Sveti Benedikt je umro 21. ožujka 547. i njegov se blagdan stoljećima slavio na taj dan. No kako je u Korizmi slavljenje svetaca suzdržano, blagdan je sv. Benedikta premješten na današnji dan, 11. srpnja, da mu se može nesmetano posvetiti dolična i zaslužena pažnja. Grob mu se nalazi u crkvi slavne opatije Monte Cassino. To je mjesto koje će posjetitelj Italije rijetko kada zaobići jer na njemu se, osim svečeva groba, može još mnogo toga lijepa vidjeti, doznati i doživjeti. U ikonografiji prikazuju svetog Benedikta obično kao opata sa štapom i knjigom pravila, a kraj njega stoji gavran.
Sv. Benedikt je otac zapadnog redovništva, osnivač benediktinskog reda i jedan od najvećih velikana zapadnog redovništva, zapadnoeuropske kršćanske kulture uopće. Njegov životopisac i duhovni sin sveti papa Grgur Veliki o njemu piše ovako:
»Bio jedan čovjek časnoga života po imenu Benedikt, a to znači blagoslovljen i po milosti i po imenu. U sebi je već od mladosti nosio ozbiljnost jednog starca. Prije je dozreo po karakteru nego po godinama, svojoj duši nije pružao nikakve užitke. Boraveći na ovoj zemlji, prezreo je ovaj svijet sa svim njegovim čarima kao ocvao, premda ga je mogao slobodno uživati.« Pišući životopis sv. Benedikta sveti je Grgur imao pred očima više pouku i pobudu nego točno opisivanje svih podataka i zgoda toga života. On je bio uvjeren da je neobična pojava sv. Benedikta takva te više govori od suhih podataka koji bi se o njemu mogli nabrojiti.
Benedikt se rodio oko g. 480. u Nursiji, malom biskupskom sjedištu na podnožju sabinskih brda, Umbrija. Bio je sin dobrostojeće obitelji koja ga je poslala u Rim na odgoj i stjecanje znanja. Rim je tada još uvijek blistao od sjaja i stare slave, i dičio se grobovima apostolskih prvaka Petra i Pavla. Ipak nije bio ono što je bio negda. Prijestolnica je carstva bila u Bizantu, na Istoku. Istina, rimski je biskup bio glava cijele Crkve, ali baš za vrijeme papina izbora g. 498. Benedikt je morao vidjeti i doživjeti mnogo neugodnosti. Rimski kler nije bio na visini. U gradu se živjelo lakoumno, pohlepno trčalo za užicima, premda je opasnost od barbara bila trajna. Rimske prilike nisu oduševile mladoga i ozbiljnoga Benedikta. Njegov je duh težio za nečim višim i sadržajnijim. Zato je i napustio Rim i studije. Da bi našao Boga u što većoj mjeri, nastojao se osloboditi svih spona koje bi ga u tome mogle spriječiti.
Želja za svojim idealom odvela je mladoga Benedikta u potpunu samoću, u jednu špilju kraj Subiaca. Možda je na taj izbor utjecala i Benediktova lektira o životu strogosti, samoće i pokore mnogih redovnika tamo daleko na Istoku. Svakako je Bog velikog patrijarha zapadnoga redovništva htio uzeti u svoju školu. U njoj je Benedikt ostao kao ponizni učenik tri godine i stekao mnogo vrijednih duhovnih spoznaja i iskustava. Zatim ga je Bog iz tamne špilje izveo van na svjetlo da bi kao veliki svjetionik svijetlio u njegovoj Crkvi. Poučio ga je kako valja osnovati zajednicu te u njoj zajednički tražiti Boga.
Budući veliki učitelj redovništva prošao je i kroz napasti. U svojim je pravilima razvio posve odmjerenu i uravnoteženu askezu. Smisao za sklad, uravnoteženost bit jedna je od značajki njegove duhovnosti.
Još je jedno važno iskustvo Benedikt doživio. Latio se vodstva neke monaške zajednice u Vicovaru. Bio je to težak posao jer je kod pojedinaca te zajednice bilo mnogo samovolje, a premalo smisla za zdravu stegu. Benedikt je htio uvesti red, ali ga raspušteni monasi htjedoše otrovati. Pružili su mu čašu otrovana vina i samo ga je čudesan Božji zahvat spasio od smrti. To je očit primjer do čega sve može dovesti opala stega jedne redovničke zajednice. Zato će Benedikt napisati kasnije svoje pravilo koje će biti mudar čuvar potrebne redovničke stege. Za to pravilo Pius Parsch piše da je »knjiga vrijedna za stoljeća, odgojna knjiga za sva vremena«.
