Crkva nas uči da je jedno stvorenje ostalo savršeno na svom mjestu usred općeg nereda. Taj je nered prouzročio grijeh naših praroditelja koji je prešao na sve ljude i zove se izvorni grijeh. To je stvorenje ostalo nepokolebljivo jer ga nije pokolebao istočni grijeh kao druge smrtnike i koji su prema tome potrebni da budu ponovno postavljeni u stanje prije izvornoga grijeha, to jest u stanje milosti Božje. To je stvorenje ostalo netaknuto od sveopće zaraze i nije bilo potrebno liječenje; ostalo je na ispravnom putu i prema tome nije ga trebalo popravljati. Ono u izvorima svoga bića nije poznavalo nikakav nered. To je stvorenje Blažena Djevica Marija. Ona je među nama jedina ostala netaknuta, u tijelu, ali posve čista, u vremenu, ali ipak u vječnoj istini.
II. vatikanski sabor uči o Marijinu bezgrješnom začeću:

»Nije čudo da je kod svetih Otaca (sv. Germana, Anastazija Antiohijskog, sv. Andrije Kretskog, sv. Sofronija) nastao običaj po kojemu su Bogorodicu nazivali svu svetom i slobodnom od svake grješne ljage, oblikovanu od Duha Svetoga i učinjenu novim stvorenjem. Urešena već od prvog časa svoga začeća sjajem sasvim osobite svetosti, nazaretska je Djevica po Božjoj zapovijedi bila pozdravljena od anđela navještenja kao milosti puna…«

Naša pučka popijevka pjeva:

Začeće bezgrješno Tvoje mi štujemo,
Buduć da od Crkve utješno čujemo
Da Ti si jedina od sveg svijeta ljudi
Začeta nevina!

Dogmu o bezgrješnom začeću proglasio je papa Pio IX. 8. prosinca 1854. Sto godina kasnije veliki marijanski papa Pio XII. izdaje encikliku Fulgens corona i proglašava godinu 1954. marijanskom. Uz ljubav prema Bezgrješnoj Djevici Papa je htio skupiti nove duhovne energije s kojima bi se suprotstavio zlima modernog vremena: ratu, klasnoj mržnji, materijalizmu, izopačenosti života. Marijanski ideal imao bi nas podsjetiti da je nemoguće pred očima zajedničke majke među sobom se mrziti a još manje ubijati, jer ona je Majka ljubavi. Papa Pio XII. za vrijeme svoga teškoga pontifikata u ratno i poratno doba stavljao je sve svoje pouzdanje u Blaženu Gospu. I nije bilo uzalud jer je njegov pontifikat doista jedno sjajno razdoblje crkvene povijesti kad su vjera i jedinstvo Crkve bili jači nego ikad prije i poslije.

Crkva i danas želi da nam Marija bude znak pouzdane nade i utjehe. Stoga najvažniji dokument II. vatikanskog sabora, dogmatska konstitucija Lumen gentium završava ovim riječima: »Međutim, Isusova Majka, kao što je, tijelom i dušom već proslavljena na nebu, slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti, tako i na ovoj zemlji svijetli putujećem Božjem narodu kao znak pouzdane nade i utjehe.

Ovom svetom Saboru velika je radost i utjeha da i među odijeljenom braćom ima onih koji iskazuju čast Majci Gospodina i Spasitelja, osobito kod Istočnjaka, koji se žarkim oduševljenjem i pobožnošću srcem natječu u štovanju Bogorodice vazda Djevice. Neka svi kršćani upravljaju vruće molitve Majci Božjoj i Majci ljudi da ona, koja je svojim molitvama pomagala Crkvu u početku i sada na nebu uzvišena nad sve blažene i anđele, u zajednici sa svim svetima posreduje kod svoga Sina, dok se sve obitelji brojnih naroda, bilo one koje nose kršćansko ime, bilo one koje još ne znaju za svoga Spasitelja, sretno ne sjedine u miru i slozi u jedan Božji narod, na slavu presvetog i nerazdijeljenog Trojstva.«

Četiri godine nakon proglašenja dogme o bezgrješnom začeću uslijedila je milosna Gospina ofenziva ukazanjima u Lurdu, koja još i danas traje ne samo u Lurdu, već i u Fatimi i Sirakuzi. Recimo nešto i o toj Gospinoj milosnoj ofenzivi.

