanja žrtvenog mehanizma, prije svega odbacivanja klerikalnoga stila, ideologije superiornosti, a poticanju autentičnog svećeništva shvaćenog kao samoostvarenje nošeno čistom snagom ljubavi. „U pravoj žrtvi, onoj koju doista Bog iziskuje, uvijek je na djelu odupiranje zlu i darivanje života. Crkva koja ne prihvaća žrtveni mehanizam po uzoru na Krista neće privlačiti potencijalne ili stvarne pedofile, neće stvarati bigotne i servilne klerike, birokrate i predodređene vođe, neće zbrinjavati i štititi ugnjetavače, nego će podržavati vizionarsko, inteligentno, kreativno svećeništvo koje se napaja s dara slobode“ – zaključio je prof. Žižić.

Naslov predavanja mr. sc. Šimuna Markulina „Transparentnost, odgovornost i djelovanje“ inspiriran je anketama koje su među žrtvama spolnog zlostavljanja provodile biskupije SAD-a i Australije, a u kojima su se žrtve većinski izjašnjavale da od Katoličke Crkve očekuju transparentnost, odgovornost i djelovanje. Mr. Markulin je na osnovu crkvenih dokumenata, osobito papinskih, i iz vida moralne teologije, naglasio potrebu da Crkva u zaštiti maloljetnika i ranjivih osoba bude transparentna, što je osobito važno za njezinu vjerodostojnost među vjernicima, ali i u društvu. Iskustvo je pokazalo da zataškavanje i negiranje zločina zlostavljanja izaziva još veću sablazan među članovima naroda Božjega. Za transparentno djelovanje na prvom su mjestu odgovorni dijecezanski biskupi i eparsi, a njima su u odgovornosti za sprječavanje spolnog nasilja izjednačeni viši redovnički poglavari. Zadaća je i poslanje svih članova Crkve, svih krštenika, da se odgovorno angažiraju u zaštiti djece Božje i na taj način štite opće dobro i crkvenu disciplinu, a osobito dostojanstvo svake ljudske osobe. U trećem dijelu fra Šimun je govorio o djelovanju ili nultoj toleranciji, istaknuvši da je prevencija najučinkovitija mjera u sprječavanju zlostavljanja djece. U zaključnom dijelu istaknuo je da će u Crkvi uvijek biti "Davida grešnika" i "Juda Iškariotskih", koji su paradigma grijeha i zločina počinjenih od strane posvećenih i izabranih osoba. Ali oni ne mogu nikada pomračiti ljepotu lica Crkve, koja svoju snagu uvijek i iznova nalazi u Duhu Svetom, koji u istini i ljubavi čini da apsolutna većina naroda Božjega rade i brinu oko sigurnosti djece koja su povjerena pastoralnoj brizi Crkve.

Izlazeći u susret odredbama motuproprija „Vos estis lux mundi“ osnovan je sustav na razini cijele Hrvatske biskupske konferencije koji će funkcionirati na tri razine: nacionalnoj, metropolitanskoj i biskupijskoj. U svom će se djelovanju voditi trima dokumentima: Pravilnikom o radu i ustroju povjerenstva HBK za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba, Smjernicama za osnivanje metropolitanskih ureda za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba i Smjernicama za imenovanje biskupijskih povjerenika za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba. Smjernicama za uspostavu povjerenstva i ureda želi se uspostaviti mehanizme koji će pridonijeti zaštiti i sigurnosti svakog čovjeka, pogotovo najslabijih i ranjivih, u crkvenom ozračju i djelovanju, te pridonijeti tome da se nemoralnim i kažnjivim ponašanjem pojedinaca ne narušava autentično svjedočanstvo tolikih vjerodostojnih posvećenih službenika Crkve. Glavna nakana Smjernica je oblikovanje kulture sigurnosti i zaštite maloljetnika i ranjivih osoba: doprinos kulturi prevencije zlostavljanja, napose podizanjem svijesti o dostojanstvu i poštovanju prema maloljetnicima i ranjivim osobama; formacija i informiranje cijele crkvene zajednice o stvaranju sigurnog okruženja za maloljetnike i ranjive osobe; odgovarajuća formacija svećenika, redovnika/ica i laika, odnosno drugih osoba koje ostvaruju poslanje Crkve u radu s maloljetnicima i ranjivim osobama.

Ukoliko bi se negdje pojavilo zlostavljanje tada se želi ukazati na načela i mehanizme suzbijanja zlostavljanja maloljetnika i ranjivih osoba: pažljivo slušanje i prihvaćanje žrtava, te pružanje pastoralne i duhovne pomoći na putu unutarnjeg ozdravljenja i mira žrtvama koje su pretrpjele zlostavljanje na način da se svaki oblik podrške žrtvama od strane crkvene zajednice odvija transparentno i tako da se nikada ne smije smatrati sredstvom utišavanja same žrtve, već isključivo sredstvom unutarnjeg ozdravljenja pretrpljene patnje. Potrebno je uspostavljanje učinkoviti institucionalnih mehanizama prijave zlostavljanja, uspostavljanje aktivne suradnje s civilnim vlastima, podrška putem specifičnih profesionalnih vještina i stručnih službi na biskupijskoj ili metropolitanskoj razini. Kako bi se što bolje podržalo obavljanje zadaće biskupa i poglavara ustanova posvećenog života i društava apostolskog života, osnovane su službe i instrumenti kako na nacionalnoj tako i na metropolitanskoj i lokalnoj razini.

Tekst i foto: Splitsko-makarska nadbiskupija