Osim što čovjek vjernik tijekom korizme vrši pokornička djela, također je pozvan i na činjenja djela milosrđa, ali i na jaču molivu. Na taj način ostvaruje se ono što je molila Zborna molitva Srijede pepelnice: započeli smo korizmu posta, molitve i bratske ljubavi i to samo zato da čovjek ojača u borbama protiv duha zloće i da ustraje u dobrim djelima.

Specifičnost pobožnosti vremena korizme je usmjerenost prema posljednjim danima Isusova zemaljskoga života, odnosno prema Njegovoj muci i smrti.

Stoga se danas i zaustavljamo na poznatijim korizmenim pobožnostima koji se već stoljećima ne njeguju samo u našem narodu, već i u čitavoj Crkvi. Između ostalih pobožnosti koje prepoznaje Crkva, pobožnosti koje zauzimaju središnje mjesto tijekom vremena korizme, sažeto su prikazane u Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata iz 2001. godine.

Štovanje raspetoga Krista
je prva pobožnost koju navodi Direktorij. Iako je ova pobožnost u središtu Velikoga petka, ova pobožnost proteže se tijekom čitavog vremena korizme, a do izražaja dolazi upravo petkom, na dan koji je i inače u Crkvi tijekom godine posvećen Gospodinovoj muci, ali i smrti. Tako u očitovanjima pobožnosti prema Kristu raspetome uobičajeni elementi pučke pobožnosti, kao što su pjesme, molitve, geste kao poput pokazivanja, ljubljenja, ophoda, blagoslova križem, prožimaju se na različite načine, dajući mjesta pobožnim vježbama, ponekad dragocjenima po svojoj sadržajnoj i formalnoj vrijednosti.

No ipak, dok se štuje raspeti Krist, kako dalje nastavlja Direktorij, ne preporuča se razmatrati samo jedan segment Kristove muke, već to razmatranje uvijek mora biti usmjereno prema događaju Uskrsa koji zajedno sa otajstvima muke i smrti tvori zaokruženu cjelinu vazmenog otajstva. Iako ju Direktorij u ovom dijelu ne navodi, također, u ovom razmatranju od velike pomoći može biti i molitva žalosnih otajstava krunice Blažene Djevice Marije.

Čitanje Muke Gospodnje
Uvođenjem Nedjelje Božje Riječi papa Franjo htio je potaknuti Crkvu na njezino češće čitanje – bilo u nekoj od zajednica bilo osobno. U vremenu korizme do posebnog izražaja dolazi čitanje Muke Gospodnje koja se također preporuča čitati i za vrijeme slavlja sakramenta bolesničkog pomazanja. Direktorij u ovom djelu ističe kako će trebati tijekom korizme ljubav prema raspetome Kristu kršćanske zajednice voditi prema posebnoj ljubavi, osobito prema davanju povlaštena mjesta čitanju Muke Gospodnje, i to posebno srijedom i petkom.

Čitanje i razmatranje Gospodinove muke potiče osjećaje istinske pobožnosti te vodi prema kajanju za počinjene grijehe, ali u svakom vjerniku budi i zahvalnost za Gospodinovu ljubav koju pokazuje spram čovjeka. Ali također, potiče i rast u krotkosti i strpljivosti, milosrđa, opraštanja uvreda, prepuštanja u Božje ruke…

Ovdje se otvara i mogućnost čitanja Muke po ulogama, no isto tako Muka se može i uprizoriti što je sve češći običaj po mnogim našim župama. Važno je samo da i ti trenuci budu prožeti i pjevanjem, ali i meditativnom tišinom.

Križni put
je jedna od najpoznatijih i najčešćih, ali mogli bi reći i najstarijih pobožnosti tijekom vremena korizme budući da se sama pobožnost razvila još u prvim vremenima kršćanstva kada su apostoli, ali i zajednica u Jeruzalemu, sa poštovanjem obilazili mjesta Isusove muke, smrti i uskrsnuća. No, to nisu bili trenuci tek pukog obilaska koje bi bilo turističko, već je to bila prilika (i još uvijek jest!) da se čovjek prisjeti svega onoga što je Gospodin za njega učinio tijekom cjelokupne povijesti spasenja o čijim počecima čitamo već na prvim stranicama Svetoga pisma. A kakva će biti budućnost te povijesti spasenja saznajemo pak na posljednjim stranicama Svetoga pisma.

Svjedočanstvo ljubavi kršćanskoga puka za tu pobožnu vježbu bezbrojni su križni putovi podignuti u crkvama, svetištima, u klaustrima i na otvorenome, na poljima ili na padinama nekoga brežuljka, kojemu pojedine postaje daju dojmljiv izgled.

