Obraćenje možemo izraziti riječima: prijelaz iz tame u svjetlost. Pokušajmo domisliti ovakvo razmišljanje o današnjem čovjeku kršćaninu.
Jedno od zaprepaštavajućih otkrića dubinsko-dinamičke psihologije bila je spoznaja da zaborava nema. Sve ono što smo učinili, što smo iskusili, sve to živi i dalje u nama i djeluje. Čovjek je odjednom osjetio užasan grč: nepopravljivost prošlosti.
Na sreću, to nije tako. Iz vlastitog iskustva znamo, da je čovjek sposoban za jedan duhovni „stop“, tj. da stane načas i što će nositi u svoju budućnost. To drugim riječima znači, da se osobna zrelost, hod prema punijem čovještvu ostvaruje po obraćenju; da otkidamo sebe od vlastite grješne prošlosti i da unutar vlastitoga života razdvajamo dobro od zla. Taj proces ima tri etape, tri stupnja:
1.Žaljenje: Čovjek stvara sebe svojim činima. Nakon svakog dobrog ili lošeg čina mi postajemo drugačiji; naša prošlost živi i djeluje u nama.
Što znači žaliti nešto? Radi se o konstataciji.: „Slobodno odabrana pro-
šlost mogla je biti i drugačija, i bilo bi bolje da je bila drugačija.“
Žaljenje je unutarnji pokret, znak, da čovjek zna biti nezadovoljan samim sobom. Žaljenje izražava ovo: „Ja znam svoju bijedu, boli me i žalim što sam griješio; žao mi je da nisam postao drugačiji“. To je čas istine, kad čovjek opaža sebe onakvim kakav jest. Žaljenje, dakle, nije obična konstatacija, ono je sud izrečen nad samim sobom: Ja nisam dobar ( muž, žena, mladić, djevojka...). Ako je taj sud negativan, javlja se osjećaj stida.
2. Stid je druga etapa u procesu obraćenja. Osjećaj stida ima smisla samo prema osobama koje volimo. Što izražava stid? „Ovakav, kakav sam sad, ne mogu ti se darivati: vlastitom krivnjom nosim tamu u sebi.“
Izvrstan primjer o toj fazi obraćenja daje nam evanđelje. Radi se o izdaji Jude i o izdaji Petra. Obojica su pokušali nadvladati svoju sramotnu prošlost. učinili su prvi korak: bilo im je žao. no kod drugog koraka dolazi do tragične razlike: Juda se gubi u svom stidu, Petru postaje izvor novog darivanja. Juda gleda samo na tamu u sebi, Petar se okreće prema onom malom svjetlu, što je ostalo u njemu. Juda je žalio, ali se nije kajao. Petar je žalio svoju prošlost, stidio se i kajao. To je ono novo, to je treći korak u procesu obraćenja.
3. Kajanje. Konačno i istinsko oslobađanje od grješne prošlosti moguće je samo u ljubavi. Potrebno je da čovjek čuje osloboditeljsku riječ: „Ljubim te, unatoč svemu!“ Na ovu ljubav čovjek odgovara riječima: „Nisam dostojan!“
Sjetimo se potresnog primjera izgubljenog sina i njegova oca. U njihovu susretu odigrava se upravo ovaj proces, ova vječna igra praštanja, ljubavi i obraćenja. Otac jasno daje na znanje sinu da ga voli unatoč svemu što je bilo. Sin počinje svoju ispovijed: „Nisam dostojan.“ ali se ipak dariva, baca se ocu u naručje.
Zašto je kajanje tako važan trenutak obraćenja? Zato, jer u činu kajanja mi postajemo svjesni da se je jedan dubinski dio našega bića uspio otrgnuti od zla, upravo onaj dio, koji izriče: „Nisam dostojan!“
Bog nas je unatoč svemu ljubio. On je izrekao svoju božansku osloboditeljsku riječ..( Ako te majka zaboravi...).
Ako postoji taj uvid u sebe, može početi veliko razdvajanje između dobra i zla. Svako razdvajanje je bolno. A ovdje se radi o dijeljenju vlastitog ja, cjelinu svoga bića koja je nastala iz dobra isto kao i zla. Zlo treba izbaciti, a time se ruši jedan svijet. Ali na tim ruševinama naziru se obrisi jednog novog, svjetlijeg, ljepšeg..
Postoji li ta točka svjetlosti, kojoj se možemo okrenuti, kad nam se raspada naša slika o sebi? Postoji.. Kad budem uzdignut, sve ću privući k sebi. Isus sve privlači, jer je u Njemu sve svjetlost. U Njemu nema tame. Zanimljiva je okolnost, da Isus nije poznavao kajanje. Iz njegovih usta nismo nikad čuli ni jednu ispovijed. Zašto? Njegov život je bio sasvim svjetlost, bez tame. Zbog toga je On ona svjetla točka, prema kojoj moramo gledati, ako želimo povećati svjetlost svoga života. Ljubav prema njemu daje nam snagu da rastemo u čovječnosti i da budemo sretni. Dopustimo da se to dogodi. A m e n !