Antun Sente, ml., svećenik je za Radio Sljeme u emisiji „Hvaljen Isus i Marija“ 7.12.2020., podijelio svoje iskustvo bolesti uzrokovane virusom Covid-19 i kako je nakon oporavka dolazio na odjel kao svećenik ohrabriti pacijente i udijeliti sakramente.
Nedavno sam govorio o svom tijeku bolesti uzrokovane virusom Covid-19. Bogu hvala, izliječio sam se i trenutno ne osjećam nikakve posljedice. Prilikom zadnjeg pregleda moja je doktorica konstatirala da je bolest prošla, te mi kazala da sam sada tri do šest mjeseci siguran od ponovnog oboljenja, niti ja mogu zarazite druge, a niti drugi mene. Ipak i nešto pozitivno nakon oboljenja. Pri kraju našeg razgovora predložio sam doktorici Vesni Tutek, voditeljici Odjela za infektologiju karlovačke bolnice, da sam voljan kao izliječeni „koronaš” i svećenik dolaziti na odjel i ohrabriti pacijente te onima koji hoće podijeliti sakremente ispovijedi, bolesničkog pomazanja i svete pričesti. Prihvatila je moju ponudu te kazala kako neka prođe još jedno vrijeme jer, iako sam izliječen, mojim plućima treba još jedno vrijeme oporavaka, te ih treba čuvati kako im se ne bi „prijepila” neka druga bolest.
I prošlo je vrijeme mog oporavka, a nažalost došlo vrijeme sve većeg broja oboljelih. Karlovačka je bolnica, poput drugih bolnica, proširila svoje prostore za oboljele od koronavirusa. Medicinskoj sestri Ireni, zaposlenoj u karlovačkoj bolnici na Odjelu za oftalmologiju, koja svakog dana čita na misnim slavljima u Nacionalnom svetištu, povjerio sam svoju želju da kao svećenik posjetim oboljele od koronavirusa. „Baš dobro”, kazala mi je, „jer sam se i ja javila da kao sestra jedno vrijeme pomažem na infektološkom odjelu.” Uz odobrenje voditeljice Odjela i uz pomoć sestre Irene, jedne sam subote posjetio odjel karlovačke bolnice na kojem se nalaze bolesnici oboljeli od virusa Covid-19. Prije samog ulaska, sestre su me obukle u zaštitno odijelo, stavile zaštitne naočale i moja misija posjećivanja bolesnih je počela. Posjetio sam desetak bolesnika. Svi su bili priključeni na kisik. Zbog zaštitnog odijela i zaštitnih naočala nisu me prepoznali kao svećenika, ali već nakon par riječi to je bio onaj pravi susret svećenika i bolesnika. I bolesnici su svjesni da se do njih ne može lako doći, stoga sama činjenica da ih je posjetio svećenik u nekih je izmamila suze na oči. Tješio sam ih i podijelio sakramente. Zasigurno je to bilo veliko obogaćenje za bolesnike koji su mi više puta zahvaljivali, no bilo je to i obogaćenje za mene osobno jer iznova spoznah snagu sakramenta i veliko pouzdanja čovjeka u Boga koje na poseban način dolazi do izražaja upravo u trenucima neizvjesnosti i tjelesne ograničenosti.
Na odjelu sam proveo oko sat i pol. Sestra Irena me vodila od bolesnika do bolesnika, a u međuvremenu posluživala druge bolesnike. Na odjelu su ih tada imali trideset petero o kojima su se brinule jedna sestra i jedan medicinski brat. U vrijeme mog boravka nisu ni na trenutak stali. I sam sam čekao da „dođem na red”, kako bi me odvela do novog bolesnika koji želi susret sa svećenikom. Naime, dovevši me do novog bolesnika brzo je pohitila poslužiti pacijenta u drugoj sobi. Nekim je ipak bilo bolje. Po njih je došlo medicinsko osoblje i prevezlo ih na odjel gdje su već malo, ali ne do kraja izliječeni, a osoblje hitne službe dovelo je nove pacijente na njihovo mjesto, i tako bez prestanka.
Drugog dana svećenik iz susjedne župe poslao mi je tekstualnu poruku: „Jedna moja ovčica mi je rekla da si obišao bolesne na Covid odjelu. U duhu današnjeg čitanja, budimo glina u lončarevoj ruci. Hvala ti na ovom prekrasnom svjedočanstvu tvog spremnog služenja bližnjemu u potrebi.”
Da, pandemija postoji, ali i u pandemiji se Bog brine za nas! Zapravo je to idealna prilika da spoznamo kako je sve u Božjim rukama i da se ne bojimo
Želim vam obilje duhovnih plodova ovog došašća!
mons. Antun Sente, ml., rektor Nacionalno Svetište Svetog Josipa
