Povodom susreta za mladiće koji razmišljaju o isusovačkom pozivu, koji će se održati početkom svibnja, razgovarali smo s provincijalom Hrvatske pokrajine Družbe Isusove paterom Daliborom Renićem.

Kako ste doživjeli svoj poziv?

Zovem se Dalibor Renić, rođen sam 1977. u Travniku. Provincijal sam hrvatske pokrajine Družbe Isusove. Došao sam u kuću Družbe Isusove s 15 godina, ne kao sjemeništarac, već sam stanovao kod njih kao vanjski đak. Roditelji su me, u dogovoru s mjesnim svećenikom, poslali u Zagreb na školovanje. Taj svećenik mi je pronašao smještaj kod isusovaca na Fratrovcu. Išao sam u klasičnu nadbiskupsku gimnaziju na Šalati. U početku nisam razmišljao o svećenstvu, iako je moj duhovni život bio intenzivan u vrijeme stanovanja na Fratrovcu. Živio sam u kući u kojoj smo svakodnevno imali jutarnju i večernju molitvu, svakodnevnu misu, te duhovnika kod kojeg sam se mogao redovito ispovijedati. Osim obveznog školskog gradiva čitao sam mnogo i duhovnog štiva. Tako sam malo po malo počeo prepoznavati pozitivan odjek svega toga u mojoj duši.

Moram priznati da me je netko u prvom razredu pitao razmišljam li o svećeništvu, rekao bih da ne razmišljam. U drugom razredu bih već mudro prešutio odgovor, dok sam u trećem već bio sasvim siguran da želim biti svećenik i isusovac. Jedan od važnih događaja koji su mi bili svojevrsna potvrda moga zvanja bio je posjet pape Ivana Pavla II. Zagrebu. Također, o pozivu sam razgovarao i sa svojim duhovnikom, sad već pokojnim Stjepanom Kuzmićem. Jednom sam ga upitao: „Pater, a kako se to zna da netko ima duhovno zvanje?“. On je naravno već znao protumačiti to i ohrabriti me.

Što Vas je privuklo baš isusovcima?

Iako sam već kao dječak bio sklon učenju i pokazivao tu intelektualnu crtu, ipak me isusovcima nije privuklo njihovo veliko pridavanje pozornosti intelektu. Privlačio me život i rad isusovaca na Fratrovcu. Privlačile su me upravo najobičnije stvari koje su oni radili. Rekao bih možda misionarski karakter toga reda. Najviše mi se svidjelo što su pateri propovijedali, ispovijedali, pisali i radili ono što su osnovne djelatnosti jednog isusovca. Nikad nisam gajio želje za nekim velikim misionarskim pohodima. Činjenica je da je isusovac misionar gdje god da se nalazio i to je ono što mi je mnogo značilo i oduševilo me za ovaj red.

Kako je izgledao vaš život od ulaska u Družbu do danas?

Život isusovaca je pomalo nomadski, tako je bio i moj. Godine 1996. sam ušao u novicijat u Splitu gdje sam 1998. položio i zavjete. Nakon toga sam dvije godine studirao filozofiju na Jordanovcu. Već u novicijatu započeo sam apostolat rada s gluhima u Splitu, kasnije sam nastavio u Zagrebu koliko je to studij dopuštao. Za vrijeme studija otkrilo se da je filozofija za mene plodan ambijent. Nisam toliko volio filozofiju koliko sam volio intelektualni rad i život. I danas sam profesor filozofije na fakultetu. Nakon filozofije otišao sam na praktikum na godinu dana u Dubrovnik. Zatim me provincijal poslao na studij teologije u Rim na papinsko sveučilište Gregorijana. Tamo sam živio u međunarodnom isusovačkom kolegiju. To je bio svojevrsni izazov jer sam morao naučiti novi jezik i već od prvog dana studirati na njemu, iako nisam imao puno vremena za naučiti ga. Nakon đakonskog ređenja vratio sam se u Hrvatsku i upisao postdiplomski studij i magisterij iz filozofije. Istodobno sam pomagao u SKAC-u, u kojem sam mnogo učio i u kojem sam dobio mnoge prilike za rad. Tih godina, točnije 2003., pokrenuo se projekt za kamp Modrave. Bio sam s ostalima prva generacija koja je bila tamo. To vrijeme bilo je plodno razdoblje rada s mladima, a ujedno i studiranja i znanstvenog rada. Zatim je provincijal odlučio da ću drugu godinu magisterija nastaviti u Dublinu u Irskoj, gdje sam ostao i na doktorskom studiju. Sveukupno sam tamo ostao 4 godine. Ondje sam započeo mise na hrvatskom za jednu manju skupinu Hrvata. Odmah nakon Irske postao sam odgojitelj bogoslova – za to se nikada nisam spremao jer sam bio siguran da me ta služba neće dopasti. Počeo sam predavati na fakultetu i istodobno bio odgojitelj isusovačkih bogoslova koji su studirali filozofiju. Manje-više te dvije stvari, rad na fakultetu i rad na odgoju, vodili su me sve do ove službe – imenovanja provincijalom.