Kada je u petak 19. veljače god. 1858. Bernardica Soubirous opet klečala u Masabjelskoj špilji, i po četvrti put joj se ukazala prelijepa Gospođa. Djevojčica, sva zadivljena, promatra nadzemaljsku ljepotu. Oči joj se žare od neopisive sreće, obrazi gore, a usne nešto šapću. Bila je kao nevin anđeo koji se bacio na koljena pred napola otvorenim rajskim vratima.

Najedanput začuje iza sebe divlju riku, kao da se svađa i prepire razjareno mnoštvo. Od nepoznate buke dolazio je glas: »Spasi se, spasi!« Nebeska je prikaza pogledom koji zapovijeda pogledala prema rijeci Gavi, odakle je iz podzemnih dubina dolazila buka. I u tren oka umuknuli su glasovi, kao da se razbježalo mnoštvo.

Općenito misle da je ta buka i vika dolazila iz paklenog bezdna. Podigao ju je sotona sluteći koliko će mu duša oteti Imakulata svojim ukazanjima u Lurdu, za kojima će slijediti ukazanja u Fatimi i suze u Sirakuzi.

Paklena se zmija naročito u zadnjih 100 godina svojim puzavim hladnim tijelom ovila u spirali oko ljudskih srdaca, oko braka i obitelji, oko društva i svijeta, dapače i oko same Crkve. Uspjelo joj je kod tolikih ugušiti glas savjesti i zavesti ih uz pomoć pornografske štampe i kina, mode i golotinje, plesova i plaža na put nemorala i nečistoće.

Tko danas još može ponavljati s Godfridom Bouillonskim: »Moja je desnica jaka, jer mi je srce čisto!«

Silni nemoral i nečistoća urodili su nevjerom. Zašto je danas tolikima teško vjerovati? Na to će im pitanje pametno odgovoriti genijalni Pascal koji kaže: »Svladajte strasti i neće vam biti teško vjerovati!«

Znade to dobro i paklena zmija i zato propovijeda na sva usta: »Jedite samo od zabranjenog voća i postat ćete kao bogovi raspoznavajući dobro i zlo!« I bezumni sinovi Evini posižu za zabranjenim voćem i, kad ga okuse, javlja se u njima glas savjesti: »Nisi smio to učiniti!« – Ali, oni ga guše, nastojeći uvjeriti sam sebe da ne postoji sveznajući Sudac kome će jednom morati položiti strogi račun.

Tako je sotona lancima nečistoće i nevjere okovao tolika srca, tolike duše.

U naše se dane ispunjava strašno proročanstvo Apokalipse koje glasi: »Jao vama, zemljo i more, jer je đavao sišao k vama s velikim gnjevom, svjestan da ima samo još malo vremena!« (Otk 12,12). I drugo proročanstvo: »A kad prođe tisuću godina, sotona će biti pušten iz svoje tamnice. Izići će da zavodi narode…« (Otk 20,7–8).

Sad nastaje sudbonosno pitanje: Ima li ipak netko tko će izvršiti sud »nad zvijeri iz mora« i nad »zvijeri iz zemlje« i nad »bludnicom, velikim Babilonom, koji je pijan od krvi svetih i od krvi svjedoka Isusovih«?

Samo je jedan jači od jakoga, a to je Krist Gospodin. On jedini može pobijediti paklenu zmiju i prisiliti je da preda oružje. I, doista, On progovara i prelazi u protuofenzivu. Metahistorijski – nadpovijesni Božji utjecaj javlja se u obliku silnog veta. Na tamnom nebištu naše umorne kulture javlja se žena obučena u sunce, s mjesecom pod nogama i s krunom od 12 zvijezda na glavi. Po Njoj – po Mariji – Krist će paklenoj zmiji satrti glavu. A kako? Ne oružjem! Ne divizijama! Ne atomskom bombom! Nego majčinskom ofenzivom ljubavi Marija će osvajati srca majčinskim bezgrješnim Srcem. I već 100 godina traje ta čudnovata ofenziva majčinske ljubavi. Imakulata je udarila u Lurdu, u Fatimi i Sirakuzi tri uporišta, iz kojih osvaja i oslobađa svijet.