Benedikt se iz Vicovara vratio u Subiaco. I tu su ga razne skupine monaha zamolile da im bude duhovni otac. On ih je podijelio u 12 malih samostana, a svakome stavio na čelo jednoga kao oca. Sam je pak preuzeo cjelokupno duhovno vodstvo sviju. Tako se malopomalo počeo oblikovati benediktinski način redovničkoga života, »škola služenja Gospodinu«, u kojoj je vladao duh prve Crkve u Jeruzalemu. U tome načinu apostolskoga života – po uzoru apostola – naročito su se poštovale kreposti poslušnosti, molitve i rada, stvarao se benediktinski ideal: »Moli i radi!«
Walter Nigg sv. Benedikta naziva čovjekom koji izgrađuje. On je to najviše pokazao u Monte Cassinu. Samostan što će ga ondje osnovati postat će stvarno i u fizičkom i u duhovnom pogledu »grad na gori«. Taj je grad Benedikt sagradio sa svojim najvjernijim učenicima na ruševinama neke stare utvrde u kojoj se nalazilo i jedno hramsko svetište. Taj monaški grad Benedikt je gradio prema jasno zacrtanom planu koji je obuhvaćao ne samo materijalno zdanje već i idealnu izgradnju redovničke zajednice. Ona je morala biti u sebi posve zbijena, ali i otvorena prema vani za sve zadatke i potrebe onoga vremena.
Naš suvremenik, poznati teološki pisac Ladislav Boros, u svojoj knjizi Otvorenost duha piše o benediktincima ovako: »Oni su stvorili kršćansku povijest time što su počeli provoditi svoj život u bratskoj zajednici na jednome čvrsto stalnom mjestu. Zato i postojanost na jednom mjestu sačinjava bit benediktinskoga reda. Kad je taj red nastajao, sav je svijet bio u pokretu. Vojni su pohodi zadobivali karakter pravih prirodnih katastrofa. Selili su se cijeli narodi. Kasna je antika postala nestalna, izvana je sve bilo rastrojeno, a iznutra bezsadržajno. U toj je situaciji Benedikt doviknuo: ’Stoj! Seobi naroda neka je kraj!’ On je taj svoj ’stoj!’ zaviknuo ne polemički, već po metodi svetaca koji mnogo ne govore već rade. On je još nešto rekao: ’Odložite mačeve!’ I tako mir postade ključna točka sve benediktinske duhovnosti.
Pretpostavka za stalnost na mjestu i život bez oružja bio je treći element benediktinskoga života: bratstvo rada i molitve. ’Ora et labora!’ postade time temeljni obrazac našega Zapada. Molitva je postala zajedničko slavlje. Ako u blagdanskom bogoslužju Crkve još i danas nalazimo hranu i snagu, onda to dugujemo Benediktu iz Nursije. Uz molitvu je sav prožet njome stajao i rad, zajednički bratski rad na polju. Poštovanje rada ruku, koje sve do danas na Zapadu nije posve izumrlo, dugujemo sv. Benediktu. Ako se u daljnjim stoljećima pljačke, ropstva, iskorištavanja i osvajanja ipak mogao izgraditi kršćanski srednji vijek, jedan prostor u kojem su kršćani među sobom mogli živjeti kao braća, onda se to zbilo na temelju onakvoga načina života kakvim su živjeli benediktinci. I tako je sveti Benedikt iz Nursije postao ocem jednoga svetoga Zapada.«
Benediktinsko je pravilo na Monte Cassinu postiglo svoj konačni oblik. Ono svjedoči o Benediktovu idealu svetosti. Ono očituje tako veličanstvenu životnu mudrost, zahvaćenost Bogom i ljubav prema Kristu da je kroz 1400 godina zahvatilo svojim duhom osim tolikih monaha i toliki broj kršćana. Od Benediktove mudrosti mogli su mnogo naučiti i svi kasniji osnivači novih redova.
Papa Pavao VI. proglasio je sv. Benedikta zaštitnikom Europe. Razlog je tome što se njezina povijest bez Benedikta i njegova djela ne može zamisliti. Njegovo je djelo prisutno i u našoj hrvatskoj povijesti, a o njemu dokumentirano govore tri debela sveska dr. Ostojića "Benediktinci u Hrvatskoj".
Sv. Benedikt je svojim zajednicama kao glavno pravilo dao ovaj program: »Božjem djelu ili Božjoj službi ništa drugo ne smije se pretpostaviti!« Zato je sav benediktinski život uokviren i prožet svetom liturgijom. »Sveti Benedikt je stvorio idealne liturgijske obitelji koje su liturgijsku hvalu Bogu stvarno pjevale, a s njome povezivale i najozbiljniji rad na svim područjima« (Pius Parsch). Danas, u doba razmahanog liturgijskog pokreta, u jeku liturgijske obnove, dobro je da idemo u liturgiji za onim duhom kojim odiše Pravilo sv. Benedikta.
