Petoga dana devetnice pred blagdan blažene Marije Propetoga, svetište su posjetili vjeroučenici koji su ostvarili najbolje rezultate na državnom natjecanju iz vjeronauka – vjeronaučnoj olimpijadi sa svojim vjeroučiteljima. Oni se nalaze na nagradnom ljetovanju na Korčuli pod vodstvom tajnice Nacionalnoga katehetskog ureda Anite Vranić, kao dar Hrvatske biskupske konferencije.
Nakon što su posjetili svetište blažene Marije Propetoga i razgledali muzej posvećen blaženici, sudjelovali su na euharistijskom slavlju na plokati, trgu ispred župne crkve Svih svetih.
Slavna otajstva krunice i litanije blažene Marije Propetoga predmolila su djeca ispred župne crkve. Budući da je ovo bio dan posvećen bolesnicima, omogućeno je primanje sakramenta bolesničkoga pomazanja onima koju su bili u župnoj crkvi za vrijeme euharistijskoga slavlja, a prije su se prijavili župniku don Željku Kovačeviću.
Euharistijsko slavlje devetnice predslavio je kao i dosad župnik župe Presvetoga Srca Isusova, Potoci (BiH) don Josip Galić, uz asistenciju Ilije Nikolića, trajnoga đakona iz župe svetoga Petra apostola u Zaprešiću, a liturgijsko je pjevanje predvodilo župni zbor pod vodstvom s. M. Julijane Beretić. Propovjednik je između ostaloga kazao:
»Nezaobilazna i najteža tema našega ljudskog življenja jest tema bolesti i smrti. Već na početku Svetoga pisma stoji da su smrt i bolest došle kao kazna za ljudski neposluh, za grijeh prvih ljudi. Ali nakon toga katastrofalnog događaja Bog nas, u svojoj prevelikoj ljubavi, ne zaboravlja. On nije samo Bog ljubavi koji stvara ovaj svijet i čovjeka nego traga za posrnulim čovjekom: ‘Adame, gdje si?’ ‘Gol sam, pobojah se i sakrih se!’, odgovara Adam. Odgovara iz dna svoga ogoljenog bića jer je osjetio da je nestalo one divne niti, one divne veze koja ga je povezivala s Bogom i njegovom milošću. Eto, to je Božja ljubav. Ne zaboravlja posrnuloga čovjeka i posrnulo čovječanstvo. Tada obećava prelijepi događaj: utjelovljenje svoga sina koji će nas svojom mukom i patnjom otkupiti iz ovoga stanja grijeha i besmislene patnje.
Bez Isusa Krista svaka ljudska patnja postaje besmislena, kako nam to govore i mitovi iz grčke mitologije: mit o Sizifu i mit o Tantalu – obojica su jadni patili, svaki na svoj način, a da ta patnja nije imala svoj smisao. Isus nam svojim dolaskom u ovaj svijet nije protumačio patnju, ali ju je osmislio i posvetio. Patnja postaje naše životno usmjerenje i donosi blagoslov, ako je prihvaćamo. Dva su stanja koja mi možemo odabrati u životu patnje. To nam pokazuje događaj s kalvarijske gore, kad su razapeli Isusa, zdesna i s lijeva bio je razapet po jedan razbojnik. Desni raskajani razbojnik moli Isusa da ga se sjeti kada dođe u svoje kraljevstvo, a lijevi ga huli. Kad smo u patnji ponašamo se kao lijevi ili desni razbojnik, a Isus je u sredini – ne zaboravimo, naš ispravan i spasonosan stav je primjer ovog desnog razbojnika. Zato je Isus i neponovljiv učitelj čovječanstva, neponovljiv liječnik, jer je došao u to ljudsko bolno stanje da nas svojom modricom izliječi. Isus je toliko puta pozivao svoje učenike govoreći im: ‘Tko hoće biti moj učenik, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. ‘Što je križ? Svekolika ljudska patnja, nerazumijevanje, siromaštvo, bolest. Braćo i sestre Isus nije rekao uzmi ležaljku za plažu i slijedi me, nego križ. A mi, ljudi modernog doba nažalost danas želimo Isusa bez križa, nekog ‘light’ Isusa, pojednostavljenog Isusa.To nije Isusov put. Naći ćemo smirenje tek zagledani u Isusa koji nam preko križa dolazi u susret.
Isus nas svojim primjerom uči kakav treba biti naš odnos prema bolesnima? Isus nije nikad nezainteresirano prošao pokraj bolesnih: gubavaca padavičara, opsjednutih. Upravo Isusov govor o posljednjem sudu jest govor o iskazanom ili ne iskazanom milosrđu. Djela milosrđa su jedino ono o čemu ćemo biti pitani. Što smo učinili za napotrebnije među nama? Možemo imati velika znanja, brojne diplome, tko zna kakve bankovne račune, ali ako ne budemo znali za milosrđe – sve nam to ništa neće koristiti. Samo patnja s Isusom je osmišljena i donosi blagoslovljene plodove. Bez Isusa je patnja poput ogromne rijeke koja teče svojim koritom i ulijeva se u more. Korisna i vrijedna postaje tek kad se njene vode dovedu kanalima i vodovodima do žednih ljudi, njihovih polja i njiva, ili kao nekad u prijašnja vremena kad je okretala mlinski kamen da melje žito, ili kad se preko hidrocentrale pretvara u električnu energiju da svijetli i pokreće strojeve. Tako je i s našom patnjom, tek biva od koristi ako je prihvatamo ne znajući uvijek njezin skriven smisao. Ispred nas ide naš učitelj, Krist Gospodin, posvetitelj svake patnje. Patnja nije laka, zato danas molimo za sve patnike na svijetu, za one koji pate na tijelu i na duši, molimo za ovu pandemiju koja još potiho traje. Molimo i za one koji su se umorili u nošenju svojih životnih križeva, a ljepota križa i jest samo u njegovu nošenju, jer ako ga se vuče, onda on zapinje i tako postaje težak i besmislen.«