"Vjera nadbiskupa Stepinca u pismima majci Amadeji Pavlović"

Katekizam Katoličke Crkve u broju 166 donosi sljedeće: „Vjera je osobni čin: slobodan čovjekov odgovor na poziv Boga koji se objavljuje. Ipak vjera nije osamljen čin. Nitko ne može sam vjerovati, kao što nitko ne može sam živjeti. Nitko sam sebi nije dao vjere, kao što si nitko sam nije dao života. Vjernik je vjeru primio od drugih i drugima je mora prenijeti.“

Nadbiskup Alojzije Stepinac i Majka Amadeja Pavlović ovu su istinu vjere živjeli u svojim životima. Vjerovali su i svojom su vjerom podupirali vjeru jedno drugoga i vjeru duša koje su im bile povjerene. Majka Amadeja koristila je svaku mogućnost da piše nadbiskupu Stepincu, da s njim izmijeni misli, da dobije od njega savjete, da s njim podijeli brige. Kardinal Stepinac piše i hrabri Majku Amadeju i njene sestre: „Pod mojim prozorima, kako mi pričaju seljaci, koji su ranom zorom išli u Karlovac, stražilo je osam milicionara, premda i onako svaku noć stoji straža s puškom na ramenu. Sve nas to uz milost Božju neće ništa poplašiti, a tako neka ni Vas ni Vaših sestara ne plaše sve njihove mjere, koje protiv redovnica i naših ustanova poduzimlju. Svaka sila za vremena!“

Nadbiskup je bio neustrašivi svjedok vjere u Isusa Krista koju nisu mogli poljuljati ni najmoćniji silnici ‘onoga vremena’. Nadbiskup je bio vjeran Bogu, narodu i svetoj Crkvi Katoličkoj. U svojoj oporuci istaknuo je: „Dragi moji vjernici, pod svaku cijenu, pa i uz cijenu istoga života svoga, ako bude potrebno, ostajte vjerni Kristovoj Crkvi, koja ima svoga vrhovnoga pastira Petrova nasljednika!“ On  je od malih nogu upijao vjeru od svojih roditelja. I otac i majka svaki posao započinjali su znakom križa. Bili su mu prvi svjedoci vjere. U obitelji je primio temelje koji su od njega načinili  stijenu koju nikakvi ”izmi” nisu uspjeli slomiti.

U pismu Majci Amadeji donosi primjer starca Matatije koji se na samrti opraštao sa svojim sinovima, te da ih ne bi možda poplašila težina situacije, u kojoj se nalazio narod njegov, rekao im je: „Ne bojte se prijetnja bezbožnika, jer će sjajnost njegova biti smeće i hrana crvima. Danas je uzvišen a sutra ga više nema: vratio se u svoj prah, nestao je sa svojim osnovama. Zato djeco moja, ohrabrite se! Stojte muževno za zakon (Božji)! Jer slavu svoju naći ćete u njemu.“ Zato nadbiskup  hrabri Majku Amadeju i njene sestre te joj piše: „Nastavite samo, časna gospođo, sa svim svojim sestrama vapiti k milosrđu Božjemu, i nećete se prevariti! Ali, ne zaboravite ni neprijatelja naših! Dok nas mrze i progone, molimo se vruće i za njih, da ih milost Božja prosvijetli i vrati na pravi put s puta propasti kojim idu, gazeći svaku pravdu i zakone Božje. I za njih je Krist umro, i dok žive na toj zemlji, dužnost nam je moliti za njih.“

On  ovim riječima podsjeća na Isusove riječi koje je zapisao sveti Matej u Evanđelju: “Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone.” (Matej 5, 43-44) U vrijeme Drugoga svjetskog rata kada se Europa nalazila pritiješnjena nečuvenim nasiljem nadbiskup Stepinac izgovorio je sljedeće riječi: „Kakav poredak zastupa Katolička Crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva... odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga“ (Propovijedi, govori, poruke, Zagreb 1996., str. 179-180).

I nakon završetka službe provincijalne poglavarice Majka Amadeja nastavila je pisati kardinalu Stepincu. Sačuvana su njegova pisma koja joj je pisao u Rijeku, na Sušak, gdje je vršila službu kućne poglavarice. U tim pismima joj opisuje svoje stanje i situacije u kojima se nalazi, tešku bolest kroz koju prolazi, tri mjeseca je bio potpuno nepokretan u krevetu te se liječnici čude kako je uopće ostao živ: „Kao što znate, teška me bolest držala gotovo tri mjeseca prikovana uz krevet. Tako je teško bilo, da g. prof. Riesner kaže našem župniku, da medicina ne može protumačiti, kako sam mogao ostati na životu. To je valjda i razlog bio, da je g. prof. Riesner cijelu noć probdio u Krašiću kraj mene, da ne bi umro bez asistencije liječnika. Nato se dobri Bog pobrinuo, pa mi je poslao iskusnu bolničarku, čs. Izidoru, milosrdnicu, koja je tek prošle nedjelje napustila Krašić. Nema doduše još govora o pravome zdravlju, a i pitanje je, da li će ga ikada više biti, ali ipak mogu barem odslužiti svetu Misu u crkvi i napisati koje pismo, dok većinu dana ili ležim ili sjedim sa operiranom nogom na povišenom mjestu, a tek koji pola sata se sa štapom prošećem ispred kuće, dakako uz budni nazor milicionera, koji dan i noć straže s jedne i s druge strane kuće, da se nitko ne može približiti. Međutim, Bogu hvala na svemu! Nema nikakve posebne želje za životom na tome svijetu, a za budućnost naše Crkve se ne bojim ni najmanje, jer njezin nevidljivi kormilar Isus Krist budno bdije nad njom preko svoga Namjesnika.“ Kardinal Stepinac nadalje u pismu žali svećenike i redovnice koji su otpali od Krista i Crkve: „Kako duboko žalim one zaslijepljene svećenike, koji su se dali zavesti obećanjima, prijetnjama, te izdali Crkvu sotoni u formi komunizma. Ne diram u njihovo subjektivno mišljenje i znam, da se ograđuju protiv takve tvrdnje, ali objektivno se apsolutno ne varam, kad je poznata stvar, da je osnovna misao komunizma istrebljenje imena Božjega s lica zemlje i uništenje Crkve Kristove. Samo molitva tu može pomoći. A onda, djelujte, koliko možete među svojim dragim sestrama, da sve ostanu vjerne Isusu i svetoj Družbi Svetog Križa.“

Vjernost je jedna od temeljnih obilježja Boga. Bog je uvijek vjeran, pa i onda kad mu se čovjek iznevjeri, Duh Sveti kojeg Bog daje čovjeku i njega čini vjernim. Vjernost traži dvoje: dobrotu i hrabrost. A u čemu se sastoji hrabrost vjernosti? U potpunom predanju, u vjernosti do kraja. Isus je ljubio do smrti na križu. To je hrabrost koja se traži za vjernost.  Nadbiskup  hrabri Majku Amadeju da djeluje među svojim sestrama da sve ostanu vjerne Isusu te donosi pismo svetog Hilarija koje mu je, kako sam kaže, uvijek pred očima: „Uvijek mi je pred očima divno pismo, što ga je svojoj dragoj kćerki Abri pisao iz svoga progonstva iz Male Azije sveti Hilarije, da ju oduševi za sveto djevičanstvo: „Ja poznajem, veli svetac, moja ljubljena Abro, jednog Zaručnika, čije je plemstvo tako uzvišeno kao nebo, čija ljepota nadilazi sjaj ljiljana i ruže, čiji pogled blista kao skupocjeno drago kamenje, čiji je nakit nečuvenog sjaja, čije odijelo trijumfira nad bjelinom snijega, čijeg bogatstva nisu u stanju primiti sva kraljevstva.“ Kardinal Stepinac pred oči sestrama stavlja uzvišeni ideal djevičanstva i divnog zvanja na koji ih Gospodin poziva te ih na kraju hrabri da ostanu vedre i pune pouzdanja u Boga i Spasitelja našega. Sigurno nas na ovu krepost i danas poziva  njegovo biskupsko geslo – „In Te Domine speravi“(U tebe se Gospodine uzdam)!

s. Doroteja, Kristina Krešić