Na prvi pogled danas izgleda kao da nema mnogo razloga za radost. Ružne vijesti, katastrofe, potresi, požari, novine, Tv, i sve u svijetu baš kao da traži senzaciju zla. Nezaposlenost, mladi ne vide sjajnu budućnost, mnogi s teškom mukom spajaju kraj s krajem, a da se i ne govori o bolestima, o mladima koji traže svoju sreću u drogi, alkoholu i o mnogim drugim problemima. I čovjek se pita kuda sve to vodi? Kuda ide ovaj svijet? Ima li tu uopće mjesta za radost?
Pa naravno! Prava radost je u Bogu! Bez vjere u Boga, u Isusa Krista, nema prave radosti. A s vjerom u Boga ima mjesta za pravu kršćansku radost, i uz sve probleme i teškoće koje postoje.
Čovjek ima pravo na radost u svom svakodnevnom životu, ako živi u skladu s Bogom, s ljudima i s prirodom. Radost je temeljena oznaka kršćanstva. Radosna vijest je jedna i jedina. Razmišljati o toj vijesti i otvoriti srce radosti to je ono što nas sve povezuje u Isusu Kristu.
Izvor te istinske radosti je Bog i to ne bilo kakav Bog. Onu pravu unutarnju radost koja nas neće napustiti nikad, ni u najtežim trenucima, može nam pružiti samo živi Bog. Izvor je svake prave radosti u Bogu. A radosna vijest je ova: Bog je blizu. Nije nas zaboravio, napustio, udaljio se. Bog je tu! Ne treba se bojati zla, bolesti, niti ikakvih neprijatelja. Ne treba se bojati ni osude, prezira, jer on je Spasitelj koji oslobađa krivnje. Upućuje riječi ohrabrenja i poticaja: "Ne boj se! Neka ti ne klonu ruke!" Imamo stoga razloga veseliti se u Bogu jer On je naša snaga. Kršćanska dušo, raduj se s Bogom u razmotri što ti On znači u životu.
Bog premda svemoguć, ne može učiniti ništa protiv čovjekove slobodne volje, koju mu je dao kao najveći dar svoje ljubavi. Bog nudi čovjeku sve, ali ne nameće mu ništa. Svatko mora osobno prihvatiti ponudu Božje ljubavi. Dobra vijest je ta da Bog želi doći svakom čovjeku, već danas, sada, u ovom trenutku. Želi donijeti svjetlo, radost, mir, blagoslov i slobodu djeteta Božjega.
Bog je moje spasenje, moja snaga, onaj u kojega se mogu pouzdati i osloniti, zazivati ga u trenucima trpljenja. Tu radosnu vijest treba objaviti svima, razglasili. Ljudi žive sami, napušteni, ustrašeni, klonuli, žalosni jer ne znaju da im je Bog blizu i zato mu ne otvaraju srce, ne dopuštaju mu da ih pridigne, razveseli. Pa upitajmo se stoga: Hoću li tu radosnu vijest zadržati samo za sebe? Ne samo da se ja imam razloga radovati Bogu, nego se i On raduje meni, običnom čovjeku, grešniku.
Jedan od otrova današnjeg svijeta jest laž da Bogu nije stalo do čovjeka. Možda ponekad i doživljavamo da je Bog daleko, da je ravnodušan, a razlog tome može biti pogrešna slika o Bogu ili neka krivnja koja opterećuje. Ali istina o Bogu posve je drugačija. On je uvijek tu, Veliki Bog, dobri Otac, Spasitelj, Gospodar neba i zemlje. Znamo li svoju radost zbog Božje blizine podijeliti s drugima na način koji će i njima približiti Boga? Dopuštamo li Bogu da se po nama raduje svakom čovjeku? U blagosti, jednostavnosti, poniznosti. Blagost je jedna od temeljnih vrlina, prava Isusova odlika. Zato često i molimo: "Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome". I tada dolazi mir srca, mir duše.
Kad dopuštamo da nas naše svakodnevne brige, problemi i obveze zaokupe, ne otvaramo se Bogu koji jedini te probleme može riješiti. A pravo istinsko predanje Bogu događa se u molitvi. Prava vjera uvijek je povezana sa životom. Vjera koja se ne odražava u načinu života i odnosu prema ljudima, još nije prava kršćanska vjera. Jer ako kažemo da vjerujemo, a živimo posve drugačije, ne možemo se nazivati Isusovim učenicima. Čovjeka može konačno ispuniti i usrećiti samo Bog. Ne treba se zavaravati, kušnje i žalosti na ovoj zemlji stižu i one koji žive za Boga, koji traže svoju radost u Bogu. No zapitajmo se, nije li Isus došao kroz patnju i smrt do uskrsnuća i radosti? Radost je nešto što se ne može odjedanput zgrabiti, nego se osvaja malo - pomalo vjerom u Boga, nasljedovanjem Isusa Krista, vjernim izvršavanjem dužnosti svoga zvanja, različitim odricanjima, pa čak i životnim patnjama. Kršćani ne bi smjeli biti žalosni, nego radosni, prožeti nadom i vjerom u vječni život u Bogu. Kršćani bi trebali svoju snagu i radost crpsti posebno u sakramentima pomirenja i euharistije. Jer kršćani se u Misi susreću sa živim Bogom i čovjekom, Isusom Kristom. Pa zar je onda moguće da taj susret ne ostavlja na njima, na njihovu licu nikakvog traga? Ne, to je nemoguće ako se u svetoj Misi doista susreću s Isusom Kristom. Ta bi se radost morala opažati! Onaj tko je iskusio zajedništvo s Bogom, može s Marijom reći: "Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj... Velika mi djela učini Svesilni".
To je doživljaj susreta s Bogom, doživljaj obraćenja - ne samo onoga prvog, nego svakoga ponovnog koje se događa svaki novi dan. Uvijek se radujte, uvijek se pouzdajte u Boga, u vjeru da će sve - kako god teško bilo - izići na dobro, zato što radovati se u Bogu jednostavno znači biti sretan što ti je Bog prijatelj, što te voli i što mu možeš u svemu vjerovati.