Najljepše razdoblje mog isusovačkog života bila je treća probacija na Filipinima u Manili. Rekao bih da se tada na pola godine opet vraćaš u novicijat. Ponavljaju se stvari iz novicijata, život je usmjeren na kontemplaciju u maloj zajednici, velika većina vremena posvećena je molitvi i čitanju. Ponovno se obavljaju duhovne vježbe od 30 dana u šutnji. Razlika je u tome što se u novicijatu, rekao bih, pomalo bojiš i svoje sjene. Ne znaš kako smiješ moliti, kako pristupiti Bogu i smiješ li učiniti nešto izvan zacrtanih okvira. Do treće probacije već imaš veliko duhovno iskustvo iza sebe i počnu se događati nevjerojatne i prekrasne stvari kad se čovjek pokuša staviti Bogu na raspolaganje. U jednom duhu predanja i slobode shvatiš da Bog nije strogi učitelj koji promatra jesi li sve točno riješio. Već da je dobri Otac, ili još bolje, kako to Ignacije zamišlja, Bog je dobri Vođa u apostolatu. On želi da ujedno i ti rasteš kroz to što surađuješ s Njim. Rekao bih da je to definitivno bilo najjače milosno vrijeme moga života.

Kako ste Vi doživjeli novicijat i što dečki mogu očekivati od novicijata?

Novicijat je jedno čudno vrijeme, čudan je sam po sebi, ali poseban za isusovca. Jer to je period kada isusovac živi pravim monaškim životom. Uglavnom je njegov radni dan posvećen molitvi, čitanju, razmišljanju, ima nešto prakse, pastoralnog i karitativnog rada i kućanskih poslova. Kažem da je to vrijeme za isusovca čudno jer takav stil života ima tada i vjerojatno idući put tek pod stare dane kad bude na njezi. U međuvremenu smo puno otvoreniji, puno se krećemo i uvijek smo u nekom apostolatu. Vrijeme novicijata je čudno i zato što je to velika promjena u načinu života jednog mladić, pa čak i meni koji sam došao iz takvog ambijenta. Dio koji se tiče učenja molitve bio je avantura, u pozitivnom smislu te riječi. To je bilo jedno novo otkriće koje je nosilo sa sobom jedno veliko duhovno zadovoljstvo. Ono što je više bio izazov bilo je upoznavanje samoga sebe što je jedna velika zadaća novicijata. Počinješ upoznavati svoje darove, ali i mane te se s njima počinješ suživljavati. Poneku je potrebno promijeniti, mnogo toga što nosiš je potrebno prihvatiti, pomiriti se sam sa sobom. Taj proces koji započne u novicijatu gotovo nikad ne završava, uvijek traje.

Drugo što te čeka u novicijatu jest život sa zajednicom koja meni, zahvaljujući školovanju, nije bila strana. U mojoj generaciji većina novaka bila je starija od mene. Uvijek sam imao osjećaj da moram učiti od njih, da ne smijem pogriješiti i da moram uvijek činiti stvari onako kako se moraju činiti. Pomalo sam se pitao jesam li to sve dobro napravio i smatraju li drugi da sam to nešto dobro napravio. Tu se očituje pomalo moja nesigurnost, ali što i očekivati od jednog devetnaestogodišnjaka. Jedan dobar dio vremena u novicijatu bilo je i osamostaljivanje od takvog načina razmišljanja. Također, gledajući i ostale kandidate, i sam moraš promišljati o sebi i svome zvanju. Nikada se nisam zapravo pitao je li to bio ispravan izbor. Više sam se pitao kako, a to kako se tiče onog nadvladavanja i prihvaćanja sebe.

Što je bitno za one koji razmišljaju o pozivu za isusovca?

Rekao bih da je prije svega bitno iskreno stati pred Boga i pred čovjeka. Bitno je imati nekoga s kim možeš porazgovarati o tome, nekoga tko će te uputiti i pomoći ti da razlučiš. Važno je na svom putu imati povjerenja u Boga, ali i u čovjeka, u drugoga koji ti pomaže na tom putu. Naučiš da zvanje nije tvoje vlasništvo već da je zvanje upravo za zajednicu u koju te Bog zove da joj služiš. Također jedna važna stvar jest voljeti molitvu. Molitva je temeljni pokazatelj jedne privrženosti Bogu i znak zvanja. Druga dobra stvar jest čitanje, posebno autobiografija svetaca. Tako je i sv. Ignacije prepoznao svoje zvanje. Čitajući o Kristu i svecima počeo je prepoznavati na što mu duša reagira i kako reagira. Ako se raduješ jednoj vrsti života to je znak da tu postoji neka srodnost duša.

Kratka poruka za dečke koji razmišljaju o priključivanju u Družbu.

Pusti se, u najmanju ruku, u prosudbu. Pusti neka ti Crkva i Družba putem ozbiljnih duhovnika i molitve pomognu da razlučiš imaš li zvanje. Ako ne kreneš, ako nisi otvoren da razlučiš, da ne probaš, onda naravno nećeš ni znati kakvog je okusa. Probaj uz povjerenje! Biti će ti sigurno pružena prilika da zrelo izabereš.

Osjećaš li se i ti pozvanim? Pridruži nam se na vikendu razlučivanja od 7. do 9. svibnja i u zajedništvu otkrij je li tvoj poziv možda baš isusovac. Prijaviti se možeš na POVEZNICI, a za sva pitanja javi nam se na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Tekst i foto: SKAC PALMA