Govoreći dalje o ovoj pobožnosti, Direktorij nastavlja kako je Križni put sažetak različitih pobožnosti, niknulih od srednjega vijeka nadalje: hodočašća u Svetu Zemlju, tijekom kojega su vjernici pobožno posjećivali mjesta Gospodinove muke; pobožnosti „Kristovih padova“ pod teretom križa, pobožnosti „Kristovih bolnih putova“, koja se sastoji u procesijskom kretanju od jedne do druge crkve u spomen onih putova kojima je Isus išao tijekom svoje muke; Pobožnosti „Kristovih postaja“, tj. trenutaka kada se Isus zaustavio tijekom puta prema Kalvariji, jer su ga na to prisilili krvnici, ili jer je bio shrvan umorom ili pak jer je potaknut ljubavlju pokušao razgovarati s muškarcima i ženama, prisutnima u njegovoj muci.

Zanimljivo je kako Direktorij ovdje podsjeća i na povijest nastanka ove pobožne vježbe:
U svome sadašnjem obliku, posvjedočenom već u prvoj polovini 17. st. Križni se put (Via Crucis), koji je osobito proširio Leonard da Porto Maurizia (umro 1751.), a koji je Sveta Stolica odobrila i obogatila oprostima, sastoji se od četrnaest postaja.
Kao što je bio i slučaj sa razmatranjem raspetoga Krista, ali kako je bio i običaj prve zajednice u Jeruzalemu koja je ovaj Via crucis završavala u bazilici Uskrsnuća (Anstasis), tako i ova pobožnost mora završiti u otvorenosti prema događaju Uskrsa.

Iako je među najpopularnijim oblicima ove pobožnosti onaj sa 14 postaja, ova pobožnost može poprimati različite oblike (prožete dostojanstvom i poštovanjem!), a tekstovi za ovu pobožnost su nebrojeni. U tom vidu prednost će imati oni tekstovi koji svojim sadržajem odgovaraju potrebama određene zajednice, ali i oni u kojima je ispravno primijenjena biblijska riječ i oni koji su napisani uzvišenim i jednostavnim jezikom.

Mudar tijek Križnog puta (Via crucis), u kojemu se na uravnotežen način izmjenjuju: riječ, tišina, pjesma, procesija, i meditativno zaustavljanje, pridonosi postizanju duhovnih plodova ove pobožne vježbe.

Majčin put (Via Matris)
Kao što je i vidljivo u tekstovima Križnoga puta, Gospodin i Presveta Bogorodica neraskidivo su povezani, što je osobito vidljivo u trenucima kada Gospodin susreće svoju Svetu Majku i dok je u komunikaciji s Njom s drva križa kada ju prepoznajemo kao „novu Evu“, odnosno kao onu koja je Majka svima živima.

Od Kristova djetinjstva cijeli je Djevičin život, uključen u odbijanje, kojega je predmet bio njezin Sin, prošao pod znakom mača (usp. Lk 2, 35). Pa ipak, pobožnost kršćanskoga puka vidjela je u bolnu životu Majke Božje sedam glavnih prizora i označila ih kao „sedam boli“ ili „sedam žalosti“ Blažene Djevice Marije.

Tako je, po primjeru Križnoga puta (Via Crucis), nastala pobožna vježba Via Matris dolorosae (Put ožalošćene Majke) ili jednostavno Majčin put (Via Matris), koji je također odobrila Apostolska Stolica. Početni oblici Majčina puta (Via Matris) mogu se pronaći od 16. st., ali u svome sadašnjem obliku oni ne sežu dalje od 19. st. Temeljni neposredan uvid jest promatranje čitava života Blažene Djevice Marije od proročkoga Šimunova navještaja (usp. Lk 2, 34-35) sve do smrti i pokopa Sina, kao put vjere i boli: put raščlanjen baš u sedam „postaja“ koje odgovaraju broju od „sedam boli“ ili „sedam žalosti“ Majke Gospodinove.

Sigurno da i u Crkvi i u našem narodu postoje još mnogobrojni izrazi pobožnosti tijekom vremena korizme, npr. litanije, pjesme ili razne procesije i hodočasnički križni putovi. No, ove nabrojene u Direktoriju su zapravo temeljni izrazi pobožnosti tijekom vremena korizme iz kojih izviru svi drugi oblici pobožnosti. Ali, kakav god izraz pobožnosti prakticirali tijekom vremena korizme, važno je da nas ta pobožnosti vodi prema onome što joj i samo ime kaže: da budemo po Božju, odnosno pobožni ili jednostavno sveti!

A kako doći do toga? Reći će sv. Toma Akvinski: važno je to željeti!

Pripremio: vlč. mr. Tomislav Hačko

Preuzeto s: Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije