"Vjera nadbiskupa Stepinca u pismima majci Amadeji Pavlović"
„Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja.“ – riječi su svetoga apostola Pavla Korinćanima, kojih ispunjenje vidimo i u odnosu blaženog nadbiskupa Stepinca i majke Amadeje.
Neizmjerna ljubav Božja očituje se u potpunoj slobodi koju daje svome stvorenju. Ne želi Bog ljubav na silu, ta onda se i ne može zvati ljubav, zato dopušta čovjeku da ga odbije. To ga zasigurno najviše boli, ali ne oduzima čovjeku darovanu slobodu. Majka Amadeja povjerila se nadbiskupu Stepincu o događanjima u Družbi, na što joj on 3. travnja 1953. godine odgovara:
Neka Vas međutim ne dira odviše otpad onih dviju jadnih sestara o kojima govorite. Isus je bio Bog i imao je uza se samo dvanaest apostola. Sigurno im nitko nije mogao dati boljega odgoja nego što im ga je dao Spasitelj, podupirući ih neprestano svojom milošću. Ali eto, između dvanaestorice se našao jedan Juda. Bog je učinio što je mogao. Ali nije dokinuo slobodne ljudske volje. Ako netko tu slobodnu volju zlorabi na svoju propast, mi možemo žaliti dotičnog čovjeka, ali mu pomoći ne možemo, ako prezre milost Božju. (Krašić, 3.IV.1953.)
U teškom vremenu komunizma, oboje su tražili Božju volju te čvrsto i hrabro, ponajprije svjedočeći svojim životom, branili svetu Crkvu i njene istine. Za redovništvo u ono vrijeme, pa tako i Družbu Milosrdnih sestara sv. Križa, posebno je velik udarac bio zahtjev da se u civilnim službama odreknu svog redovničkog odjela. Majka Amadeja, ne želeći pristati na kompromis s civilnim vlastima, vjeruje da će ju Gospodin voditi i po savjetima svete duše blaženog Stepinca, koji joj 20. srpnja 1954. godine piše:
Nema nikakve sumnje, da za to ne postoji nikakva praktička potreba, nego je i to zahtjev mržnje na sve što podsjeća na Boga. Istina je, da odijelo još ne čini redovnika ni redovnice, kako veli pobožni Kempenac u „Nasljeduj Krista“. Ali je istina i to, da je redovničko odijelo golema zaštita redovničkom duhu, kao što pokazuje tisućgodišnje iskustvo Crkve. Vaše su dakle bojazni posve opravdane.
Ako Crkva daje mogućnost redovnicama pojednostavljenja odijela (ili možda čak civilnog odijela) nije to učinila po mom uvjerenju iz oduševljenja, nego radi pokvarenosti svijeta, ne bi li mu ipak i dalje mogla pomagati, da se posve ne odijeli od Boga (…) Po mom mišljenju na svaki način neka sve redovnice jedinstveno traže pismeni nalog.
(…) ja lično nastojao bih sestrama radije omogućiti rad po župama (u malim zajednicama i redovničkom odijelu) negoli se mučiti pod stalnim đavolskim pritiskom u tim klinikama i bolnicama bez redovničkog odijela i redovničkog života. Jer kao što pravo primjećujete, to je samo prvi korak, iza kojeg će neminovno slijediti drugi. (…) Ja sam uvjeren, da će doći vrijeme, kad će tražiti redovnice kao ozebli kruha, jer bez duha nije moguće na dugo vrijeme voditi bolnice. Neću ipak nikome nametati svoga mišljenja. Neka biskupi stvarno dobro promisle. (Krašić, 20. VII. 1954.)
U nastavku pisma nadbiskup Stepinac moli majku Amadeju da smisao njegova pisma povjerljivim putem prenese svim biskupima, budući da mu samom to nije bilo moguće, te da oni problematiku dobro prouče i donesu jasnu i jedinstvenu odluku. Vidljivo je da blaženik ništa nije htio činiti mimo odobrenja i savjeta Crkve, što nam svjedoči i o njegovoj svetačkoj poniznosti i razboritosti.
Herojska se vjera i pouzdanje ove velike duše očituje i u zaključnom dijelu pisma: „Ne dati se ni u kojem slučaju preplašiti. Sotona nije nikada junak kao što izgleda. On je mnogo veća kukavica nego što se nama čini. Konačno, časna gospođo, ponovno Vam stavljam na srce, a recite to i drugim redovnicama: ne klonite duhom! Što su veći udarci to veće pouzdanje u svemogućega Boga i zagovor Bogorodice! Zar nije na primjer začudno, da upravo sada tako niču redovnička i svećenička zvanja? Mislim u našoj domovini, tako teško pritisnutoj od komunizma. Nije li to na svoj način povik Isusa našega: „Ne bojte se! Ja sam s vama do svršetka svijeta!“ Ali i u drugim krajevima svijeta: koliko divne vjere u Boga u ovim teškim danima! Ja sam uvjeren: dolazi vijek Isusa i Marije!“
Svako vrijeme ima svoje teškoće, no u svakoj teškoći Bog pronalazi način kako će biti blizu čovjeku. Ne okreće svoga lica od njega. Budimo zato zahvalni na svetim dušama po kojima nam Gospodin očituje svoju blizinu i brigu. S tim pouzdanjem i mi hrabro svjedočimo svoju vjeru i u današnjem vremenu. Nosimo Boga u svome srcu da u našim licima Njega prepoznaju oni s kojima se susrećemo, oni kojima smo kao kršćani poslani.
s. Amadea Birovljević