Alexis Carrel, nobelovac, otpratio je kao bezbožac jednu neizlječivu bolesnicu u Lurd i ondje je ona ozdravila pred njegovim očima. Carrel se obratio. Godine 1948. izdaje knjigu Voyage à Lourdes (Putovanje u Lurd). U besnenoj noći vapije u suzama: »O blaga Djevice, vjerujem! Daj da čistim srcem vjerujem!«

Dr. Friedrich Fröhlich, nekadašnji šef liječničkog udruženja u Frankfurtu, bio je god. 1950. svjedokom dvaju čudesa u Lurdu, koja je liječnički ispitao. On je dao izjavu: »Objektivan promatrač nalazi u Lurdu prodor sile iz nadsvijeta u sferu neizlječivih organskih oboljenja.«

U Lurdu su sedamdesetih godina radili najmoderniji rentgenski aparati i kontrolni laboratorij. U njemu je surađivala organizacija od 300 liječnika – Association medicale internationale de Lourdes. Znanstveno je ispitano preko tisuću ozdravljenja. Najmarkantija je opisao dr. Le Bec i dr. Leuret u knjizi Raisons medicales de croire au miracle (Liječnički razlozi za vjerovanje u čudesa).

U Lurd dolazi godišnje 3 milijuna hodočasnika, 20.000 bolesnika, preko tisuću liječnika.

Drugo veliko uporište Imakulate na našem globusu jest Fatima. I onamo hodočaste milijuni, i tamo Imakulata vraća srca natrag Bogu. Dapače, iz Fatime se dala Imakulata kao hodočasnica – romarka, na put oko zemlje, da osvoji što više srdaca. Prošla je kroz brojne zemlje, dočekivana svuda neiskazanim slavljem i to ne samo od katoličke nego i od protestantske, muslimanske, budističke i animističke djece. Svi su duboko osjetili i proživjeli kako prolazi zajednička Majka. Svi su osjetili blagu ofenzivu ljubavi.

Treće veliko uporište Imakulate na našem globusu jest Sirakuza, otkako je Gospa u jesen godine 1953. proplakala u kući radnika Angela Giusta. Događaj je filmom snimljen, suze su kemijski ispitane. Započeše hodočašća do 30.000 ljudi. Otvorila se apokaliptička slika »razbaštinjenih« i svake vrste bolesnika. Događala su se svaki dan čudesa. Do 15. III. 1954. javilo se 653 ozdravljenja. Komisija psihijatara, ortopeda, rentgenologa i drugih specijalista smatra izvanrednim 500 ozdravljenja.

Sirakuza se duhovno preporodila. Mnogi pijanci, psovači i preljubnici uskrsnuše na nov život. Udaljeni od sakramenata i kreposti približili su se Srcu Isusovu i Imakulati u tolikoj mjeri da se može govoriti o pravom i čudesnom obraćenju.

Osušene duše cvatu u Lurdu, u Fatimi, u Sirakuzi. Toliki se po zagovoru Imakulate, taknuti majčinskom ofenzivom ljubavi, obratiše iz blata grijeha i nečistoće na pokorničku nevinost i svetost, iz tame nevjere i sumnje, na svjetlo vjere, pouzdanja i ljubavi.

Uključimo se i mi u majčinsku ofenzivu ljubavi! Po primjeru Imakulate sklopimo vječno prijateljstvo s Kristom i navijestimo vječno neprijateljstvo paklenoj zmiji i time ćemo biti kadri da se odupremo i da pobijedimo demona nečistoće i nevjere u sebi i u svojoj okolini. Položimo danas prisegu vječne vjernosti na barjak Imakulate!

Tvoj barjak sveti odabrah, Djevo,
Njeg ostavit neću, kunem Ti se evo!

Preuzeto sa: sveci.net